{"id":8897,"date":"2024-05-29T20:08:00","date_gmt":"2024-05-29T18:08:00","guid":{"rendered":"http:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/?p=8897"},"modified":"2025-08-22T21:02:20","modified_gmt":"2025-08-22T19:02:20","slug":"bajka-petnaest-dana-proljeca-deseti-dio","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/?p=8897","title":{"rendered":"Bajka – Petnaest dana prolje\u0107a \/ Dio X"},"content":{"rendered":"\n
<\/pre>\n\n\n
Dan deveti – ponovljen zadnjeg dana juna 1980.<\/p>\n
Ja , mlado\u017eenja, sjedim sam u hotelskoj sobi. Uz curvoazije i gitanes. Takav je \u017eivot. Rapaticio est mater studiorum. Aha!<\/p>\n
Leptir kravata blago opu\u0161tena. Bjela ko\u0161ulja blista kao da je iz sanatorijuma za mentalno propustljive. Teget pli\u0161ani sakao na bjelini francuskog le\u017eaja pravi plavetnu ru\u017eu nevinosti i sanja.<\/p>\n
Kome?<\/p>\n
\u010cemu?<\/p>\n
Mlada u Sali obje\u0161enih , sama ple\u0161e svoj prvi i jedini tango svadbeni \u00a0tango.<\/p>\n
Zvanice se zalijevaju \u017eesticom i slasticom. \u017desticom desnom, ja\u010dom rukom. Radi uroka. Ljevicom stiskaju i sisaju slastice. Radi ljubavi \u2013 pro\u0161lih, sada\u0161njih i budu\u0107ih . Neumitni zakon\u00a0 nala\u017eenja i rastanaka.<\/p>\n
To je dio konzilija i neke nove\u00a0 \u017eenske. Sve same Mojce, Nece\u00a0 i Mace. Dobre su one i lijepe, ali\u2026 Ni jedne ljepote ili barem druge njene iz \u0111ardina\u00a0 skr\u0161enih srca. Tek jedna ugodna i merhametli pudlica, ali nju je mati\u010darka dovela da bilje\u017ei ono \u0161to je usud spakovao.<\/p>\n
Deba pijano\u00a0 konta:<\/p>\n
-Dobri \u0107e je ve\u0107eras dobro zveknut, do bal\u010daka.<\/p>\n
Samo mu ne pada na pamet koga i za\u0161to. Mozak mu otupio od posijanih bisera.<\/p>\n
Lenji ga razumije i \u0161areti rukom i slije\u017ee ramenima.<\/p>\n
U prevodu: \u00a0<\/p>\n
-Dobri je sad sigurno u zijanu. Sre\u0107o! Nikad nije volio formalizam , u\u010dmalost i u\u0161tirkanost malogra\u0111an\u0161tine.<\/p>\n
Herco u uglu, okrenut zidu , u pukotinama\u00a0 tra\u017ei Lelu Jelu Jelenu . Zna da je zabrljo i da je ne\u0107e nikad vi\u0161e na\u0107i.\u00a0 Kri\u0161om bri\u0161e suze. Od kada je nema srce ga prestalo zezat. Napre\u010dac oja\u010dalo.<\/p>\n
Ba\u0161ka ba\u0160a u inostranstvu, neka ga udovica ko budalu munta, pa zaboravio da mu se brat \u017eeni. \u0160to ti je mo\u0107 \u017eenskih atributa?! Natjeraju te da zaboravi\u0161 rod ro\u0111eni.<\/p>\n
Oma je odavno u ilegali. Nigdje nema le\u0107a za njegovu dioptriju , a i dva sina ve\u0107 nabe\u0161o. ne mere mrdnut. Mora apelene svako malo mjenjat. A i \u017eena mu se zainatila. Ho\u0107e curicu. Ne potrefi joj se. Jopet, tre\u0107e pa mu\u0161ko. Omi laknulo. Naviko mu\u0161kim bebama pelene mjenjat. Bilo bi ga stid, a i jazuk da babo \u0107eri donji ve\u0161 presvla\u010di. Makar to bile i pelene.<\/p>\n
