Skender Kulenović – Na pravi sam ti put, majko, izišo









Mati moja:

Stabljika krhka u saksiji.

Pod strehom pitoma kumrija.

Vijek u četiri duvara.

Čelo na zemlji pred svojim Allahom velikim i milosnim.

Derviš s tespihom u tekiji.





U mejtefu,

u žutoj sufari i bijeloj bradi hodžinoj,

ovaj i onaj svijet ugleda:

Po kosi osjeti rosu meleća,

na uhu crni šapat šejtana,

u srcu prelest saraja džennetskih

i stravu vatara džehennemskih,

pred očima čengel strašnog Azraila

što dušu vadi iz žila roba božijeg.





Djevojkom,

s ledenog Šumeća pod kućom vodu je grabila đugumom

i preko sokaka, zavrnutih dimija,

rumenim je listovima trepetala,

kaldrmom grbavom pod kućom

mokrim je nanulama klepetala,

od muških je očiju bježala:

čista da dođe onome koji joj je zapisan,

kadifa bijela i kap rose sabahske,

na njegov dlan.





Na dan

petput je od svog Allaha iskala

taj da joj bude

mlad i pitom

ko softa,

i ko kadija,

pametan.





Uz sokak ga je kroz mušebak snivala.

Srmom i jagom u čevrme slivala.

Svilom iz grla, podnoć ga zazivala:

»Kolika je duga zima bila…«





Na pjesmu: mjesečinu,

na dlanove: čaške rumene Allahu otvorene,

Allah joj njezin,

na dahu svoje milosti,

spusti sa njezine zvijezde sudbine

duvak paučinast, ucvao zlatima,

bogatu udaju:

Te ićindije,

Đugum i mladost iz ruke joj ispade i Šumeće ih odnese:

fijaker stade pred avlijskim vratima,

siđoše jenđije.

Grlo i koljena britka strepnja presiječe.

Srce glomnu.

Glava prekrvi.

»Tako ti velikog straha i milosti,

on da mi bude dobar i ugasan,

i ne odmiče me u daleku tuđinu,

i ne prepusti me zlojedoj svekrvi!«

Premrlo krto joj tijelo

u feredžu,

u kabur tijesan, slijep, zagušljiv

staviše.

Ko ranjeniku,

glavu joj bijelom tulbentom

zaviše.





Ko s ovim svijetom,

s rodnom se kućom i plahim Šumećem

u Šumeću suza, majci na prsima,

rastajala.

Ko mejita,

obeznanjenu je u fijaker unenoše,

i dva je ata,

ko na onaj svijet,

zanesenu ponesoše

i ko kadifu bijelu i kap rose sabahsje

mom je ocu

donesoše.





Usnom i čelom,

tri nove ruke poljubi:

svekru, svekrvi, njemu.





I kako tada sakri ped njim oči,

Nikad mu više u njih ne pogleda:





Nit joj bje softa, nit kadija!





Pred svitanja,

prigušiv dah i lampu,

uz mrtvi sokak

batrgav mu je korak osluškivala.

Pjanom,

kundure mu obljuvane odvezivala.

Stranca,

Pitomošću srne zalud ga je prodobrivala.

Voskom podova i mirisom mivene puti,

svjetlinom odaja i grla

kajmakom na kahvi,

cimetom jela i tijela,

zalud ga je, zalud dočekivala:

Sljepočice nikad joj ne dirnu

dlanovima dragosti,

već je istrga kliještima požude.

Poslije svakog poroda,

šamijom se mrkom podnimljivala.

Zelene nokte

u tjeme joj je svekrva zarivala:

Bez njenog pitanja

ne dahnu.

U četiri tupa duvara klonulo je othukivala.

»Golemo nešto, golemo sam ti skrivila.« Allaha je

zazivala – svakoga klanjanja.





Na tespih žut: suze ćehlibara,

na žute usne: zapis koji šapće,

na dlanove: žuta, Allahu otvorena sureta,

Allah joj njezin,

prstom svoje milošte,

otrese s njene zvijezde sudbine

rosu vedre rumeni,

nur u pomrčinama:





Te noći,

ja joj se rodih: sin ko san!

Izažeh joj se iz krvi:

Bjeh joj razgaljenje u grčinama.

Odlomih joj se od srca:

Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.

Bjeh joj sunce u četiri duvara.

Hašiš tupim moždanima.





Ko pjenom smijeha,

sapunicom je omivala butiće mi rumene,

ko u dušu,

u pamučne me uvijala pelene.

Dojkom ko hurmom

na usta mi je u bešici slazila.

Ko u svoj uvir,

na dojku je uvirala u mene.

