Grlice umiru pjevajući




Prema jednoj aboridžanskoj legendi u australijskim prostranstvima postoji prelijepa, nježna, malena ptica čija ženka zapoje samo jednom u svom kratkom životu.

Ona ima perje duginih boja i izgled naših grlica. Oko vrata joj nizovi od tri prstena. Jedan je safir plavi. Prsten snova i vjernosti. Drugi je rubin crveni. Prsten svitanja , ponovnog rađanja i ljubavi. , Treći iskričavi, brilijant prozračni. Prsten svjelosti , ljubavi , milosti i andela.Tako shvatismo da na svim prostorima žive ptice malecke koje umiru pjevajući.

Glas koji pusti je nešto najljepše što se može čuti na ovom dunjaluku. Bol rađanja, odrastanja, prelijepog života, milosti i ljubavi, sa natruhama zla i bola.Nagovještaj krajnjih sahata , maloj ženkici udahne nagon za pjesmom.

Prelijepo , anđeosko biće  se uznemiri, usplahiri i svo zadrhti. Tada napušta svoje gnijezdo i leti i leti. I drhti i drhti. I jeca i jeca –  ali još uvijek ne pjeva. Ona traži drvo sa najviše trnja , sve dok je ne pozove ono katil  grmlje koje će joj pomoći da dostojno završi život.

Pronašavši drvo smrti , krhkost se uvlači među njegove isprepletene bodljikave grane, provlači se i traga za najvisočijim i najsnažnijim krvnikom. Provlačeći se, kao kroz život , teško i mukotrpno, biva sva izbodena i izranjavana , ona ne obraća pažnju , već  nazadrživo nastavlja traganje, jer ide u susret ka poslijednjem ljubavniku.

Kada dođe do samrtnog dragana ; ona ga nježno kljucne ko ljubavnica snena i polako se namješta na njegov oštri vrh. Iako je spremna za poslijednji čin , ptičica još ne pjeva, kao da oklijeva. Međutim to je samo privid jer ona zna svoj usud.

U predjelu grudi gdje ustreptalo srce bezumno kuca i ludi ; polagano i usporeno ; sasvim polako i još usporenije; počinje da se nabada na oštrinu najvišeg trna. Tak kad osjeti prvu bol, kada prva kap krvi padne na hudo trnje, ona počinje da pjeva.

Drugo trnje , poprskano krvlju, kao opečeno; se povlači i pravi prostor malenoj , jer ona ga treba. Želi u bušna pluća što više vazduha da usisava, za što više boli koja joj pomaže da pusti pjesmu ka nebesima.

Nastavlja da upija trn u svoje, ljubavlju obljubivano tijelo i ljubavnik njen joj dolazi do srca.

Sad je sve lakše i bolnije i njemu i njoj.

Njemu je bolno , jer ljepšu i krhkiju ljubavnicu nije i više nikad neće imati.Jer i on će umrijeti sa njom. Lakše što ga ništa ne sprečava da se skroz zarije u maleno srce. Ipak to je njegov posao, posao krvnika i zla, a i kasno je za predomisliti se.

Njoj je lakše ,  na kraju je puta i sada će moći osloboditi puni sjaj i ljepotu poja , presliku njene krhke , prozračne duše , koja pripada Stvoritelju. ,  Bolnije, jer će to trajati tako nježno i  kratko , da se nebo neće moći nauživati te ljepote.

Dok probija srce, glas joj se pjačava , postaje i bolniji i nježniji ; ona se jače, i još jače nabada i nabada, trlja , i trlja srce malo , na veliki trn. Krvnik se ne povlači i on je u ekstazi, on se predusretljivo predaje i srce do kraja probada.

Ona još ne umire , jer srce krvavo i živo , čedno i uzvišeno, titra  polako, sasvim polako počinje da se gasi. Svjesna da umire , ona pogledava ka nebu i poslijednja joj je želja da se tići njeni na vrijeme izlegu.

Takve su majke. nesebične , nestvarne i čudesne.

Umiruća bol je prejaka i nepodnošljiva. Iz grla , iz bušnih pluća , iz probušenog srca izvire pjesma ljepša od bilo koje znane. Samo joj je poj nebeskih putanja i maglica ravan.

Taj poslijednji poj malenog bića je alelujah njenom Stvoritelju.

Pojem nam poručuje ;

Ni jedna bol, patnja i žrtva nije velika kada se slavi Ljubav i Milost Ja Jesam Jedinog.

Nažalost, niko osim Neba i ove blentovije koja ima dovoljno hrabrosti i srca da ovo zapiše , a da mu se srce  ne raskomada u hiljadu samljevenih kristalnih parčića , nikad nije čuo taj vrisak, tu bol , taj vapijući jecaj.

Ljudi su oglušili od zla i silne boli i krvi koje rade.

Tako , bez svjedoka umiru i naše grlice. Niko da čuje njihov bol , vapaj i jecaj ranjenog srca i uzvišene duše. A samo malo , sasvim malo ljubavi , dobrote i ljudskosti su htjele iskamčiti.

Zato je svijet –  uskraćen za te nježnosti, tuge i pjesme – ogrubio i u zlo se uputio.

Ljepote pjesme čini , da žrtva malene i nije prevelika i neshvaćena, jer Stvoritelj Milosrdni sa neba je raznježeno gleda i šalje joj Anđele u susret, da je povedu u njegove rajske bašte, u njegove dvore , kraj njegovih skuta. Na jedino mjesto kome krhkost, nevinost i ljepota pripada.