Mojsije u dubokom halu.\u00a0Osto jedini neo\u017eenjeni \u010dlan konzilija. A najstariji. Konta odakle mo\u017ee heknut harmoniku od slonova\u010de sa sto pedeset basa. Dobri ga opet natalamba\u010dio. I sa pote\u0161kom ramunik i sa lokacijom. Prvi put je u ovom Sunca gradu zidina. Ne zna smije li \u00a0se tek tako na Lovrijenac popeti i heknut harmoniku. Mo\u017eda \u00a0treba ganjat neke dozvole. \u010cuo ne vole tujine koji se prave Lere.<\/p>\n
\u017denski dio kolegija se uljudno izvinuo.<\/p>\n
Zlatu sin , sad ve\u0107 za \u017eenidbe ko jesenja kru\u0161ka bio, ne pu\u0161\u010da. Boji se , zaplesat \u0107e , ra\u0161irit velove , trznut koju i eto je ponovo u starom jatu sa Mojsijom , harmonikom i bolerom.<\/p>\n
Lela Jela Jelena ne smije vidjeti Hercu skr\u0161ilo bi joj se srce. Joojj, jo\u0161 uvijek ne mre disati bez njega. I nikad ne\u0107e mo\u0107i. A ponos prije\u010di da srce ljubavlju lije\u010di.<\/p>\n
Frka Frkica ne mo\u017ee mrdnut. Troje male djece , a \u00a0mu\u017e vazda u meanu sa drugari. A sebi ne mo\u017ee oprostiti \u0161to se Dobri \u017eeni. Mogla je\u2026ili nije? Sudba popravlja grijehe koliko mere.<\/p>\n
Ana Hana vratila pozivnicu neotpakovanu. Marija Magdalena krasotica poslijednje bitke sa uspomenama bije. One druge , kako koja. Dobri se zagonetno smje\u0161ka. Duga pri\u010da.<\/p>\n
Svakoj je Dobri dao najvi\u0161e ocjene za utvr\u0111ivanje gradiva, najbolje vladanje i opravdano za izostanak..<\/p>\n
Me\u0111utim srca ne izgovori\u0161e pravi razlog. Nisu begenisali mladu. Gora \u0161mizla od Hane iz prvotnih dana, dok se nije podobrila. I ova \u017eubori kolonjsku i po\u0161ta vjetrove sa mirisom bagrema.<\/p>\n
\u017dao im Dobrog. Nisu mu ni one mogle na\u0107i bolju . Opi\u010dio se i opustio do kragne, i \u0161ta ti one znaju jo\u0161. U trganju za nestalim grlicama, mere bit da se u skitnjama zaledio i prolupo<\/p>\n
Jedino je Kosara Marija Magdalena, usnula ljepota bila tu\u00a0 za vrijeme onog\u00a0 neizgovorenog – Da. Na tren. Kao prozra\u0107na\u00a0 izmeglica koje ima i nema. Samo je Dobri primjetio. Umjesto da izgovori DA \u00a0mahnuo \u00a0joj i poljubac poslao.<\/p>\n
Svi pogledali u vrata koja su se sama otvorila i zatvorila. Osim jake prozra\u010dne, plavkaste\u00a0 svjetlosti nisu vijdjeli ni\u0161ta. Skontali \u2013 Dobri se pozdravlja sa svojom du\u0161om koja odlazi u slobodu, tamo gdje joj je mjesto. Da li su bili u pravu? Tko to zna? Oni nikad ne grije\u0161e.<\/p>\n
Niko, ni mati\u010darka ni njena pudlica, nije primjetio da Dobri nije rekao DA.<\/p>\n
Umjesto toga mati\u010darka , je dobacila;<\/p>\n
-Dobar pli\u0161 , Dobrice mili moj.<\/p>\n
Dobri uzvratio:<\/p>\n
-Vrijedi svake pare, mila moja.<\/p>\n
Ona re\u010de; ako nema primjedbi , neka se potpisi daju.<\/p>\n
Alelujah i Amin.<\/p>\n
Dok ovo podsvijest tabiri, odjednom ta\u010dno pored prozora zacvili \u00a0neka gitara. Nje\u017eno, sjetno, milo\u2026 onako kako samo \u017eemska ruka milovati mo\u017ee.<\/p>\n
Zvuk gitare mi poznat. Prepoznah ga. Znam to je ona gitara koja se svira samo jednom.<\/p>\n
Mene zapala onu ve\u010de kad se Frka Frkica skr\u0161ila. U djeli\u0107u sekunde mi proleti \u010ditava scena sa tom gitarom rubinove boje.<\/p>\n