Nad dahom mi je strepila ko jasika.

Da joj ostasam – Allaha svog je molila –

ko jablan uz vodu,

i da joj ubijelim, urumenim

ko djevojka pod šamijom,

i da joj upitomim

ko softa pod ahmedijom,

da joj ne budem kockar ni pjanica,

nego sve škole da joj izučim,

i da joj budem

učevan

i ljudevan

i kućevan,

i da se pročujem u sedam gradova,

pa da me onda na glasu kućom oženi,

pticom iz kafeza,

koja ne zna na čem žito,

na čem vino raste,

o kojoj se prvi momci izlaguju

petu da su joj i pletenicu vidjeli,

o kojoj krmeljive ebejke šapuću

ko o sehari mirisnoj zaključanoj.

Kućom i dušom

mir i bogatstva da joj rasprostrem,

kuću i dušu

bajramskih slastima da joj zalijem,

pa kad joj se vratim iz čaršije,

podvoljak da mi udobrovolji

sofrom raspjevanom,

nevjestom svjetovanom,

a kad joj od sreće i godina

ohlade kapci očinji,

ja, vid joj očinji,

na svojim da je rukama,

sretnu i mrtvu,

u kabur meki položim

ko u dušek džennetski,

zemlji i Allahu njezinom

da je predadnem pravednu…





A trut begovski i rakija,

u ocu muška pomama

– kućni hajduci vukodlaci –

kuću i dušu joj ko vode rastakahu,

dok jedne noći dođe poplava,

odnese zemlje i kmetove,

a zadnji dukat, što joj ostade,

zadnje zrno bisera,

zadnji ćilim

pojede

rz begovski bezruki i glad bezoka:

Rodnu kuću prodasmo

i gola čerga postasmo,

plašljiva, kirajdžijska…

Od tespiha su joj jagode drvenile.

Od aminanja joj usnice mavenile.

Ko trulež slezenu

memla joj je progrizala zelena

dva žuta obraza u četiri siva duvara.

Pijavica gladi

tjemena nam je nesvjesticom sisala.

A ona,

ko zemlja pregladnjela,

u žile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:

Od starog zara haljine mi skrojila

da joj u školi ne krijem golih laktova,

a kad joj se vraćah s knjigama,

s glađu u mozgu,

sa zimom pod noktima,

dva mi je promrzla krompira gulila

i nekakvu mi pticu bajala

koja je pjevala kad joj je bilo najgore:

Samo da jednom kuću i srce joj napunim

i na put pravi da joj iziđem…





I treći, put,

baš kad je sreću tu ko porod očekivala,

Allah joj njezin,

mrakom svojih strahova,

ko mrkom čohom oblaka,

potrpa njenu zvijezdu sudbine:

Ne bjeh joj gojeni kućenik,

već čudnovat kockar i pjanica,

za srce ja je ujedoh:

Svoj život bacih na kocku

i pjanstvu slobode

svaki svoj živac,

ko žednu usnu,

predadoh…

Za mojim krivim petama i progledalim hlačama,

prašinom svjetskih drumova.

tužno,

ko ovca za izgubljenim janjetom,

išle su njene usne i oči posivjele:

»O sine, sine, sine nesretni,

bunom mi se otrova

i na put krivi zabasa:

Gdje ćeš ti svojim nemoćnim rukama

Srušiti nepravdu-planinu?!«





O majko, majko, majko presretna,

na pravi put sam ti, majko, izišo:

Sjećaš se čvoravog bijelog kmeta Mihajla?

On nam je pokornu miloštu donosio,

u torbi sirac žut i suhu plećku ovčiju.

Sjećaš se klapčičća uz njegovo koljeno.

vižleta preplašenog, rumenog Jovana?

U djetinjstvu,

u zelenim maglama,

dok je stari Mihajlo, na plastu sijena plamen osvetnik,

sjekirom plast rasijecao, hak begovski sjekao

i ispod kivne oštrice zvjerao na mog oca u hladovini –

ja i Jovan

goli u dušama,

goli na konjima,

žilave grive smo uz zelene obale stiskali, –

dva vučeta,

u divljoj smo se rumenoj prohi krkali, –

živicama gloginja, šipka i trnjina

– dva zmijića užagrena –

nas smo se dvojica prikradali

jastrebu u polju na staroj kruški divljaki:

S tim ti se, majko, Jovanom sretoh u šumi,

na pravom putu!





Djedovi su nam se kurjački

očima priječali u grla,

a nas se dvojica dječački

zgledasmo u srca,

poljubismo se u grla,

junački.