Sve što je lijepo skupo je i bolom se plaća, ali se još ljepšim vraća.

**
In Memoriam svim Grlicama koje su usnile pjevajući i sanjajući o ljubavi.

Nek zbori Tito – Bosne će biti

 

Bosna prkosna od sna

 

Bosna zemlja Božije milosti

 

Zlaćano Sarajevo Grad čednosti

 

Blistava Modra rijeka

 

Nek zbori Tito.

I mrtav on zbori i čuva Bosnu svoju.

Pustite ga neka zbori.

Za vjeke vjekova!

Bosna će biti Bosna.

Uvijek je pametno zborio ovaj mudrac.

 

I oni nama nema Bosne.

Joj, čudnih glupaka ljudi moji.

 

Mila domovino , Bosno zemljo Božije milosti srećan ti praznik

 










												

Sve smo mogli mi ili Odlazak Malena Velike Grlice / In Memoriam /

In Memoriam   Jadranka Stojaković   24. Jula 1950. – 3. Maja 2016.

 Blagoslov Modre rijeke

Ljubav i fantazija  Noć Anđela Muzika samo za nas Grlica bijela

Na današnji dan 2016. nam se ukrala   Malena Velika Grlica.

Tek tako.  Samo je odlepršala.

Srećom po nas , ostavila nam je najvrijednije što je imala , čisto blaženo  srce i prelijepu muziku.

Ali i sada , mormao malo da je naružimo. Neće zamjeriti. Shvatiće njena nježna duša, da je to zbog  boli rastanka.

Koji te je  belaj , Malena ,natjerao da odiš u zemlju , u kojoj svaki dan trese, a ljudi toliko žure , da se zaustave , tek kada umru.

Imala si  Sarajevo i  sve.

I sestre i prijatelje i visoku razinu čaršijskog poštovanja i hvale. I muziku. Puno najljepše muzike.

I ono naše: Pohiti polako, ali obazrivo Malena moja .

I ono: Sredinom da te nešto ne zgazi , moja Velika.

I ono : Vi ljubljuju vas Grlice mila.

I da znaš. U pravu si tada bila …

Sve smo mogli mi.

Ali…

Mi ne žalujemo. Skoro nikad. Pogotovu ako je život ispunjen onim što je neko najviše volio.

Dobro, Ti si to  sve  zaslužila Velika Malena djevojčice.

Svakako ste već prepoznali da se obraćamo  jednoj od tri najumilnije  grlica Sarajevske zabavno muzičke estrade ,u protoku dvije decenije od 1964.-1984.

Jadranka Stojaković.

Mala Velika Djevojčica , koja je postala Grlica.

Malo toga ima što  o tebi ne znamo. Ono o profesionalnom životu i odnosu prema estradi i prijateljima. A imala su ih mnogo. I dobrih i oni koji su se pretvarali.

Detalje privatnog života si vješto krila od javnosti. Čak si i u autobiografiji zaobišla neke detalje koji su samo tvoji.

No, u Sarajevu onog doba to nisi morala činiti. Čaršije je jako strogi sudac, ali i  čuvar intime djece koju voli. Ti si svakako bila njena miljenica. I Boga Milostivog.

Nebo i čaršija voli skromnost, časnost i poštenje. Naša Malena Velika Grlice,  imala si toga u izobilju.

A nadarena  si sa još toliko znanja i umjeća , kojima se ne mogu pohvaliti većina ljudi , a pogotovu „zvijezda“ bivših i budućih.

Pjevala si , svirala instrumenata za po svaki prst tvojih  vitkih prstiju, komponovala, slikala i nadasve bila drug i prijatelj.

A kako si se znala zaljubljivati, voljeti i davati. No, u te tajne nećemo zadirati. One su ti donijele bol.

Takvo vam je ovo podneblje. Zahvalno prema dobrim ljudima i nagrađuje.

Na Sarajevskoj estradi i šire nije bilo nikoga koga nisi zadužila. Od legendarnih Indeksa, Čole, Vajte, Keme i drugih. Neizbježni bek vokal i sudrugarica u iznošenju novih lijepih tonova koji su krasili Sarajevsko nebo.

Svojim specifičnim, anđeoskim i milozvičnim glasom i prihvatanjem muzike , stvorila si  novi vid šansone koji mi , možda i prvi nazivamo šansonom sevdaha.  Bila si neprikosnovena u okretanju muzičkih tonova ka dubinu Bosanskog  derta i bića. Bića zaljubljenog  u ljubav, Bosnu zemlju Božije milosti i  Sarajevo Grad Čednosti.

Ako ste ikada pokušali da zamislite kako bi trebala da ozgleda Bosanka , mi vam lice okrećemo ka slici Jadranke Stojaković i njenom  licu meleke.

Tvoja  iskrenost i časnost oslikana je u riječima koje si izgovorila kao odgovarajući na pitanje:

-Kako je bilo živeti u Sarajevu i družiti se sa Indexima , Čolom, Kemom i drugim veličinama?

– Lijepo i obično. U Sarajevu niko nije zvijezda. Ako malo digneš nos, obilležen si i precrtan za sva vremena. Nikada na našim koncertima u rodnom gradu nije bilo ovacija i gromkih aplauza. Ljudi su dolazili da se zabave, ako si znao da pevaš. Ako nisi, eto sarajevske raje pa te uzmu u zajebanciju. Bolje da se odmah iseliš. Mjera svih vrednosti bili su “Indeksi” i ostali su kao trajna kategorija. Posle njih su došli Bebek, Čola i sva raja pop generacije koja je sanjala muzičku karijeru. Čudno je to, kao da smo se svi pojavili istovremeno, nakon prve kiše. A ta kiša bili su “Indeksi”.