\u201eFrka se odjednom vi\u0161e ne uvija i gr\u010di, prestaje da ga tu\u010de i nekako druga\u010dije vri\u0161ti. Kao dijete koje se ra\u0111a. Dobri je za ruku prima, di\u017ee je i na stepenice sjeda. Odjednom ispod tre\u0161njinog stabla, na ljulja\u010dki \u0161to se sama od sebe nji\u0161e zasja gitara rubinove boje.<\/p>\n
Dobri je \u010desto u nedoumici bio.<\/p>\n
Tada bi zastao, zamislio se , desnom rukom kosu iznad lijevog uha po\u010de\u0161ao i uvijek bi se ne\u010dega dosjetio.<\/p>\n
Odlazi do tre\u0161nje uzima gitaru vra\u0107a se Frki i nje\u017eno, sasvim lagano\u00a0djetinju ruku u svoju primi, primakne usne i srednji prst, na mjestu gdje \u0107e jednom vjen\u010dani prste sjati, samo o\u010de\u0161e i orosi.<\/p>\n
Vri\u0161ti dijete i dalje, a on je mirno, kao da se ni\u0161ta ne de\u0161ava, u prsti\u0107 ljubi. Ona u njega zableji. Vi\u0161e ru\u010dicu ne otima i vi\u0161e ga ne tu\u010de.<\/p>\n
Jeza da se gledaocu javi.<\/p>\n
Nijemim pokretom moli dame da sjednu. Za mu\u0161ke ga nikad nije bila briga. Nek se snalaze. Jesu li mu\u0161karci ili nisu?<\/p>\n
Zatim\u00a0 Frki \u00a0dubok naklon pravi. Ona prestaje da vri\u0161ti. Ne shvata \u0161ta mu to sve zna\u010di, ne \u010dini joj se da bajaco postaje on. Znala je da \u0107e neku fintu izvesti. Uvijek bio takav. Kad je najte\u017ee skonta neki fol da se bol i jecaj zaboravi.<\/p>\n
Sad je u drugoj vrsti \u0161oka.<\/p>\n
U nevjerici.<\/p>\n
Odakle gitara i \u0161ta \u0107e ona u njegovoj ruci. On ne zna da svira niti da pjeva. On samo\u00a0 \u00a0divno srce i prekrasnu du\u0161u ima. Ipak nekako mu , kao salivena stoji.<\/p>\n
On je ve\u010daras prvi put u \u017eivotu\u00a0 obukao crnu odje\u0107u. Crna ko\u0161ulja, crne pantalone, crne \u010darape i crne cipele. Jo\u0161 mu samo fali crna ru\u017ea u reveru. Tamnu kosu je imao od ro\u0111enje. Jedino srebreno siva kravata sa sitnim\u00a0 crnim romboidima sve to \u00a0resi . To je ona crnina \u0161to na mjese\u010dini svjetluca i uzvi\u0161enost priziva..<\/p>\n
Taj put je obukao crninu i crno i nikad vi\u0161e. Krvate je ina\u010de uvijek samo \u00a0jedan jedini put obla\u010dio i poklanjao. Ka\u017ee nije vi\u0161e za njega da jednu istu kravatu dva puta obu\u010de, odrastao je. A nije, samo to niko nije znao; skoro. Poput Malog\u00a0 tuguju\u0107eg Princa\u00a0 je blagi i zami\u0161ljeni lik imao. Samo \u0161to se nije smje\u0161kao.<\/p>\n
Dobri ne zna \u0161ta \u0107e sa gitarom. Samo zna da je njemu\u00a0 na tren darovana. On se spusti na koljeno, neugodan polo\u017eaj. Prevario se, po\u010detni\u010dka gre\u0161ka. Htio bi da pred bolom kle\u010di i da zvukom bol otima. Tra\u017ei bolji polo\u017eaj\u00a0 i onda sjedne\u00a0 na dno Frkinih nogu, malo lijevo bo\u010dno, ali sasvim prema njoj i u o\u010di joj gleda.<\/p>\n
U o\u010di je gleda, pogledom blagim miluje i ona vidi, on lijevom rukom hvata gitaru za uski dio, desnu ruku di\u017ee.<\/p>\n
Zna\u010di de\u0161njak je misle svi. Nikad to nisu znali.On se jednako dobro slu\u017eio obadvjema rukama. I svi mislili je i de\u0161njak i ljevak. Neki da je de\u0161njak.Neke da je ljevak. Ne mo\u0161 ti ljudima ugodit , pa to ti je. Svako obr\u0107e vi\u0111eno kako mu pa\u0161e.<\/p>\n