Kad prvi šiknu mlaz iz vrata naših drugova,

kad prva streha zapraska

i kose naših dragana u dimu zamirisaše,

majko:





griva vihorna među prstima,

mirisna proha u nozdrvi,

uzvijeren jastreb u oku,

sloboda, u žili mlijeko majčino,

ko krv udari

u glavu moju, u glavu druga Jovana,

i mi stupismo tvrdim petama ratnika

na ovaj škriljeviti, jaružni šumski put,

na pravi, majko, put!

Iz usta tuč ispalismo:

tuč-zakletvu

da ćemo ih stući ko škorpije!

Iz cijevi riječ izustismo:

riječ-kuršum,

i ratovasmo skokom hrtova,

i ratovasmo vilicom ratnika,

i ratovasmo zenicom pobjednika,

i sada oni, došljaci-kurjaci,

iz loga tegle krvave repine,

sugluho viju u našem požaru…

I čuj me, čuj me,

s tespihom sijeda ropkinjo:





Ruke su naše svemoćne,

mi ćemo uskoro

nad tvojim gradom tespihom ognjenim zvecnuti,

i kad ti kuršum ubasa u četiri duvara

i kljunom propjeva kraj uha,

to ti ja, majko, s pravim putem dolazim,

s vojskom i rumenim zvijezdama

i vodim nevjestu, mladu mjesečinu,

izažetu iz krvi,

odrunjenu od srca,

razgaljene u grčinama,

od njenog grla i očiju

i sehara mirisnih, otključanih,

kuće se kuće prelešću,

i majke smiju sjedinama,

zemlja-rana

mládi novim djetinjstvom.

Jesenjin – Pismo majci

 

Jesi l živa, staričice moja?

Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.

Nek uvečer nad kolibom tvojom

Ona čudna svjetlost sja i dalje.

 

Pišu mi da viđaju te često

zbog mene veoma zabrinutu

i da ideš svaki čas na cestu

u svom trošnom starinskom kaputu.

 

U sutonu plavom da te često

uvijek isto priviđenje muči:

kako su u krčmi finski nož

u srce mi zaboli u tuči.

 

Nemaj straha! Umiri se, draga!

Od utvare to ti srce zebe.

Tako ipak propio se nisam

da bih umro ne vidjevši tebe.

 

Kao nekad, i sada sam nježan,

i srce mi živi samo snom,

da što prije pobjegnem od jada

i vratim se u naš niski dom.

 

Vratit ću se kad u našem vrtu

rašire se grane pune cvijeta.

Samo nemoj da u ranu zoru

budiš me ko prije osam ljeta.

 

Nemoj budit odsanjane snove,

nek miruje ono čega ne bi:

odveć rano zamoren životom,

samo čemer osjećam u sebi.

 

I ne uči da se molim. Pusti!

Nema više vraćanja ka starom.

Ti jedina utjeha si moja,

svjetlo što mi sija istim žarom.

 

Umiri se! Nemoj da te često

viđaju onako zabrinutu,

i ne idi svaki čas na cestu

u svom trošnom starinskom kaputu.

  

 










												

Ad Akta i bušenje / Igrokaz na dan 14. Maj / Svibanj

Danas je Nedelja 14.  Maj  / Svibanj 2023. godine.

Ovako   dani  jedan drugom opjevaju, i to drito , ni jedan ni dva , nego  u razdiok te mirisni , đardinski  ljubim:

133 dan   otišlo u termin pod ad akta.

232 čeka na a.a.

Nismo se mi ullijenili pišući skraćenicu, nego nam se zgodno učinilo . To a.-a implicira na odobravanje, povaljivanje i uspavljivanje.

No , nemorate nam vjerovati, mi smio samo mahalaši kojima mnogo što šta implicira na te prelijepa dunjalučke dogodovštine.

Čudno,  kontamo mi ,   adaktiranje  je  jako čudna stvar.

Svašta se može adaktirati.A da bi se adaktiralo mora se bušnuti , uglavnom . A ako se pominje bušenje

čovjeku svašta padne na pamet. Ali je u svakoj toj naumpaloj stvari potrebno imati dobru i aktivnu bušilicu. Onda sve dođe na svoje mjesto i gdi triba.

Dok adaktiraš hejbet dana, ono prošo tren, a oni ni da zvercnu onim drugim :  oprezno , bojte se adaktiranja .

Valjda prezaposleni. Trebaju sa sobom povući što više insana. To im je , pored ljepote ,  izgleda, glavni domaći zadatak , oliti pos'a.

Što bi poete rekli:

Adaktiro ili ne, bićeš adaktiran.

U prevodu:

I poete su ljudi, pa često zaborave da nekorištena bušilica nikom ne prašta.

