1. april 1959. – 18. septembar 2002.,
https://youtu.be/ecKwbritMbM?si=Cf94iBHT5QaoRKkO
Danas bi imala 67 godine.
Lijepe godine.
Neuki će nam zamjeriti,
što ti nastavljamo slaviti rođendane.
A nama je bitnije da si sa nama, jer…
Nisam te zaboravio, mila.
Ne mogu ja to.
Još uvek , te ne mogu pustiti.
I malo sam ljut na tebe,
tek toliko da stišam tugu nedostajanja.
Bila si malo neobazriva.
Mislila si da ljubav može sve.
Eh , nekad je mogla,
kad su anđeli hodili dunjalukom.
Ali više ne.
Sada je previše tuge
smrti
bolesti
i sve se dešava jako brzo.
Nećemo reći mogla si.
Da si mogla ne bih ovo pisao.
Neću reći ni žao mi.
Znam da si našla smiraj.
Takav ti usud.
A za čim žaliti.
Živela si kako si voljela, ili morala.
Prebrzo!
Dok si mogla.
Bila si hrabra i ponosna.
Pokušala si,
kušala ,
sve što si mogla.
Ali , bila si sama.
Sve tvoje ljubavi su otišle pre tebe.
Osim mene.
Kasno su te našli jer tako si htela.
Znala si ,
tvoje vreme da odeš došlo je.
A moje da zauvijek držim
jednu kapljicu
da ne slazi iz oka,
jer ako klizne postaće
Kristalni Ocean
boli …
a listovi moga kalendara zauvijek tužni.
****
Poklonio sam ti jednu bajku.
Znam čitala si je.
Ali meni je lakše kada je ponovo čitam ,
jer me manje boli,
odlazak tvoj ili rastanak naš,
sada već sasvom svejedno je.
****
Grlice umiru pjevajući
Rekvijum za djevojčice koje su umirale pjevajući i svirajući.
Grlice umiru pjevajući
Rekvijum je za djevojčice, koje su umirale pjevajući i svirajući.
Neke osobe ostave duboke tragove u nama i kad ih nismo sreli. Nesusretanje ne znači obavezno i nepoznavanje ili manje tuge zbog rastanka.
Pomislili smo da je ovaj dan kao stvoren za za rekvijum i alelujah.
Blagi je dan. Jedna od grlica je tog dana rođena. Sretni smo,ali i tužni.
Sretni jer su sjećanja u toplino doma ugodna. Tužni jer neke koji bi trebali biti sa nama nisu tu.
Ni vrijeme nam ne ide na ruku.Nema snijega, sve je nekako sivo i elegično i miriše na najtužniji sevdah.
Ni ezani nisu što su nekad bili, ahtungovski zvučnici grme sa minareta.
Plavi sefardski tonovi se sve rjeđe prelivaju Gradom čednosti.
Praznici se slave iza zatvorenih vrata u praznim domovima.
Mladost je odlepršala u potrazi za “boljim” snovima .
Bosnu nam režu , kroje , hoće da je dokrajče.
Kolone izbjeglica sa orijenta , iz Svete zemlje, se vuku ka Evropi. Napuštajući jedan svijet , zbog nemani. Preplašeni ljudi kroče u nepoznato, u neki njima strani svijet.
Tuga je to ogromna, nemamo riječi, još uvijek ne možemo spoznati razmjere izbjeglištva.
Taj neki dert , ta tuga što nebo nam u dušu unosi, nas vodi u svijet pjesme i tužni život Dženis Džoplin Margite Magi Stefanović i Sonje Savić..
Slušamo ih i slušamo , igledamo ,svih ovih godina kada nisu sa nama.
Pedeset jedna devetnaset i trinaest godina rastanka , a nikad nam se nisu učinila drugačijom. Samo su nježnije i snenije postajale.
Janis nas svakom novom poslušanom pjesmom i muzikom uvodi u neka nestvarna sanjanja bola, suza, traganja, ljubavi i radosti. Uvijek je bila naš vodič u te predivne svjetove, što ih samo čarobna muzika može pružiti.
Mi smo nju i njene nebeske darove od srca prihvatali. Napustila nas je prerano ta lijepa, nježna grlica mala.
Jednom, umorna legla je da spije i zaspala i zaboravila da se probudi. Zaspala i odlepršala u neki ljepši svijet.
Otišlja je jer je pomislila da je darovala sve što je imala pokloniti.
Jedna druga grlica,Magi su je zvali,manje poznate ali ne i manje tragična, joj se decenijama kasnije pridružila.
Uspomene na treću grlicu su još svježe. Nju ćemo da oćutimo.
U svojoj samoći i jadu vakta su nas naglo napustile.
Pominjanje naših grlica predivnog muzičkog talenta nam pozove u sjećanje jednu knjigu iz Đenisinih, već dalekih vremena.
Knjiga se zvala : Ptice umiru pjevajući.
Mi ćemo od knjige posuditi okvir, rečenicu dvije da bi ispričali svoju priču o našim grlicama i svim grlicama koje sličnu sudbinu dijele.
“Prema jednoj aboridžanskoj legendi u australijkim prostranstvima postoji prelijepa, nježna, malena ptica čija ženka zapoje samo jednom u svom kratkom životu.