No,  ni jedna kiša ne  opstaje bez rose. Ako su Indeksi plodonosna kiša koja je donijela velove nepodnošljive i izbrušene lakoće sviranja   , onda si Ti , Jadranka Stojaković ona rosa koja oplemenjuje i čini muziku  gracioznom, produhovljenom  i prijemčivom za ljude koji imaju visoke muzičke standarde i nadasve  dušu.

Tvoja plahovitost i krhkost ,  Velike Malena Grlice , učinili su sarajevsko nebo bogatijim za neke pjesme i tonove koje nikada neće biti prevaziđeni i zaboravljeni.

Ne želimo sada lamentirati šta bi bilo kad bi bilo.

Samo znamo da si nam uskratila   dvije decenije druženja i stvaranja muzike   koja prevazilazi uobičajene muzičke kanone.

I kako si nam , da samo znaš , nedostajala Malena. Boljelo je, zaista je boljelo.

No , poštovali smo  tvoje izbore.

Sretan put Malena.

Pozdravi nam one od Indexa, Kemu , i sve one lijepe , nesrećne grlice koje su nam pjevale o ljubavi.

Znamo da ćemo opet sresti   tvoje vesele i nestašne pjegice da nas dobrotom miluju, na mjestu koje si svojom nježnom dušom  i ljudskošću uveliko zaslužila.

Za kraj ostavljamo pjesmu čije je nastajanje  bilo i vrijeme neuzvraćene ljubavi. Tvoje i naše.

Mirno sanjaj.

Bosna je Božije Čudo i Čedo

2.Maj/Svibanj 1992.!

Jedan od najznačajnijih ( vjerovatno i najznačajniji) datuma   opstojnosti Bosanske državnosti.

Tog dana, reklo bi se  ni od tkuda, ni iz čega , Bosna je odbranjena i nastavila da persistira kao Božije Čudo i Čedo.

Neuki, zločinci,fašisti i nacisti potpomognuti krstaškim arijevcima Vatikanom , SAD  i EU su mislili , zbrisaćemo taj jedan narod u par dana.Ima da ga nema.

Jedini grijeh tog naroda je da je kost u grlu krstjadnima hiljadu godina zbog toga što vjeruje u Boga Jedinog Milostivog i Silnog.

E ,jadna historijo. Nikako da se nauku dohavizaš.Hiljadu godina krstaških ratova protiv Bosne je zlo pokušalo svesti  na 2.Maj/Svibanj.

Hiljade tenkova,transportera,haubica,topšova i minobacača nekad jedne od najmoćnije vojne sile u Evropi JNA je opkolilo srce Bosne – Sarajevo.

Znalo se ako Sarajevo padne, nema ni Bosne.

Nije bilo nade ni šanse za spas i opstanak  golorukog naroda Sarajevo Grada čednosti.

Čak je i predsjednik predsjedništva Alija Izetbegović svojim nerazumnim ulijetanjem  u ruke zločinaca išao i prilog zamisli o podjeli i zauzimanju Sarajeva.

Ali…

Uvijek ima ona činjenica koju svi monstruozni porobljivači   zaboravljaju :

Bosna je Zemlja Božije milost.

2.maj 1992. je to dokazao.

Bog milostivi po ko zna koji put nije dao svoju zemlju Bosnu.Sve je naopačke okrenuo.Poslao je nevidljivu vojsku nebeskih anđela  da spasi svoju zemlju i svoj narod.

“Sigurni pobjednici” , postali su najveći gubitnici u historiji svjetskog ratovanja.

Kada je taj dan 2.Maj/Travanj 1992. prešao u slijedeći dan i kada je zlo raspršeno u paramparčad,

znalo se da je Bosna odbranjena i da je ništa ne može spriječiti u njenom opstanku i bitku kao Zemlje Božije milosti.

Vojnim analaitičarima i zlu ćemo ostaviti  da će čudom čude i preračunavaju . kako, zašto,otkud i na osnovu čega to.

Mi ćemo prisloniti glavu tlu i izraziti neizmjernu zahvalnost:

-Hvala i slava Bogu Gospodaru svijeta. Alelujah i Amin!

2. Maj 1992.

 

 

 

Danas neuki i ” podobni” obilježavaju i slave  2.Maj , dan kada je Sarajevo Grad Čednosti odbranjeno, a posredno i Bosna zemlja Božije milosti.

 

Nama je taj, odlučujući , uzavreli plamteći ,   2.Maj bio obični radni dan.

Dobro , malo žešći i ubitačniji.

Možda nešto bučniji zbog agresorskih  aviona  koji su nadlijetali grad  i uništavali  TV repetitor Hum,

BHT, Vijećnicu , Poštu  i još neke vitalne objekte.

 

Na minobacaće smo se već počeli navikavati, u djetinjoj naivnosti da će to zlo brzo proći.

Tenkova  se  nismo previše bojali, bili su prevolinijski , izloženi , ranjivi .

Imali smo lijek za njih, otete zolje i ose i ofarbane solunare , a jedan naš suborac flašu maksuzije.