Pjesma majci – Slavica Birtić

Mjačina duša  Majčina radost Rezultat slika za Pjesma majci - Slavica Birtić









Gledam sada ,

prekrasni i čarobni ptičiji let ,

razmišljam malo kako me majka ,

donijela na ovaj svijet.





Srce moga oca , njeno srce

i moje srce jedno su bili

oko male bebe vrpcu su svili .





Utroba njena bila je njen dom,

mala kuća ,

majka i ja disale smo

na ista pluća .





Zar je lako ,

donijeti dijete , reći svijete ,

svoje dijete , nedužno i drago ,

pa da stranac po njem

svoju mrežu plete?





U životu tom , ne usuđuj se

stranče porušiti naš dom !

nek se stranac sjeti da neće

uspjeti našu ljubav pteti , odnijeti.





Posebna je veza majke i djeteta ,

sudbina nam je u rukama Boga ,

stranče , nemoj griješiti ,

nemoj me kupati u suzama.

Teška svaka majčina kap,

ne dozvol i da se suze pretvore u slap.





Kad zaklopiš oči majko ,

i tada ću gledati u plavetnilo neba ,

da li će letjeti ona ista ptica,

dal ću moći pitati ,

dal je u ćivotu bilo

sve baš kako treba ?

Katyusha – Marina Devyatova / Song – Lyrics -Prevod na Bosanski jezik


 

jabuka mjeseceva-modra-rijeka dardin-ljubavnih-dodira

 

KATYUSHA

 

 

Rastsvietali yábloni i grushi,

Paplylí tumany nad riekói;

Vyjadila na biéreg Katyusha,

Na vysokiy biéreg, na krutói

 

Vyjadila, piesnyu zavadila

Pra stepnova sízava arlá,

Pra tavo katórava liubila,

Pra tavo chi pisma biereglá.

 

Oy, ty piesnya, piésenka dievichia,

Ty letí za yásnim sólntsem vslied,

I baytsú na dálnem pagranichie

Ot Katyushi pieredái priviet

 

Pust on vspómnit diévushku prastuyu,

I uslýshit, kak aná payot,

Pust on ziemliu bierezhiot radnuyu,

A lyubov Katyusha sbierezhiot

 

Rastsvietali yábloni i grushi,

Paplylí tumany nad riekói;

Vyjadila na biéreg Katyusha,

Unosila pesenku domoy

Ukhodila s berega Katyusha,

Unosila pesenku domoy

 

Kačuša

 

Cvjetaju  jabuke i kruške,

Razlila se magla nad rijekom.

Hodila na obalu Kaćuša,

Na visoku, strmu obalu.

 

Hodila  pjesmu ona pjevala,

O stepskom orlu  sinjem

O onom, kojeg voli

O onom, čija  pisma čuva

 

Oj, ti pjesmo, djevojačka pjesmo

Leti  za jasnim suncem

I borcu na fronti dalekoj

Od Kaćuše prenesi pozdrave.

 

Nek se sjeti djevojke proste

Nek posluša pjesmu koju ona pjeva

Neka domovinu on čuva rodnu

A Kaćuša  će ljubav čuvati.

 

Cvjetaju  jabuke i kruške,

Razlila se magla nad rijekom.

Hodila na obalu Kaćuša,

Pjevajući  pjesmu od kuće

Hodila na obalu Katyusha,

Pjevajući  pjesmu od kuće






												

Herman Hese – Biti sretan

 

 

U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti sretan.
Samo smo zato na svijetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovijedima
rijetko činimo jedno drugoga sretnim,
jer i sebe time ne činimo sretnima.
Ako čovjek može biti dobar,
može to samo onda
kada je sretan,
kada u sebi ima sklada
dakle kada voli.
To je bilo učenje,
jedino učenje na svijetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svijetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svijet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro.

Nažalost , na nepriliku danas je Subota.

Nije važno koji je dan. Ali recimo , napriliku i većini na nepriliku danas  je Subota.

I kao u Utorak ili Srida danas je radni dan za većini Bosanaca. Zajašile ih krvopije ne mre pošten čovjek disat.

Iako je radni dan je  , sabahilden in the morning je ,   kako bi mahala poručila. Nju nije briga ni koji je dan,ni koja je godina.

Bitno je da se ima havljat,ko sinoć akšamlučit,   i još ponešto. To ponešto nije za javno oglašavanje . Samo radi uroka. Maš'ala,   ne  iznad kreveta objestiti , nismo djeca.

Kao mahalski oglasnik ,moramo se finoće igrati pa vas obavjestiti da je svaka  nedelja neradni dan. Kod normalnih ljudi i poslodavaca. No , ko je od vlastele danas normalan. Statistika kaže niko.  Jer ko je vidio da je gulikoža i lopov normalan.