Nevoljko rukom kliznu preko \u017eica \u00a0i jednom, drugi, pa tre\u0107i put. Zvuk sli\u010dan katedralskom zvonu javi se, kao da otkucava tre\u0107u uru.<\/p>\n
Deba gleda na sat i konta ba\u0161 se uskladi\u0161e Dobri i katedrala. Istovremeno Isusovo srce zaigra tri puta.<\/p>\n
Kao neki virtuoz zaplete prste sa \u017eicama , tonovi nejaki, kao poto\u0107i\u0107 iz srca \u0161to krvari ,ho\u0107e ne\u0107e , pa po\u010de\u0161e da klize. Muzika je bila poklon neba, znali su to. Blaga, tiha , nje\u017ena, a tu\u017ena. Ta muzika \u010dak nema gitare zvuk. To se dvije harfe dru\u017ee i prelivaju tonove jedna\u00a0 preko druge, da se u sred svakog akorda susretnu.<\/p>\n
Sa neba maglice ne\u0161umno bruje i titraju poput\u00a0 tisu\u0107e orgulja na velikoj santi leda.. Kada se susretnu sa harfama \u00a0zalepr\u0161aju i osjeti se da to akordi neki \u010dudesni bolero ; mrven zemaljski, vi\u0161e nebeski; ple\u0161u.<\/p>\n
\u010cuda se ve\u010deras de\u0161avaju.<\/p>\n
Svi znaju, ve\u010deras je blagoslovljena no\u0107. No\u0107 nad no\u0107ima, kada se meleki spu\u0161taju, pomno motre\u00a0 i sve \u017eelje dobrim usli\u0161avaju.<\/p>\n
Dobri po\u010dinje da pjevu\u0161i, vi\u0161e recituje.<\/p>\n
Glas malo promukao, duvanski i ljubavni\u010dki, sjetan i pomalo za\u010du\u0111en. Oklen njemu poj :<\/p>\n
Do\u0111i i pla\u010di djevoj\u010dice<\/p>\n
Do\u0111i i pla\u010di malena moja<\/p>\n
Ni\u0161ta se ne brini<\/p>\n
Ja sam tu kraj tebe<\/p>\n
Dok spije\u0161 snove<\/p>\n
jednom \u0107u ti do\u0107i<\/p>\n
sun\u010dice moja<\/p>\n
pokloniti ljubav svoju\u2026.<\/p>\n
\u2026.Ne dam te maleno moje<\/p>\n
ne dam da te biju i \u010dere\u010de<\/p>\n
ti ljudi zvijeri i neljudi<\/p>\n
tek procvali pupoljak neba.<\/p>\n
U ba\u0161tama ljep\u0161im od \u0111ula sijaju<\/p>\n
Zaspala djeca i o ljubavi snivaju<\/p>\n
Za ruke male se dr\u017ee cjelove biju<\/p>\n
Bolom i tugom \u0161to pomalo vriju.<\/p>\n
Gitara<\/p>\n
piano<\/p>\n
milo moje spije<\/p>\n
san o ljubavi snije\u2026.<\/p>\n
Harfe.<\/p>\n
Pianissimo.<\/p>\n
Srce moje maleno spije.<\/p>\n
San o ljubavi snije\u2026<\/p>\n
Utihnu gitara koja se nikad vi\u0161e u njihovim \u0111ardinima \u00a0nije pojavila , ni zasvirala. Dobri kad\u00a0 htjede da je spusti , samo je odlepr\u0161ala, svjetlucavi trag za sobom ostavila\u2026<\/p>\n
Da savim sam siguran da je to ona ista gitara. Samo sada se pojavila da pomogne da se moje srce ne skr\u0161i. Vu\u010de me ko magnet i ja iska\u010dem kroz prozor.<\/p>\n
\u0160alim se. Jo\u0161 nisam ba\u0161 toliko zvizno , skoro. Iako nije visoko, samo tri metra i kvarat , oprezno se spu\u0161tam, izvijam ruke i visim. Jo\u0161 sam elasti\u010dan i jo\u0161 sam u tre\u0107oj deceniji. Njena poslijednja godina. \u0160to no bi \u010dovjek reko \u2013 jo\u0161 me nisu satrale.<\/p>\n
Deba bi se pito koje bi ga to satrale. Lenji bi samo kratko klimno glavom: Sre\u0107o. Mojsije bi ih streljo pogledom, ne mere sad belajistati, nije prilika , ali da mere reko bi im znanje:<\/p>\n