 

Da nama je to bio obični radni dan , jer smo već  mjesec dana davali živote , da zasutavimo genocidnu

srpsku zvijer , da na samom  početku rata napravi   Srebrenicu neviđenih razmjera i zauvijek izbriše

jedan narod , sa lica ove prelijepe Božije  zemlje.

 

Uspjeli smo u tome. Uz neizmjernu Božuju pomoć, ljubav i milost.

Malo je duže trajalo. 1500 i malo  više  jako dugih dana i isto toliko besanih noći .

 

Ali nama danas  nije do slavlja.

Ne ,nikako nam nije do slavlja.

 

Kako ćeš ,ba, slaviti a hiljade nam  djece  ubiše ,masakriraše  ti monstrumi, ti neljudi ,

ta genocidna srpska čudovišta.

 

Kako ćeš, ba, slaviti a desetinu hiljada čuvenih sarajevskih ljepotica  raznesoše   ,

osakatiše ti izrodi  , abortusi ljudskog roda.

 

Kako ćeš , ba , slaviti a u srcu led zbog sve te nestale ljepote i nevinosti što plijenila je i u ljubavi  živjela

čaroliju Bosne zemlje Božije Milosti.

Kako ćeš, ba, slaviti a mnogoj nerođenoj djeci nije dozvoljenu da udahnu dah nebeskih milodarja.

 

Kako ćeš ba slaviti,a ljubavi na nestajađe dan za danom, i …

 

Ma , ne možemo  dalje i  srce još više lediti  , kvrcnuće ko maslinova grančica ,

koju Bosna zemlja Božije milosti od iskona u svojoj snenoj ljepoti i dobroti  nudi .

 

A opet, u nama i poslij svega ne obituje   zlo i riječi prokletstva za jedan divni  narod,

kojeg su zaveli, koji je ćutao , rijetki se bunili i negodovali, ali narod koji ipak nije previše učinio,

da zaustavio neviđeno zvjerinje  zlo.

 

Čak i ne osuđujemo.

To će učiniti Nebeski zakoni i pravda. I na Ovom i na Onom dunjaluku.

 

Da , danas nama nije dan za slavlje.

 

A opet , slavimo svaki dan i Milostivog Gospoda ,koji nam poklanja prelijepi život

i nadu da će pučanstvo/raja/dunjalučani jednog dana shvatiti  da su svi ljudi braća.

 

 


												

Birvaktile zapis o Lepoj Breni , ZOI 84. i još koječemu / Slučajni susret u prolazu

 

Dani  veličanstvene  i neponovljive Sarajevske Olimpijade 1984. su već  odavno utihnuli . Fanfare decenijama nijeme. Bob staza propada. Bore se navukle. Bogdica žale i sjete u oku zaiskre pa se gasnu.

Bili su to mnogo sretni i bezbrižni dani. Ono kako kome.

Titov duh je još uvijek snažano bdio i zvjerinje se, pognutih glava skrivalo u podzemlju. Neki su se godinama  pržunali.

Činilo se da je sve u redu.

Avaj, avaj i avaj.

Čuti ko fol pjesniče, furaj dalje, svaki dan  je blagdan, poetiku , ljepotu traži.

Nađoh ih u kutku jednog prelijepog oka, što sjene tuge iskri.

U časopisu Svijet je upriličena mala, uobičajena , pomalo  vehta komunjarska zakuska.

Gost je bila, tada, najpopularnija medijska ličnost Jugoslavije, koja je tek trebala da potvrdi svoju potonju  više decenijsku dominaciju.

Jedan od Svijetovih promotera je bio  Cakan Ćemalović , naš drug. Dobili smo jednu bjanko pozivnicu. Nije trebao;  i jedna je previše za nas sedam. Nije to za nas, koji smo svikli u nježnosti i tišini đardina, u mirisu đula,  ljubav uz muziku i smjeh radovanja  sniti i voditi.

Dobro  ste  anlaisali ako ste skontali. Ako niste , mi smo vam svakako imali namjeru reći.

Radilo se o Fahreti Jahić,  Tuzlanki na stalnom službenom putu u Beogradu i koja je prozvana Lepa Brena. Ona je u stvari postala lepa Brena davno prije toga. Od rođenje. Nije ona  bila Brena i  Lepa,  nego prelijepa.

Tih dana je imala  koncert u Sarajevu da upriliči olimpijadu.

Autori ovih redova,  ni zere nisu bili ljubitelji te vrste mrzike, pardon muzike,  koju je hablečinama prodavao Slatki grijeh i selendra od glavnog grada Juge.

Ali urođeno poštovanje prema ženama , njihovim velovitim nikad ugaslim  ljepotama,  su ih prisilili da izvlače kraću viljušku,  koji će  bakso,  otići na taj kokuzni domjenak. Nije bitno ko je određen, jer se nikome nije išlo. Svi su se radovali neodlasku.

Njima ,   u  prozaičnosti neukim ,  TV je bila strana ptica selica. Vazda  ista izvlakuša: odakle nam vrijeme frajeri.

Brenu su pamtili kao ljepušlastu , malo punačkiju pjevaljku u šljokicama, koju je neki kreten  sa TV pokušavao ismijati.

Odabrani nevolijnik je krenuo na mjesto zločina.  Odabrani nevolijnik je krenuo na mjesto zločina. Dobio je upute da se ne ponaša kao onaj krelac iz bele selendre. Ih , njemu će neko reći kako da se ophodi prema ljepot  bićima !? Ipak zakleo se na crvenu maramu i plavu kapicu da će biti dobar.