Naš računar nam skreće pažnju da je danas hejbetni  dan ovog stađuna. Pošto smo pregrmmjeli jučerašnji dan poker   u nizu,ostao nam je nijedan dan do mjeseca blagdana i još većih zima.

Ova godina se skupila i tuguje ,ostalo joj još samo malo dana vodi ljubav sa ovim takarli dunjalukom . jer vrijeme leti i kolko je sutra , ode i ona .

Vi mislite da smo mi ili prolupali ili smo glupi zato što vas obavještavamo da godina vodi ljubav.

Kontate ko je čuo da godina sa bilo kime vodi ljubav.

Lupali jesmo svašta, ali prolupali još uvijek nismo.

E sad a da vas glupaci malo priupitaju .

Jel godina ženskog roda ?

Jeste .

Šta žene najviše vole da rade?

Ti tamo iz pozadine,  pozadinnski radniče ,nemoj nam se praviti drčan i pametovati.

Kao prvo pojma nemaš o ženama. Kao drugo tebe svakako pržun čeka.

Jel godinu svako malo neko psuje i takari.

-Je, bolan , kako nije.

-Jel godina svake godine natakari desetke miliona insanskih hajvana?

-Jes vala , što jes , jes .

-Šta mu to znači?

Da godina sa ljubavlju vodi ljude na bolje mjesto?

Pazite ovo ljubavlju vodi.

Jel poetika licentcia   i zakon komutacije kažu da je dozvoljavaju izmjenu mjesta?

Jes.

Jel istina da kad  neko  nekoga zahandri  a taj zacmizdri, svi kažu plače ko godina.

E eto , imate hejbet razloga da se suglasite da godina vodi ljubav sa ljudima.

A to što nekoga zaj… i sje… , nema veze sa vođenjem ljubavi. To su prostakluci.

E sada jel vam jasno da godina vodi ljubav sa insanima?

Nije?

E , pa nećemo vas dalje ubjeđivati, Poslaćemo vam neku od slijedećih  godinu da vas natakari. I nek znate da to nije vođenje ljubavi. To je obično takarenje.

Što vi poete rekle.

-Lud vodi ljubav sa zbunjenom.

Ili u prevodu:

-Neko će garant biti natakaren, k'o  prelijepa nam majka i domovina Jugoslavija (SFRJ).

Mak Dizdar – Slovo o sinu

 

Šutjela bih kao kamen
ali kamen jadna nisam

Oprostite zato slovu
koje će se skameniti:

Ljuto hrastu zgromovljenog
uzeše mu zelen grane

Skršiše mu vite ruke
kojima se gorju dizo

Na putima nebosklonu
sa govorom nadonosnim

Kojima je ka zvijezdama
svoju vjeru govorio

Uzeše mu obje ruke
ostaviše rane dvije

Grdne rane neprebolne
jednoj boli inokosnoj

Sve mrtvace sahraniše
A on osta tavnu vranu

Šta će majka samohrana
Na svijetu bešćutnome?

(—————)

Šutjela bih kao kamen
ali kamen jadna nisam

Neka barem ovo slovo
hudu povijest okameni






												

Amin je svakom zagarantovan / Igrokaz na dan 13. Maj / Svibanj 2018. godine.

Danas je  Subota  13.   Maj  / Svibanj 2023 . godine.

Ovako su se dani  podijelili:

132 dana   otišlo u termine na današnji dan. 233 čeka na aminovanje .

Čudno!?

Baš nešto mislimo ,    aminovanje  je relativna  stvar.

Dok rekneš amin nema hejbet dana.

Taman hoćeš da izustiš ono drugo ili treće amin a prođe godina.

Evo .ko juče ušli u ovu godinu , a već je otfikarili za više od trećinu.

A bome i dani  otfikarili hejbet insana. A vamo se prave neka nevinašca.

Što bi poete rekli:

Aminovo ili ne aminovo, i tebi će se aminovati , kada ti dođe red.

U prevodu:

Amin je zagarantovan. I vako i nako. I striktno po zasluzi.

Međutim i poete su ljudi, pa često zaborave da kada se i u ponedeljak potrefi  trinaesti, mnogo insana

zalegne, a da se ni najmanje nisu nadali.

Garantovano i aminovano.

Da zavirimo koga su aminovali na današnji dan:

1265.-Rođen je Dante Aligijeri (Alighieri), italijanski pjesnik.

Jedan od najvećih nevjernika/pogana, rasista, nekrofila i mrzitelja ljudi koji se ikad rodio…