Kroz ponoć nemu i gusto granje
Vidi se zvezda tiho treptanje,
Čuje se srca silno kucanje –
O lakše samo kroz gusto granje!
(…)
Pašću, umreću, duša mi gore,
Rastopiće me do bele zore,
K’o grudu snega vrelo sunčanje –
O lakše, lakše kroz gusto granje!
Boja plava i breskvinog cveta,
ljubičica i crveno vino.
Tako je cvetala,
tako je plamtela
vaša vatra u meni!
Kasno se vraćam u svoj dom
i dugo kraj prozora bludim,
osećam da san mi dolazi
a moje srce strepi.
Strepi od obilja i života.
Treperi duša u meni.
Kome da je poklonim?
Tebi, najdraža moja.
Šta sam? Ko sam? Ja sam samo sanjar,
Čiji pogled gasne u magli i memli,
Živio sam usput, kao sve da sanjam,
Kao mnogi drugi ljudi na ovoj zemlji.
I tebe sad po navici ljubim, dijete,
Zato što sam ljubio mnoge , boleći,
Zato uzgred, ko što palim cigarete,
Govorim i šapćem zaljubljene riječi.
„Uvijek” i „ljubljena” i „upamtiću”,
A u duši stalno ista pustoš zrači;
Ako dirneš strasti u čovjekovom biću,
Istinu, bez sumnje, nikad nećeš naći.
Zato moja duša ne zna šta je jeza
Odbijena želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, leprtšava breza,
Stvorena za mene i za mnoge druge.
Ali, ako tražeć neku srodnu dušu,
Vezan protiv želje, utonem u sjeti,
Nikad neću da te ljubomorom gušim,
Nikad neću tebe ružiti ni kleti.
Šta sam? Ko sam? Ja sam samo sanjar,
Čiji pogled gasne u magli i memli,
I volim te usput, kao sve da sanjam,
Kao mnoge druge ljude na ovoj zemlji.
Ali, ako tražeć neku srodnu dušu,
Vezan protiv želje, utonem u sjeti,
Nikad neću da te ljubomorom gušim,
Nikad neću tebe ružitii ni kleti.
Šta sam? Ko sam? Ja sam samo sanjar,
Čiji pogled gasne u magli i memli,
I volim te usput, kao sve da sanjam,
Kao mnoge druge ljude na ovoj zemlji.
pB
Sladunjavi mesec sa usnama ludaka
I voćnjaci i sela pohlepni su noćas
Dok zvezde blistaju kao hitre pčele
Svjetlonosnim medom koji kaplje s grana
Jer eto sve je slatko što pada sa neba
I svaki zrak mjesečev je kap meda
A ja skriven shvatam preslatku pustolovinu
U strahu od strele te pčele Zornjače
Koja mi stavlja u ruke varljive zrake
A mjesečev med uzima od ruže vjetrova
Mjesec je oblivao bojom cinka splet
tupih uglova
Perjanice dima,kao cifra pet,
vijorile ,crne , sa oštrih krovova.
Nebo bješe sivo.A a plač vjetruštine
ko fagot, u basu.
Jedan premrzli mačor iz daljine
mjaukaše tanko, sa tugom u glasu.
A ja sma išao, misleć o Platonu,
o ljepiti Fidijasa
i o Salamini i o Maratonu
pod treptavim okom jezička gasa.
Oštroumlje i pronicljivost izraženi u jednoj jedva prosto proširenoj rečenici zadivljiju i zaslužuje sve čestitke . ali su nas natjerali da zavirimo u svoje sehare sa zakopanim mahalskeim crticama i ogledtima , a koje skrivaju mnoge neobjavljene tajne (?) , nalik na neobično putovanje kroz prošlost , sadašnjost i ( gluho bilo ) budućnost.
“Sve žene ponekad budu bekanke !” ( Senorita Bandida )
Opis u koji se mogu ogledati i naći skoro sve ovozemaljske žene , od pamtivijeka do današnjih , a vjerujemo i i do konca budućih dana .
Senzibilitet većine žena potiče još od Edenskih vrtova . U njemu je iskonom utkana neraspletiva žudnja za ljubavlju , nježnošću , milovanjem , dobrotom. i iskrenom predavanju koju samo toplina i čarolija ljubavi može pružiti.
Mo'šte misliti koliko je šansi imao naš praotac Adam / Adem ispod stabla sveznanja . Ha se Eve pjavila u svojoj nepatvorenoj , svevremenskoj ljepoti! i dodiru kraljevske kobre , zalego je ko kurban , zakovrno očima i bez riječi ili straha se predao guštu zabranjenih voćki kojim ga Hava neštedimice i sa ljubavlju hranila.
Nažalost , po ateritanju na Zemlju , kombinovani Alter ego rajskih đerdina i pržunskih tegoba , zlohude muškinje su preuzele dešavanja iz ženskih srdaca i skuta u svoje mačom i stegom okrvavljene ruke i ” inkvizicijske ” tokove misli , kojima treniraju strogoću nad mislima i isjetilima nemoćnih i slabijih , napose ženama i djeci..
