Prema jednoj aboridžanskoj legendi u australijskim prostranstvima postoji prelijepa, nježna, malena ptica čija ženka zapoje samo jednom u svom kratkom životu.
Ona ima perje duginih boja i izgled naših grlica. Oko vrata joj nizovi od tri prstena. Jedan je safir plavi. Prsten snova i vjernosti. Drugi je rubin crveni. Prsten svitanja , ponovnog rađanja i ljubavi. , Treći iskričavi, brilijant prozračni. Prsten svjelosti , ljubavi , milosti i andela.Tako shvatismo da na svim prostorima žive ptice malecke koje umiru pjevajući.
Glas koji pusti je nešto najljepše što se može čuti na ovom dunjaluku. Bol rađanja, odrastanja, prelijepog života, milosti i ljubavi, sa natruhama zla i bola.Nagovještaj krajnjih sahata , maloj ženkici udahne nagon za pjesmom.
Prelijepo , anđeosko biće se uznemiri, usplahiri i svo zadrhti. Tada napušta svoje gnijezdo i leti i leti. I drhti i drhti. I jeca i jeca – ali još uvijek ne pjeva. Ona traži drvo sa najviše trnja , sve dok je ne pozove ono katil grmlje koje će joj pomoći da dostojno završi život.
Pronašavši drvo smrti , krhkost se uvlači među njegove isprepletene bodljikave grane, provlači se i traga za najvisočijim i najsnažnijim krvnikom. Provlačeći se, kao kroz život , teško i mukotrpno, biva sva izbodena i izranjavana , ona ne obraća pažnju , već nazadrživo nastavlja traganje, jer ide u susret ka poslijednjem ljubavniku.
Kada dođe do samrtnog dragana ; ona ga nježno kljucne ko ljubavnica snena i polako se namješta na njegov oštri vrh. Iako je spremna za poslijednji čin , ptičica još ne pjeva, kao da oklijeva. Međutim to je samo privid jer ona zna svoj usud.
U predjelu grudi gdje ustreptalo srce bezumno kuca i ludi ; polagano i usporeno ; sasvim polako i još usporenije; počinje da se nabada na oštrinu najvišeg trna. Tak kad osjeti prvu bol, kada prva kap krvi padne na hudo trnje, ona počinje da pjeva.
Drugo trnje , poprskano krvlju, kao opečeno; se povlači i pravi prostor malenoj , jer ona ga treba. Želi u bušna pluća što više vazduha da usisava, za što više boli koja joj pomaže da pusti pjesmu ka nebesima.
Nastavlja da upija trn u svoje, ljubavlju obljubivano tijelo i ljubavnik njen joj dolazi do srca.
Sad je sve lakše i bolnije i njemu i njoj.
Njemu je bolno , jer ljepšu i krhkiju ljubavnicu nije i više nikad neće imati.Jer i on će umrijeti sa njom. Lakše što ga ništa ne sprečava da se skroz zarije u maleno srce. Ipak to je njegov posao, posao krvnika i zla, a i kasno je za predomisliti se.
Njoj je lakše , na kraju je puta i sada će moći osloboditi puni sjaj i ljepotu poja , presliku njene krhke , prozračne duše , koja pripada Stvoritelju. , Bolnije, jer će to trajati tako nježno i kratko , da se nebo neće moći nauživati te ljepote.
Dok probija srce, glas joj se pjačava , postaje i bolniji i nježniji ; ona se jače, i još jače nabada i nabada, trlja , i trlja srce malo , na veliki trn. Krvnik se ne povlači i on je u ekstazi, on se predusretljivo predaje i srce do kraja probada.
Ona još ne umire , jer srce krvavo i živo , čedno i uzvišeno, titra polako, sasvim polako počinje da se gasi. Svjesna da umire , ona pogledava ka nebu i poslijednja joj je želja da se tići njeni na vrijeme izlegu.
Takve su majke. nesebične , nestvarne i čudesne.
Umiruća bol je prejaka i nepodnošljiva. Iz grla , iz bušnih pluća , iz probušenog srca izvire pjesma ljepša od bilo koje znane. Samo joj je poj nebeskih putanja i maglica ravan.
Taj poslijednji poj malenog bića je alelujah njenom Stvoritelju.
Pojem nam poručuje ;
Ni jedna bol, patnja i žrtva nije velika kada se slavi Ljubav i Milost Ja Jesam Jedinog.
Nažalost, niko osim Neba i ove blentovije koja ima dovoljno hrabrosti i srca da ovo zapiše , a da mu se srce ne raskomada u hiljadu samljevenih kristalnih parčića , nikad nije čuo taj vrisak, tu bol , taj vapijući jecaj.
Ljudi su oglušili od zla i silne boli i krvi koje rade.
Tako , bez svjedoka umiru i naše grlice. Niko da čuje njihov bol , vapaj i jecaj ranjenog srca i uzvišene duše. A samo malo , sasvim malo ljubavi , dobrote i ljudskosti su htjele iskamčiti.
Zato je svijet – uskraćen za te nježnosti, tuge i pjesme – ogrubio i u zlo se uputio.
Ljepote pjesme čini , da žrtva malene i nije prevelika i neshvaćena, jer Stvoritelj Milosrdni sa neba je raznježeno gleda i šalje joj Anđele u susret, da je povedu u njegove rajske bašte, u njegove dvore , kraj njegovih skuta. Na jedino mjesto kome krhkost, nevinost i ljepota pripada.
Sve što je lijepo skupo je i bolom se plaća, ali se još ljepšim vraća.
**
In Memoriam svim Grlicama koje su usnile pjevajući i sanjajući o ljubavi.