Malo on  kasnio, ali i Fahreta  kasnila iako se nisu dogovorili, tako da im niko nije zamjerio. Zakuska vehta, iako je niko ne dira. Ne smije,  ni zrno kikirikija faliti,  dok se Ona ne pojavi.  Nigdje cuge, samo šenkrat eno kiselico i po koji šenkrat plaho iz tikve cijeđeni jabolkov  sok. Ni kafu ni divku ne nude.

Siromašni, bolan, ovi komunisti. Kod Mare Gatare uvijek dobiješ kafu i kolač. Ako nisi previše sujetan , još svašta nešto pride. Od Mare Daskare ne moš izići tako lako , osim sa kojom nateklinom. Ljudi se navadili ići na džabalesku  kafu. Mari to ne smeta. Doljevuša. Odere ih ko blentovije i ništa smisleno ne izgata. Tak'e vam sve gatalice. Mara daskara jopet ne pušča vanka dok joj dotični jetim   ne presloži daske više puta; šenkrat plaho, iako garant ,  nije bila Slovenka.

Nevoljnik pognute glave ka vratima, nije navikao na suhoću i praznoću tahtali podmetača, ljut ko puška. Ko ga navrati na ovaj praznjikavi belaj?

Na vratima se natandari na neko djevojče. Vitko i čvrsto, ima je, što jes jes. Doklen mu pogled doticao izgledala je kao rajsko stablo . I još nježnije. Nije oči nekoliko pristojnih  trenutaka odmico. Ni nos, koji se zaglavio između dvije okrugle ,uzbibane, mramorne ljepote, micao.

Ni mrdo nije , kao da su mu vali jedro poderali.

Joj , majko moja kako ta diše , miriše  i biba se.

Na trenutak je mali oblak zamalo zaklonio  veliko Sunce.

Diže glavu i vidi djevojčurak nenašminkan, malo ublijedio , tek mrvicu snježnog rumenila na rupicama što osmjehom zrače.

Štrecne se i naježi . Vidi u njoj Lucu od prije trinaest godine. U srcu mu tuga. Njegova Luca u zadnje vrijeme poboljevala svako malo otkako im kćer usnila. Ne sluti na dobro. Ali osmjeh je ne popušta. Samo ista tuga u oku,   šarenom  i nježnom, ko u  ovog djevojčeta ,  iskri.

On joj skoro zbunjeno kaže, izvini malena moja i sklanja se da krasotica prođe.

Ona ga žačuđeno gleda , veća je od njega barem dlan. Sreća da je niske kundure nosila. U očima joj zaiskri neka blagost , samo na tren, pa se prosu led. Šta on to meni moja malena? Kojim pravom?

Nešto u pogledu te bjondinske ljepote, mrven šatirane, ga duboko kosnu i zaboli.

Taj pogled je njemu poznat. Vidio ga u pogledima mnogih Grlica malih. Neznanih i znanih. I u Frkinom i u Lucinom, Zlatinom, Lele Jele Jelene i Dijane male Meleke. Iako se nejasno sjeća vidio je taj pogled u  drugih anđela  Cvetajeve; Joplinove, Sonje S. Magi, Meri, Rade i Nade S., Milice M…Da nasluučivao ga je i u Ljiljane M.

Ugh. Brr. Grr.

Pa još jednom.

Joj , jebote i jebote i jebote.

-Sad i psuješ pjesniče ko fol.

-Moram, o Bože jedini , to  bole stravične čini.

Nemojte nas, još i vi  neuki stišavati i učiti pristojnosti.Toliko boli u očima tih malenih djevojčica ima, da se nebo od suza rasteže i zemlju zavjesama mokrim , nepoderivim  pristiska.

To je pogled žene djevojčice, uplašene srne , koje zla svijetina slama i prije nego što su spoznale njegovu ljepotu. U tom pogledu može se vidjeti  zaključana svjetlost i ljepota univerzuma.

Ono  nešto  preostalih sanja čini pogled milosnijim.

Nevoljnik se okrene  Cakanu , pogledom ga pita ko je ova klinka?

Ovaj nešto šareti, ali se ništa ne razumiju. Gomila se sjati oko  zbunjenog djevojčurka i nasta opšta gungula.

Dobri tužno  slegnu ramenima ; šta se tu može, a ža’ mu tog djetata,  što se svi ahari  ko retardirani roj stršljenova sjatiše i bakću oko njega. On nema vremena za prazne hastale, grupna guranja  i šupljanja. 

Na tren zastane , uputi poslijednji osvrt pogled na ljepotnu  plavet , cugne dobar gutljaj curvoasiera iz pljoske koju je uvijek sa sobom nosio, zapali jednu Gitanes , još jednom slegnu ramenima i otklima glavom , želeći malenoj svo dobro svijeta ,

Okrenu joj leđa i ode.

Morao je raport konziliju podnijeti, ali nije znao kako. Ono k'o fol.

Sa vrata:

-Nisam vam ja ni vidio tu vašu Lepu Brenu. Prazna im sofra , ko poslije brst naleta  Debe i Ome iz mlađih dana ili Hirošime 1945.

Lenji samo aa.

Herco ništa , na slamčicu pije pivo i diše, srce samo što ga nije strefilo .

Mojsije zabrinut, novu harmoniku juče sprco na Bistriku , sa željezničkog mosta , a ne zna mere li skupit penezi za novu. Nešto mu računica ne štima. Ne obraća pažnju  ili nije čuo.