-Udunite konji konjski. Vidite \u010dojk se \u017eeni. Napokon mu jedna pizdunka dohakala .<\/p>\n
Visim . Lako se otpustiti. A opet, \u010demu oprez.<\/p>\n
Sada sam nogama metar i dva kvarta do zelenila pri ivi\u010dnjaku.Moram sko\u010diti , jer osje\u0107am da \u0107e \u00a0glas izmiliti \u00a0i utopiti \u00a0se u muzici. Ska\u010dem i dobro je. Ni\u0161ta me ne boli. Osim du\u0161e. Ni\u0161ta nisam slomio\u00a0 Samo skr\u0161eno srce tiho jeca.<\/p>\n
Rije\u010di krenu i vidim \u017eenu u bijeloj \u010dipki i svili sa velovima i plavom ru\u017eom umjesto srca. \u010cudan izbor boja i tkanine\u00a0 za anteriju. Skontam , nije anterija, ve\u0107 vjen\u010danica odbjegle mlade. Sad sam na koljenima ispred te bjeline sa plavim srcem. Moja ko\u0161ulja nenadano krvari. Srce ispu\u0161ta crvenu boju.<\/p>\n
Ljepota ja naslonjena na zid koji pravi sjenku. Znam da je ljepota , jer sam navikao da samo ljepote nenadano ulaze u moj \u017eivot. Taki mi usud. Ne sje\u0107am se da sam i\u0161ta zgrije\u0161io , a ko da me neko prokleo. Ljepota za ljepotom ulaze u \u017eivot,\u00a0 kradu mi i \u010dere\u010de\u00a0 srce. I samo prhnu , nestanu.\u00a0 Nema ih.\u00a0\u00a0<\/p>\n
Svaka \u017dena je ljepota Bogom data. Zar se\u00a0 onaj bekac Adam nije zatelembo u ljepotu pramajke nam Eve. I ni\u0161ta drugo nije vidio sem nje.\u00a0<\/p>\n
Ja ovoj ljepoti ne razabirem lik. Vrlo je mra\u010dno. Tamu, o\u010dekivano, osvjetljava \u00a0glas:<\/p>\n
Ne ljuti se zbog rije\u010di \u0161to ih nekad ka\u017eem<\/p>\n
Nakon te\u0161ke no\u0107i umorna i snena<\/p>\n
Ne \u010dudi se zbog suza kad u tami pla\u010dem<\/p>\n
Ili kad te ljubim\u2026<\/p>\n
Ja sam samo \u017eena.<\/p>\n
Ne budi me zbog jutra, dra\u017ee su mi no\u0107i<\/p>\n
\u0160apat ili dodir, luda igra sjena<\/p>\n
Ne trudi se da shvati\u0161, nikad ne\u0107e\u0161 mo\u0107i<\/p>\n
\u010cudna je to igra\u2026<\/p>\n
Ja sam samo \u017eena.<\/p>\n
Ja sam \u017eena<\/p>\n
\u017dena \u0161to voli<\/p>\n
\u017dena od suza<\/p>\n
Strasti i boli<\/p>\n
Skr\u0161ena ru\u017ea<\/p>\n
Ja sam samo \u017eena.<\/p>\n
\u017dena od tuge<\/p>\n
\u017dena u tuzi<\/p>\n
\u017dena od duge<\/p>\n
Bolom u suzi<\/p>\n
Ne tra\u017ei da ti pri\u010dam ba\u0161 sve moje snove<\/p>\n
Mo\u017eda \u010duje\u0161 la\u017ei kad izlaza nemam<\/p>\n
Ne \u017euri se da sazna\u0161 \u0161to je bilo ju\u010der<\/p>\n
Ne pitaj me ni\u0161ta\u2026<\/p>\n
Ja sam samo \u017eena<\/p>\n
Ja sam samo \u017eena<\/p>\n
\u0160to je drugi ljubi<\/p>\n
A njen dragi je gubi<\/p>\n
Samo nje\u017ena sjena<\/p>\n
\u0160to srce \u00a0za njim gubi<\/p>\n
Ja sam samo \u017eena.<\/p>\n
\u010cuh te rije\u010di , \u017eene krik, na Lapadu , jedne avgustovske no\u0107i, sad ve\u0107 davne osamdesete godine.<\/p>\n
Dok su se zvuci gitare mje\u0161ali sa blagim smje\u0161kom zvjezdica, koje su \u017eurno zamirale u iznenadnoj oluji, vjetar mi donese miris. U mirisu prepoznah tebe,\u00a0 u\u00a0 bolu osjetih tebe ljubaviu moja.<\/p>\n