U tom užurbanom svijetu muške nepameti Ženama sve više nedostaju Edenske radosti , nježniost i bezbrižnost dana koje ta blagodarja nose.
Eva nikad nije zaboravila edenski nauk . Adam , zbog nedostatka rebra ne može punim plućima udahniti zemaljsku ariju i život i opustiti se . Ta falinka nemogućnost dubokog disanja ( a bime i izdisaja ) je kod većine njegovih muštih potomaka izazvala užurbanost i bijeg od svakodnevne potrebe za dodirima i ljubavlju.
U tom užurbanom i posivjelom svijetu mjesta za stvarnu , iskonsku ženu sa sasvim prirodnim potrebama mjesta je sve manje. Užurbanost , prijetvornost , iskorištavanje , ponekad i samoća i beznađe “tjera ” žene da bježe od stvarnosti , stvaraju svijet iluzija u kome vlada mir , ljubav , dobrota i iskrenost.
I onda se neuki čudom čude kad neku ljepot ženu zvanu Hanifa il’ Hnakija , svejedno je ( sve su žene iskonske ljepot žene ) ubere tamo neki naivni mahalaš ili samozatajni i čednii , ali dobri Mali princ .
Eh , tu nema nikakvog čuda . Sve je zapisano u genima . Ni mahalaši , ni Mali prinčevi nisu zaboravili čudoređe i čaroliju branja naše pramajke Eve / Have , i blagodati zabranjenih voćki koje Hankije i Hanife bezuslovne nude .
Obožavam te kao nebo noću,
O posudo tuge, tu tvoju mirnoću
Ljubim te sve više što mi bježiš dalje
Čak i kada mislim da te tama šalje
Da bi ironično razmak povećala
Što ga je do neba već priroda dala.
U divljem naletu nasrćem i skačem
I k’o crv lešinu ne bih dao jačem!
I meni je mila u očaju slepom,
Čak i ta hladnoća što te čini lepom.
O, ljubavi, budimo srećni. Dođi, sedi
U senu što izgleda kao suton bledi.
Koračajmo polako. Opusti se. Kloni.
Sad, kad nema nikoga, ti se sa mnom skloni
Iza gustih živica u to vrelo žito.
Što ne mogu četiri zida dići hitro
U tom kutku nevinom, kao čudom nekim!
Priroda je uhoda sa korakom mekim;
Sakrijmo se; ne veruj muku što nas rubi;
Čuj kako ti kolena žarka duša ljubi,
Jer ja sam samo duša, duša što ti tepa;
No duša je sposobna da u kandže ščepa
Ženu, i odnese je, i da svet potresa
Tajanstvenim poklikom orla sa nebesa
I zloslutnim čekanjem zveri koja reži.
Što je divno postići cilj kome se teži,
Slušati stišavanje blage opomene,
Opiti se tajnama dragim što rumene
Milo lice! Slatko je obećanje njeno
Što za tren razmišljanja biće povučeno!
Povučeno? Nikako. Biće još i jače…
Sakrijmo se. Grana se izdajnički mače.
Uvek se saznavalo gde i kad se kriju
Eshil i Megarila pitomih očiju,
I bilo bi odato njihovo šaptanje,
Jer je oleandrima tad drhtalo granje.
Bura maglom nebo krije,
Vihorova mrsi vlas,
Cas ko ljuta zver zavije,
Zaplace ko dete cas.
Sad na trošnom krovu sveli
Uzvijori slame klas,
Sad ko putnik zakasneli
Doziva na prozor nas.
Tužne je i mracno tako
U ubogoj izbi toj�
A što si se moja bako,
Snuždila uz prozor svoj?
Jel te umor obhrvao
Slušajuci bure huk,
Il’ je san na tebe pao
Uz vretena tvoga zvuk?
Pijmo, dobra, verna drugo
Mladovanju bednom mom,
Kamo caša? pijmo, tugo,
Lakše srcu bice s njom.
Pesmicu mi poj o ptici
Što za morem gnezdo svi,
Pesmicu o nesvestici
Što na vodu rano mni.
Bura maglom nebo krije,
Vihorova mrsi vlas,
Cas ko ljuta zver zavije,
Zaplace ko dete cas.
Pijmo, dobra, verna drugo,
Mladovanju bednom mom,
Kamo caša? pijmo, tugo,
Lakše srcu bice s njom.
Život u toku zastajanja nema,
A smrt nam krupnim koracima ide;
Muči me sve što ja do sada vide`,
Još više ono što budućnost sprema.
Ka meni kao sen jedine sreće,
prilaze dani prošlosti sećanja –
i da njih nema, i s njima čekanja –
Ja bih van ovih misli bio veće.
Vraćaju mi se prijatnosti znane
Što jadnom srcu sladile su dane;
u luci vidim brod – lik sreće svoje.
Zamorene su ruke kormilara,
slomljeni jarbol oluja obara,
A svetiljke su ugašene moje!