Ome  već odavno nema.  Žaluje. Kosa se nenadano prije 13 godina istopila ko lanski snijeg. Još je nije odbolovao , a i  žena mu ultimatum heknula: Konzilij ili ja.

Baška Baša prorijedio, tek mazno neku novu raspuščenicu, a i “producent postao”.  Razne pahuljice padale na  producentsku  čupri.

Samo Deba konstatuje:

-Nikakva šteta. Pjevaljka ko pjevaljka. Jednom pjevaljka uvijek pjevaljka. Kad vidiš jednu, ne trebaš gledati drugu, Sve su iste.

Da mu kažeš da nije tako,  ne bi shvatio ili prije će biti, ne bi htio da shvati.

Svaki je insan za sebe i svaki seharu svoga živote na svoj način na grbači prti i tegari.

-Imo si pravo ća si se vrno. Mi se ne barkćemo oko luftiguz astala. Javi se Mojsije ko muhur.

Te godine, na latinski badnjak pride  dan poslije  je umrla moja Luca. Predivna , mistična žena.

Uh tih nogu, majko mila. Naš dobri duh i moja ljubav. Nevoljniku, ovom dobrom,  , malo , puno, beskonačno  više od ljubavi i lijepog života bila.

 Nakon mnogo godina  olimpijski nevoljnik će  čuti neku skoro pa ženu, kako pjeva pjesme : Ja sam žena, Okrećeš mi leđa  i Ja nemam dom  .

Baš tim redom.

Shvati da je  ono preplašeno djevojče, ona preplašena srna , bačena u svijet vukova bila Fahreta Jahić. Radi slave prozvana Lepa Brena. A nije bila  ni Brena ni Lepa , bila je prelijepa. Doduše sve je podložno ličnoj estetici i percepciji. 

Njemu drago , što je prepoznao grlicu olimpijskih dana. Žao mu što je narod nije upoznao bez šminke i reflektora .

A pjesme,  baš kao da ih  njemu  pjeva i ruži  ga.

Čuj molimo te, Lepa Brena djevojčica ; a ona stasita,  prekrasna , žena.

On se  slučajno , u okretu , na izlazu natakario  na  krhku,  nježnu i prelijepu djevojčicu. Sada mnije i bolje što je nije upoznao ili ko mahalska odrtina nešto poetično lan'o i povrijedio mirisnu i krhku ljubičicu  i poremtio konstelaciju zviježđa..

Nije joj ni imao ća pripovidati , neki savjet ,neku nježnu riječ pokloniti. Bio je u svom halu. Sudba ima svoje zakone koji se ne mogu promjeniti.

Ostaće zapisano da Dobri  olimpijadu   skoro nr bi ni zapamtio da nije bilo tog susreta.

Na katolički badnjak 1984. godine,  mu na rukama  sa osmjehom u očima umrla malena Luca, tačno šest mjeseci po smrti malene im Nadin.

Desetak mjeseci prije Dobri je  sreo Prelijepu Fahretu, zvanu Lepa Brena.

A i boli se nakupilo, nema više gdje stati,  Malena Velika jube moja.

Zbog dobrote  Dijane ,Luce, Frke , Mirjane, Lele Jele Jelene,Ljetnog Proljeća i svih njegovih  Grlica a  ih je usud nestao  iz  života Dobrog ., u njegovom toplom srcu će uvijek  biti  mjesta za svako  krhko proljeća  i  preslatko dijete u oblacima,  nalik mirisnoj ljubičici , tananom pupoljku ili procvjetaloj plavetnoj ruži. I uvijek će će jednoj  – ja došla – ruci koja se prema njemu pruža tražiti toplinu i mekoću radovanja .

La vita e bella.


												

Odmor , jes’ kako ne / Godišnjica

 

Danas smo mislili uzeti  uzeli dan odmora.

Mislimo, zaslužili smo.

Jes’ kako ne. Ne daju.

Prašimo dvije hiljade sto devedeset dana skoro bez odmora.

Ukratko 2190  dana.

Još jasnije tačno šest godina .

 

Puno je to dana ,al’ žao nam ni.

Volimo prašiti.

Ma ne po prašini,već nako.

Mnogo smo snova prosuli.

I boja potrošili.

I još svašta nešto prelijepog.

 

Mahala , ko svako predgrađe , diše samo bisernim školjkama ljubavi.

Kontamo odimo sa Grlicama dijeliti prve majske  snove.

Uzmemo torbak pun snova , pa na proplanak čežnje.

Vrlo je blizu.

 

Tu negdje, između srca i duše. Zaglavio se.

Od rođenja. Ne mrda. A nama ne smeta.

Čak ni to što nam iz usana cvijeće raste.

 

Cvijeće ko cvijeće. Nekad zna biti nepažljivo.

Trnjem svojim oči nam kiti.

U njima sanje, nalik rosnim tragovima kiše.

 

Vrnemo se.

Neće nam snovi pobjeći.

A možda i neka grlica na koje slovo doleprša.

Uostalom, srce nikad ne uzima odmor , osim na kraju balade..

Ugodan vam dan želim,

Mile moje.










												

Grad Sarajevo i Izbori 2022.

Nak nam oproste drugi Gradovi ali u Sarajevu se uvijek rješavala sudbina Bosne i Hercegovine.