Ona ima perje duginih boja i izgled grlice. Oko vrata joj nizovi od tri prstena. Jedan je safir plavi, drugi je rubin crveni , a treći iskričavi, brilijant prozračni.
Glas koji pusti je nešto najljepše što se može čuti na ovom dunjaluku.
Nagovještaj krajnjih sahata maloj ženkici udahne nagon za pjesmom.
Prelijepo stvorenjce se uznemiri, usplahiri i svo zadrhti. Tada napušta svoje gnijezdo i leti i leti, i drhti i drhti, i jeca i jeca; ali još uvijek ne pjeva. Ona traži drvo sa najviše trnja , sve dok je ne pozove onaj koji će joj pomoći da dostojno završi život.
Pronašavši drvo smrti , krhkost se uvlači među njegove isprepletene bodljikave grane, provlači se i traga za najvisočijim i najsnažnijim krvnikom. Provlačeći se biva sva izbodena i izranjavana , ona ne obraća pažnju , već se nazadrživo provlači jer ide u susret ka poslijednjem ljubavniku.
Kada dođe do samrtnog dragana;ona ga nježno kljucne ko ljubavnica snena i polako se namješta na njegov oštri vrh. Iako je spremna za poslijednji čin ptičica još ne pjeva, kao da oklijeva. Međutim to je samo privid jer ona zna svoj usud.
U predjelu grudi gdje ustreptalo srce bezumno kuca i ludi; polagano i usporeno; sasvim polako i još usporenije; počinje da se nabada na oštrinu najvišeg trna. Tak kad osjeti prvu bol, kada prva kap krvi padne na hudo trnje ona počinje da pjeva.
Drugo trnje , poprskano krvlju, kao opečeno; se povlači i pravi prostor malenoj jer ona ga treba. Želi u bušna pluća što više vazduha da usisava, za što više boli koja joj pomaže da pusti pjesmu ka nebesima.
Nastavlja da upija trn u svoje tijelo i ljubavnik njen joj dolazi do srca.
Sad je sve lakše i bolnije i njemu i njoj.
Njemu je bolno jer ljepšu i krhkiju ljubavnicu nije i više nikad neće imati. Lakše što ga ništa ne sprečava da se skroz zarije u maleno srce. Ipak to je njegov posao, posao krvnika, a i kasno je za predomisliti se.
Njoj je lakše jer je pri kraju puta i sada će moći osloboditi puni sjaj i ljepotu poja . Bolnije, jer će to trajati tako nježeno kratko da se nebo neće moći nauživati te ljepote.
Dok probija srce trnjem glas se pjačava , postaje i bolniji i nježniji ; ona se jače i još jače nabada i nabada, trlja i trlja srce malo na veliki trn. Krvnik se ne povlači i on je u ekstazi, već se predusretljivo predaje i srce do kraja probada.
Ona još ne umire jer srce još titra i polako, sasvim polako počinje da se gasi. Svjesna da umire ona pogledava ka nebu i poslijednja joj je želja da se tići njeni na vrijeme izlegu.
Takve su majke.
Umirući bol je prejak i nepodnošljiv. Iz grla , iz bušnih pluća iz probušenog srca izvire pjesma ljepša od bilo kjoje znane. Samo joj poj nebeskih putanja i maglica ravan.
Taj poslijednji poj malenog bića je alelujah njenom Stvoritelju.
Pojem nam poručuje ;
ni jedna bol,patnja i žrtva nije velika kada se slavi Ljubav i Milost Ja jesam Jedinog.
Nažalost niko osim neba nikad nije čuo taj vrisak, tu bol , taj vapijući jecaj. Ljudi su oglušili od one boli i krvi koje rade.
Tako ,bez svjedoka umiru i naše grlice.Niko da čuje njihov bol i vapaj izgubljene duše. A samo malo , sasvim malo ljubavi ,ljudskosti su htjele iskamčiti.
Zato je svijet; uskraćen za te nježnosti, tuge i pjesme; ogrubio i u zlo se uputio.
Ljepote pjesme čini da žrtva malene i nije prevelika , jer Stvoritelj Milosrdni sa neba je raznježeno gleda i šalje joj anđele u susret, da je povedu u njegove rajske bašte, kraj njegovih dvore.
Sve što je lijepo skupo je i bolno se plaća, ali se još ljepšim vraća.
I Dženis Džoplin i Margita Stefanović Magi i Sonja Savić su bile naše malene ptičice. Naše grlica bijele , što i kad su znale da umiru pjesmu i muziku predivnu su slale i poklanjale.
Taj škripavi, promukli ječeći, unjkavi i jecajući glas toliko kristalno čiste ljubavi i ljepote, lijepe i nježne i neuprljane još uvijek titra u našim grudima. Njen dar, njen glas isplakan od srca, bolan i plačan je zaključan u muzičkoj sehari trajnog nebeskog testamenta.
I one neshvaćene klavijature još tragaju za svojim putanjama koje će ih odvesti do nekog srca kome je ta muzika potrebna.
A ona umilna djevuška , Sanječka koja je glumila da je pjevačica, a pjevala da je glumica nježnošću svojom pridružuje se neshvaćenim anđelima jereto, došlo je vrijeme da usnije.”
Nedostajete mile naše.
