Poglavlje III.
-Majka i pozorišta
( ili priča o slikama )
Anri de Tuluz Lotrek – Portret majke
Anri de Tuluz Lotrek – Loža sa pozlaćenom maskom
Reklo bi se da slike Portret majke i Loža sa pozlaćenom maskom po svim konotacijama nemaju veze jedan sa drugom.
Vjerovatno nemaju. Ali i imaju , i te kako imaju, kao poveznice dijelova geneze Tuluz Lotrekovog slikarstva.
Jedna je rađena akademskim stilom, vidno gradirana modulacijom svijetlih i tamnih boja. I isuviše je lična i ne tako popularna gledalištu.
Druga u postimpresioničkom , skoro ekspresionističkom koloritu, sa primjesama grozničavog van Gogovog žutila. Jedna od najpopularnijih djela malog majstora i veoma javna od prvog trenutka postanja .
Jedna slika je klasični kućni portret , koja je za krasila salon grofice Adele Tuluz-Lotrek. Slika je strogo definisala sveukupnost slikarevih razmišljanja o majci. Oda zahvalnosti sina majci? Vjerovatno. I ta slika ne donosi mogućnosti bilo kakvih komparativnih razmišljanja . Detalji su jasni. Hladan , sterilna, usamljenička skoro usidječička atmosfera, obojena snjegovitom svijetlošču koja ne dotiče slikarevu majku, koja je izvan nje.
.Raskošni , lujevski namještaj , složen po krutoj šemi; sto ispod prozora, naslonjač do kamina , stolica sa strane . Majka je sama , nema nikakvog pokreta ili bilo kakvih nagovještaja da bi se situacija mogla promjeniti.
Duga slika je više slika situacije , javnosti, narudžbina za pozorište ( iz 1984. godina) A kada se radi narudžbina i to za pozorište , onda slika mora biti jarkim tonovima obojena, bombastična , a ipak odmjerena sa ukusom.
Neukost posmatrača, upućenog u život Tuluza-Lotreka ga upućuje da pomisli da je na slikama predstavljena njegova majka.
Jedna je stvarna žena , tužna , zamišljena, brižna i zadubljena u beznačajno štivo. Druga je blještava, radoznala, životna , skoro raskošna primaodna u središti javnog života.
Iako dvije dame imaju veoma slične crne bluze evidentna je razlika. Slikar crninom naglašava sličnosti i razliku među ženama. Obje imaju urođeno uspravno aristokratsko držanje, samosvjesnost i nadmoćnost. I još nešto.
Okružene su svjetlošću koja titra oko njih kao leptir oko svijeće . Tuluz- Lotrem je majstor privida. Kod jedne bluze podcrtava zamišljenost, odsutnost i ukočenost, iako su joj ramena slikana tako da izgledaju opuštena.
Drugoj su ramena ukočena, dodatnim čipkastim ramenicama , ali upravo ta razlika , naglašava ženinu bezbrižnost i radoznalost.
Da li je Tuluz – Lotrek slikao stvarnu majku ili onakvu kakvu bi on ili njegov otac više voljeli?
Moguće je. Tuluz- Lotrek je bio svjestann činjenice da je njegova majka , najvjerovatnije , bila jedina žena koja ga je voljela radi njega samoga , bez obzira na njegovu faličnost i usud.
Posmatrač zna da je scena otrgnuta sekvenca pozorišne večeri, priije početka predstave. To nije jasno određeno. Slika nosi mnogo dilema.Dame ne stoje ako je predstava počela. Ova žena je ustala opazivši nešto interesantno. možda je vidjela Viktor Igoa ili svog muža sa drugom ženom?
I onda slika postaje dokument o nečemu sasvim drugom. Posmtrač slike postaje dio pozorišnog gledališta. Niko ne obraća pažnju na pozornicu. Sve oči, refletori i, svjetlost i boje su okrenute ka dami u crnom , koja kroz veoma skupi minijaturni damski lornjon gleda ka muzičarima ili prvim redovima partera. Nikako ka pozornici.
Digresija poetica.
Mnogi scenu doživljavaju tako da im se čini da par na balkonu gleda prestavu. Nije nam jasno zašto.U visoko uzdignutoj loži muškarcu je dosadno i on kao da je zaspao, zaboravivši da džentlmeni ne sjede ako žena stoji. I ne spavaju u prisustvu žena.
Žena je ustala , a to dame ne rade usred predstave. A žena je dama, jer samo one imaju svoje lože. Da li je naglašena juksta pozicija para na slici povod da se Tuluz – Litrek poigre sa uobičajenim normama?
Moguće je. On je majstor burleske i izvrstan igrač slikarske pantomime . Suprostavljenost odnosa para prema dešavanju u pozorištu i uvriježenim društveniom normama, posmatraču nameće dilemu ko je ovdje posmatrač , a ko se posmatra.