Historija je pokazala sa su svi mrzitelji Bosanskog bića i Bosanske opstojnosti odavno shvatili da će uništenjem Sarajeva Bosna u Hercegovina prestati da persistira.

Satajevo bi uvijek uspjelo da se odbrani i odbrani BiH.

I sada je taj trenutak. Izbori 2022. su raspisani , fašistička neman blokira izbore i ne dozvoljava da se narodni novac , maleni dio , usmjeri u korist izbora i za budućnost zemlje.

Odakle bilo kome , a pogotovu rušiteljima zemlje pravo da jednoumno i nasilno blokiraju i raspolažu narodnim novcem rušeći državu , a sa njenih jasala se hrtane , pljačkaju i kradu je.

Da bi se stalo u kraj fašističkim mrziteljima i djeliteljima Bosne i Hercegovine Sarajevo mora stati u njenu zaštitu.

Molimo vlad Grada sarajeva ( Kantona Sarajeva ) da iz svojih fondova hitno obezbjedi 12.000.000,00 KM pozajmice CIK -u radi početka priprema za Izborne procese 2022. A ako treba i bespovretno pomoći Izbore BiH , a samim tim i narode i opstanak Bosne i Hervcegovine.

Sarajevo te novca ima , može i na kraju mora učiniti sasvim normalnu gestu pomoći zemlji čiji je on vodeći grad, a u interesu i za dobrobit i svojih građana , a i osiromašenog BiH naroda.

Ukoliko vlast Grada Sarajeva do kraja tekuće nedelje ne obezbjedi potrebna sredstva i stavi ih na raspolaganje CIK BiH , onda je vrijeme da narod izađe na ulice i pomete uzurpatore , pljačkaše, rušitelje i izdajice domovine sa lica zemlje.

Ako Glavni grad koji planira projekte od 2 milijarde KM , na kojima će profitirati uglavnom gradska vlastela , ne može da se sjeti patriotske dužnosti i odvoji siću za demokratske izbore ma nivou države me zaslužuje ni poštovanje ni čast- a kamo li vlast.

Umro je Ivica Osim – fudbalski genije i vrli dinGospo

Alija Sirotanović i novčanica - Forum Klix.ba

Iz drhtavog pera Baška Baše





Svima nama Nebo podari neku posebnost. Neki je iskoriste , neki zalutaju u stramputice koje nemaju veze sa životom.

Dan bez nogometa je izgubljen dan, davno nekada , za mladalačkih dana reče Ivica Osim.

Kako rekao tako i živio!

Ciglih osamdeset i jednu godinu obitavao u fudbalu . punim plućima , srcem i dušom , ali sa ponosom , čašću i poštenjem kako to rade iskonska gospoda. Na lokalitetima oko “stare” željezničke stanice , koja bješe malo opičeniji pandan sarajevskih mahala ,te ljude su oslovljavali sa.

“Đes’ ba dinGospo!”

Bio i ostao Gospodin sve potonje godine , bez mrlje u fudbalskoj karijeri ili bilo kom segmentu kaharli tuzemnog života; osim jedne principijelne . I ta jedna ima veze sa mladačkim neiskustvom i čašću. Vjerovao je ljudima koji ga nagovoriše da igra malo slabije da bi slobodarski, partizanski , Titov Hajduk ostao u Prvoj ligi.

Gledamo , čitamo i slušamo reakcije na Osimov odlazak.

Uglavnom se kukaju žalopojke i svi su tužni ; Neki iskreno , neki onako reda radi, a mnogi bi da se utrpaju u mit o velikom Čovjeku i ogrebu se bar za časak dva slave .

A mnogi od “stručnjaka” ni luk jeli ni ćevape mirisali sa plavim dunjalučkim danima i njihovim predvodnikom .

Onu : ” ni luk jeli ni burek (pite) mirisali smo ostavili za one naše komšijske “katile” sklone bordo nijansama.

U dječačkim danima je prozvan Švabo.

Logično!

Svaki pjegavi “plavušan ” koji je iole odskakao u bilo čemu je odmah nazivan Švabo. Kome jalija prihevta nadinak ostaje mu , aman , do groba. Ivica Osim je odskako smirenošću, godspodstvom, krakatošću i neospornom nadarenošću u matematici i fudbalu.

Ipak prva i prava ljubav je pobijedila!

A ljudi poput njega ,kad jednom zavole , vole čitav život , jer rijetko griješe u izboru. Pitajte Asimu Osim , ženu koja se odrekla karijera ( diplomirani je elektroinžinjer) da bi mu podarila bezuslovnu ljubav i četiri srca ; svoje i tri djetinja; kćerke Irme i sinova Amara i Selimira.

Kada je zaigrao čaršijci mu dadoše nadimak Štraus , jer je njegova igra na zelenom tepihu nalikovala nizu valcera u kome ostali plesači ( igrači ) zaostaju bar za korak dva iza fudbalskog Štrausa ( nemačka riječ «walzen» znači kotrljati, okretati, kliziti).A njegovi pokreti u toj igri kao da su nošeni lepršavim , harmoničnim i zanosnim zvucima valcera .

Ovih dana će se odjednom, svi “sjetiti” njegove sjajne karijere, bilo igrača , bilo trenera, u svojoj neukosti ne shvatajući da su samo puki prepisivači.

Istovremno će zaboraviti na Ivicu Osima velikog , velikodušnog i samilosnog darovatelja , jednostavno našeg , sarajevskog dinaGosp .