Bija\u0161e to tvoj glas i tvoj lik , uronjen u \u010de\u017enju drugog prastarog grada i drugih prastarih, bijelih sunca zidina u istoj takvoj avgustovskoj no\u0107i, trinaest godina prije.<\/p>\n
Ja te prepoznah. Ti si se pravila da nisi ti. Tako ti lak\u0161e bje\u0161e. Manje si varala.<\/p>\n
Osjetila si da sam stavio prsten na ruku neke druge \u017eene. Srce te boljelo, ali pra\u0161tala si. Doletjela si da se oprostimo. Ni\u0161ta vi\u0161e. I da me podsjeti\u0161 na onu na\u0161u davnu no\u0107 davanja. Kad postali smo jedno. I da je ponovimo\u00a0 kao pokuru i zavjet budu\u0107im decenijama.<\/p>\n
I sam bio zate\u010den tin \u010dinom i boljelo me. Nije me umorilo \u010dekanje. Umorila me samo\u0107a i traganje. Drugi\u00a0 su slavili moj udes. Ja sam se i\u0161uljao da\u00a0 sobe, \u00a0da poslijednji put , jo\u0161 \u010dedan od ljubavi tvoje, da\u00a0 pogledam u maglice i vidim \u0161ta mi govore.<\/p>\n
\u0160utjele su i skretale pogled u stranu. Nije to nosilo\u00a0 ni\u0161ta dobro. Mo\u017eda mi nisu pra\u0161tale izdaju. Izdaju tebe ,jedina moja. A mo\u017eda si \u0161umile rekvijum na\u0161oj ljubavi. To je ve\u0107 nemogu\u0107e. Ja je \u00a0nikome ne dam. Zakopao sam je u najskrovitijem da\u0161aku du\u0161e. Niko je ne\u0107e na\u0107i.<\/p>\n
Zvjezdice su mi \u017emirkale da se varam. Sve ih je ganula tuga plave ru\u017ee i \u00a0krvavog otiska na ko\u0161ulji. Kao vjen\u010dani dar poslale su mi tvoju bjelinu , gitaru i tugu znanu.<\/p>\n
-Zdravo mili moj.Tujine.<\/p>\n
-Zdravo mila moja.Tujinko.<\/p>\n
To su prve\u00a0na\u0161e rije\u010di te sanjane no\u0107i.<\/p>\n
\u0160\u0107u\u0107urila si se u mom zagrljaju. Tijelo ti je drhtuljilo. Naslutih oblike \u017eene. \u010cvrste,uzbibane i gladne ljubavi i dodira. Iznenadna hladno\u0107a pred buru, probijala je velove tvoje bijele haljine i\u00a0 sanja. Sve je lepr\u0161alo.<\/p>\n
Ona druga hladno\u0107a bila je gora. Nje se za \u017eivota ne\u0107emo mo\u0107i rije\u0161iti. Nikad ne\u0107emo mo\u0107i biti zajedno. Znala si da nas Mali Princ napu\u0161ta. Mo\u017eda zauvek.<\/p>\n
Nekako si manje \u017ealovala mene i tebe. \u0160ta \u0107e ovaj svijet bez njega? Ko \u0107e bol dunjaluka nositi i malene grlice tje\u0161iti.<\/p>\n
Vrijeme se\u00a0 pokrenulo\u00a0 i okrenulo. Mirisalo je kao i pretposlidnjeg dana na\u0161ih proljetnih dana tog ljeta.<\/p>\n
Da li ga se sje\u0107a\u0161 ljubavi moja?<\/p>\n
Susret je zapo\u010deo vjetrom, ki\u0161a je po\u010dinjala, pa stala. Dvoumila se,kao da joj vrijeme nije.<\/p>\n
-Veju veju pahulje snijeg po staklu \u0161ara \u2013 ja ,\u00a0 tu\u017eno zimsko dijete koje rastanak sluti .<\/p>\n
-Jagode i malina u polju, eto slatkog dara \u2013 proljetno nesta\u0161no dijete ti.<\/p>\n
Te rije\u010di i nisu bile tako \u010dudne, bili smo okru\u017eeni snovima. Pomi\u0161lja\u0161 li da nikad se nismo susreli u zatvorenom. Bojali smo se. Zatvori\u0107e nas , u bijele odvojene sobe bez prozora i svjetlosti , i ne\u0107e nam nikad dati iza\u0107i. A mi smo djeca koja samo \u017eele da se igraju i jure.<\/p>\n