Tuluz – Lotrek je i iluzionista koji nas svojim dekorativnim linijama i igrom detalja i svjetlosti dovodi u zablude.
Onda odjednom shvatimo. Žena ne stoji ona sjedi. Muškarac pored nje ima bradu jednog poznatog slikara. Crvena kosa, blijedo lice, crni pernati šešir i udovička crna haljina suprostavljeni su krivudavim linijama oko nje. Naročito pozlaćenoj maski koja s vremene na vrijeme djeluje zastrašujuće. Zavisno od ugla gledanja.
Ženino ponašanje i toaleta dovode u vezu prihvatljivost izvještačenog ponašanja i trivihlnost društvenih normi.
Tuluz – Lotrek je i poeta . Loža sa zlaćanom maskom.
Zar jednom u pismu majci nije pomenuo da crta ženu sa zlaćanom kosom. Zar prostitutke nemaju hiljadu maski , koje mogu zavarati svakog posmatrača.
Simbolizirajući Karmen Guden kao pozlaćenu masku, da li je pokušavaa izjednačiti sa majkom i ženama kojima su sva javne i porodična odnose , pretvaranja i izvještačenosti maske ličnog karaktera?
Ne, ne i ne. Taj , mamin Rori nikako nije bezazlen.
Ali, prezentirane slike su nastala kada se već odavno udaljio od majke. Nastale su u vremenima kada više nije imao nikakvih iluzija o svijetu u kojem živi i kada je ovladao kistom i životom.
S njegovi počeci , njegovi prvi koraci u svijet umjetnosti , su nastali najviše zahvaljujući majčinom bodrenju.
Iako je slikao i životinje , skoro sve slike su posvećene ljudima. Ljudi su život, pokret , osjećaj. Životnije ili spavaju ili su blesavo mirne. I tada nemaju nikakvog izraza. A Tuluz – Lotrek je želio svojim slikama napraviti zapis o pokretu , zalediti pokret. Jer pokret to je život.
Ipak žene su imale najvidniju ulogu u slikama Tuluz -Lotreka. Logično. Uz slikarstvo žene su bile sav njegov život. Volio ih je više od sebe ili života. Kažu i mnoge njega. Ljubav prema ženama je stekao zahvaljujući majci.
U njegovim usamljeničkim danima , punim patnje i boli jedini družbenik mu je bila majka. Jedino se pored nje osjećao sigurnim. Jedino se u njenu ljubav mogao pozdati. jedino ona mu je mogla olakšati bol.
Ona ga je naučila mnogim stvarima. Jedna je veoma važna i pratiće ga čitav život. Kada je došlo vrijeme za školovanje trebao kao i svi grofovi otići u Pariz na školovanje . On se rasplakao jer nije želio ići od kuće i majke. To je bio sav njegov svijet. Udobrost , sigurnost radost, sloboda.
Majka mu je jednostavno rekla:
-Ne smiješ da plačeš. Jedan Tuluz – Lotrek nikad ne plače.
Već tada je pokazivao interes za crtanje. Tokom odrastanja, majka ga je ohrabrivala da slika. Njih dvoje su vodili skoro usamljenički život na ogromnom imanju. To je bio način da se djetetu skrene pažnja sa vlastite sudbine. Bila je to pobožna, lijepa, usamljena i tužna žena.
Radio je portrete majke. Stalno. Nikad mu nje bilo dosadno ponavljati crtanje njenog lika, jer:
-Mama , ti si veoma lijepa žena.
Čitavo vrijeme njegove bolesti samo mama i mama. Otac ima preča posla. Tek po koja posjeta.
Pet godina očaja, bolova, vrištanja, bespomoći.
Pet godina majčinog bola i požrtvovanja.
I onda nenadano ozdravljenje i groteskna metamorfoza . Dijete postaje nakazni čovječuljak.
Da li majka , ta svetica , ta požrtvovana tužna žene odustaje od svoga milog Rorija?
„Sa užasom punom nevjerice njegova majka je posmatrala kako on postaje nakaza: pola čovjek – pola dijete…”
Prvi put je izgubila hrabrost.Obuzela je panika.Bila se pomirila da on bude invalid vezan za postelju, pa čak i hromo dijete.Ali ne ovaj neobičan kratkovidi kepec, smiješan i žalostan u isti mah.“* (* Str.42 Milen Ruž Pjer la Mir)
To što je ostao živ, svo znanje koje je stekao, sve što je naučio o ljubavi , životu , dobroti i požrtvovanju, Anri Tuluz – Lotek treba da zahvali majci grofici Adeli de Toulouse-Lautrec.
Uskoro će Anri Tuluz Lotrek u očima roditelja vidjeti razočarenje i odbacivanje ploda njihove utrobe.
Ipak, brižna i požrtvovana majka ostaće mu podrška i oslonac do kraja života, Na njenim rukama u njenom zamku će i umrijeti.