Nama je ostalo u sjećanju mnoštvo neispričanih epizoda iz naših života u susretanja sa Ivicom Osimom. Isričaćemo tri!

Prizor prvi

U vremenu kada nije bilo trolejbusa ni prave đade na toj trasi , preko puta zgrada u ul.Rave Jankovič 27 – 39 u kojim je stanovao mladi bračni par Osim, na stotinjak metara od stadiona Grbavica , Ivica je imao drvenu garažu u kojem je sklanjao svoj prvi automobil. Ispred garaže je bio šljunčani prilaz koji se vremenom znao izlokati.Oko garaže su redovno visili Željini tifusari na bi li se sreli , a bome i ogrebali za koju kintu od već žive legende ali i “žrtve”.

Naime , Ivica Osim je bio poznat kao vrlo darežljiv insan , ali i pravi Gospodin. Da ne bi darivao novac onako , mukte, kao sadaku on je imao običaj “zamoliti ” okupljenu raju da mu izravnaju i utabaju prilaz garaži. Nikome nije padalo na pamet da se sa legendom cjenjka . Znali su da će biti obilato nagrađeni i pretplaćeni. Za novac koji je dao na tabanje šljunka mogao je vrli Ivica napraviti nekoliko betonskih garaža.

Scena druga

Sva ta raja iz Ravine i oko stadiona Grbavica, pa i širom Sarajeva i Bosne živjeli su Želju i njihove nove legende Osima i Smajlovića. Oko već pomenutih zgrada su se skupljali zagriženi navijači. Kao u svakoj realnosti , tih 70-tih godina bilo je više kokuznih od berićetli dana. Tada se nisu pile klipače, sokovi … već voda i čajevi kućne radinosti.

Štarus je znao osjetiti te kokuzne dane i evo ga sa gajbom dvije , piva i sokova. Kao pobjegao od Asime da se malo među raju skrije i promuhabeti o svemu !?

Znaju svi to je izvlakuša da ih počasti , a da se ne osjećaju osramoćeni zbog kokuzluka.

Zbog toga su ga još više poštovali i voljeli.

Scena treća

Jednom je potpisnik ovih redova iskusio sreću i blagodet poznanstva sa Ivicom Osimom.

U vremenima kada pubertet pukne insana u čelenku , sve oči su uperene u žensku ljepotu i traganju za onom koja će se smilovati neukim blentovijama i podariti im milost ljubavi. Bilo je to vrijeme Ceca, Cuca , Cica, Mica , Maci i ostalih deminutli djevojaka.

I njemu se sreća osmjehnula, ali u nevakat. On to tada nije znao , ali spotakla ga jedna” starka ” od osamnaest kuka .

Kokuzna vremena pritisnula dunjaluk i insane , niko kintom da se sastane. Očevi na službenom putu , onom čuvenom , krivudavom ili stvarnom, matere ne daju pare za rospije , raja dekintirana , a možda i ljubomorna. Bilo ih i tak'ih!

U debelom halu žaleći sebe i moleći se Bogu Milostivom , ispod jednog jablana blizu Osimove garaže , skupio se mahlukat , ko zelena zgužvana papirna petodinarka na dohvatu ruke u snu beskučnika i hudi ko nesretni mladoženja , kome će ukrasti mladu ako do večeri ne nađe minimum tak'e tri zelene petodinarke.

Ali okle ti lova , frajeru ; ne pada sa nebesa.

Obnevidio od žalosti čuje poznati glas ,kao da se sa neba javlja:

-Šta si pokisao Baša? Koja nevolja?

Baška Baša se zacrveni , mladost ne zna da se ljubavni jadi na licu lako čitaju.

-Ma ništa ! – brani se on.

-Kako ništa kad si se savio ko japrak sarma bez mesa.

I tako par puta, nije ništa i nemoj ti meni nije ništa.I na kraju Švabo potiho pita:

-Djevojka?

-Aha … -snebiva se paćenik .

-I …?

-Trebamo ići u kino. Butovnik bez razloga.

-Pa?

-Nećemo ići.

-Zašto? Predomislila se?

– Nije , još ne zna da nećemo ići. Ne znam kako joj reći , a da ne dobijem nogu.

-A , dakle tako. Kokuzna vremena.

Njega stid pogne glavu i gleda u mrave koji se vrte oko jablana.

I prije nego se snašao , tutnu mu Štraus plavu pedestodinarku u ruku. I ode. Ni šta, ni kako , ni kada!

Uh , srećo od sreće zaboravi stid. Otrča ko Mark Špic , pod penđere one punoljentice . I bi kino. I bijehu ćevapi . I poneki sok . Puno je vrijedila tada ta pedesetodinarka. A bome bi i još svašta nešto. Stid nam pričati.

Nikad mu ih nije vratio. Ono de fakto. Ali više puta je poravnao šljunak ispred garaže . Raja se ibretila , kontaju blećak džabe taba. Onda i oni skontali da legendi treba džabe ravnati prilaz garaži. Zaslužio je !

I nekome je dosadilo, ili Ivici ili njima i jedno jutro se ispred trošne garaže zacaklio betonski prilaz . Sve u sto metara do Željinog stadiona.

Hvaaala ti na svakoj poklonjenoj a nevraćenoj pedesetodinarki !

A još veća ti hvala na sačuvanim dostojanstvime i ljudskosti.

Nek ti je laka duša bosanska , naš dobri čovječe Ivice Osime.

Iskrena sućut Asimi , Irmi , Amaru i Selimiru.