Dakle, po\u010dela je no\u0107 koju na jugu zovu no\u0107 coprnica, a ovdje no\u0107 be\u0161tija ili jednostavno no\u0107 vje\u0161tica. U zraku je lebdjelo ne\u0161to mo\u0107no i svje\u017ee. No\u0107na tama je nosila ne\u0161to te\u0161ko i upitno. Postaje tmurna, skoro jeziva. Nagomilani crni oblaci se ne kra\u0107u. Mi znamo , mi prepoznajemo tu no\u0107. Mi smo dosanjali tu no\u0107. To je na\u0161a no\u0107.<\/p>\n
Ki\u0161a prestaje padati. Mi nismo na pla\u017ei. Mi smo na kamenim plo\u010dama par metara od mora. Tidesetak metara od hotela Neptun. Nekad davno je to bilo ispod hotela Jadran.<\/p>\n
Lijepa imena. Gospodar mora i najljep\u0161e more na svijetu. ne\u0107emo razmi\u0161ljati o dekoru hladne turisti\u010dke sobe za mladence. Nije na\u0161. Tebi i meni dato da posjedujemo samo no\u0107i , more i pijesak. I ljubav.Ocean ljubavi.<\/p>\n
Znamo nije udobno ni sobama, ni na hladnom betonu, a fantazija juri\u0161a. Moramo prona\u0107i rje\u0161enje. Pona\u0161li smo ga. Djeca jo\u0161 uvek stanuju u nama.<\/p>\n
Ne\u0161to \u00a0dalje ima pjeska. Kopakabana. Miri\u0161e na Rio i sambu i mnogo kreolske ljubavi. I dva grada zidina i sunca i mnogo plavetne bjeline.<\/p>\n
Ovaj put sam se sjetio prima\u0107i onaj jedan suncobran od hiljadu. Savjet djeteta malog ,zlata vrijedi.<\/p>\n
Mi smo znali \u0161ta slijedi. Grmljavina iz daleka ,s kraja nevidljive daljine najavi:<\/p>\n
-A sada spektakl!<\/p>\n
Ipak, ovo je samo ugrijavanje. Spektakl je \u010dekao fanfare da bi umogao da po\u010dne. Ti si uzela gitaru i zvuk katedralskog tornja se prosuo niz talase, da bi se nama vratili.<\/p>\n
Potmuli zvukovi su se pribli\u017eavali. Nejasne titrave sjene manje tamnog crnila previrala su sa najdaljeg horizonta.<\/p>\n
Glebova nigdje ni, negdje odo\u0161e, sakri\u0161e se, izgubi\u0161e. Iako ih ni : krikovi, vriskovi ko da ih neko \u017eive \u010dupa dolaze. More krikovima bjesni. Vri \u0161kripa huka i buka. Bijes se stapa u zvukove koje um prazne. Misli nema. Mrak se mo\u017ee sije\u0107i \u2013\u00a0 gust je, tvrd, leden.U njemu ne\u0161to upitno lebdi. Znamo \u0161ta je to. iskusili smo u pro\u0161lom \u017eivotu. Rastanak!<\/p>\n
Nama je sve to poznato, a i nemamo se vremena pla\u0161iti. Zanmo da ovo nije neka dje\u010dija igra kojoj je cilj da se sve pretvari u karneval valera, huke , jurnjave i boja. Ne ovo je perpetum mobile, zvar\u0161etak kruga zapo\u010detog prije, na ovaj dan prije trinaest godina.<\/p>\n
Odjednom, skoro u isti mah pla\u017eom se probi svjetlost tisu\u0107u vatri. Neke ve\u0107e, neke manje napravi\u0161e od pje\u0161\u0107ane pla\u017ee odsjaj nasuprot nebeskog crnila. Sada se u morskom odrazu stvarala staza poplo\u010dana plamenim pramenovima.<\/p>\n
Ni ovu ve\u010de nam nije jasno kako je po onom vjetru i ki\u0161i moglo zasjati hiljadu vatri skoro u jednom trenu. U \u010dudu skoro i nismo shvatili da vi\u0161e nismo sami na pla\u017ei. Stotine, mo\u017eda hiljadu-dvije parova, i starih i mladih je izmje\u0161ano, sve dvoje po dvoje.<\/p>\n
Sjede zagrljeno i tiho gledaj u tmurno nebo \u010diju dubinu niko ne nazire. Bla\u017een, upitno glupav \u00a0osmijeh, se svakim promjenom vjetra i plamenih jezi\u010daka pretvarao u demonski cerek.<\/p>\n
Ti i ja se ne pla\u0161imo onog \u0161to vidimo; ni no\u017eeva, ni sjekira ni gomile zajedni\u0161tva \u0161to razoru\u017eava. Ne bojimo ni prizora \u0161to slijede. Znamo da ono neobi\u010dno, \u010darobno mora da se ponovi.<\/p>\n
Niko ne obra\u0107a pa\u017enju na nas.Mi ne obra\u0107amo pa\u017enju na ikoga. Niko ne obra\u010da pa\u017enju na bilo koga ili bilo \u0161to. Taka je svaka no\u0107 nerazuma. Svi se posve\u0107uju sebi i svom ljubavnom alter egu.<\/p>\n
Oni gledaju u more, u nebo, u prazninu \u2013 pozorno, bez daha i zvuka. I\u0161\u010dekuju.<\/p>\n
Gledamo i mi. I\u0161\u010dekujemo.<\/p>\n
Sve se stapa u muk To je Ocean ti\u0161ina i sni. I tajac. Onda je sve prestalo. No\u0107 je postala svijetlija . Oblaci su se naglo dizali. Maglice nas nisu dale. Ovo je ipak na\u0161a no\u0107. Moja i tvoja.<\/p>\n
Drugima mjesto nije ovdje. Oluja je skrenula ka Stradunu i malo lijevo prema Pilama. Masa je razo\u010darana, moraju tr\u010dati da bi uhvatila koprnice koje za olujama hitaju. Valjda su shvatili da im no\u0107as , na ovom pjesku mjesto ni.<\/p>\n
Odo\u0161e , ostadosmo sami. Crna koprena se ponovo navla\u010di. Munjevito.<\/p>\n
I tada\u2026<\/p>\n
Prasak, ne prasak . To je rika saturn rakete, \u0161to \u0161atl iznosi van granica zemlje, izvan misli ,u susret snovima i zvijezdicama. Mnogo je reskiji prirodniji od buke ljudskih izuma.<\/p>\n
I odmah potom bljesak munje. Bljesak, prasak, bljesak. Prasak \u2013 bljesam. Kao ubrzani rafali topova pro\u0161losti, sa bijele tvr\u0111eve \u0161to uzdi\u017ee se nad Lovrijencom, nad oni davniim Starim gradom i vijekovima gruvaju.<\/p>\n
To nam nebo poklanja vatromet boja, zvukova i mirisa koje samo Univerzum mo\u017ee stvoriti.<\/p>\n
Munje lete ka pu\u010dini jedna za drugom. One usamljene su sporije za mikrosekundu od onih \u0161to se javljaju u paru. Svaki prestanak pojedinog bljeska u pozadini otkriva veli\u010danstvenu ljepotu neke maglice i stapaju se sa morskom pu\u010dinom , kao da iz nje izviru.<\/p>\n
More se zapalilo. Nebo je pozelenilo. More se crvenilo u rozim i ljubi\u010dastim primjesama. Munja \u2013 maglica. Kad munja zaroni u pu\u010dinu, eksplozije svjetlosti , kao spiralne igle spojene u\u0161icama nalik spljo\u0161tenim galaksija, vijugaju u potrazi za dru\u017eicom. U ru\u017ei\u010dastim, zelenim, u ljubi\u010dastim, \u017eutim, u plavim, crvenim , u obodima svih boja i valera neba ka moru, od pu\u010dine ka nama do pla\u017ee, od pla\u017ee do neba plovi munja za munjom. Krik za krikom.<\/p>\n
Mi se sti\u0161\u0107emo. Grudi nam titraju. Tvoje igraju i bibaju. Bibaju i bujaju. Ja ih milujem i ljubim. Ruke vi\u0161e nisu ruka u ruci. Ruke su hobotnice \u0161to uzavrele plodove grijeha kradu.<\/p>\n
Usne su jecaj \u0161to u slast rone , gube se i vra\u0107aju poput vala. Veliki, veliki i jo\u0161 ve\u0107i , pa maleni. da se predahne pred nalet orkana.<\/p>\n
Pored nas bjela vjen\u010danica samuje tra\u017ei druga. Da , evo ga . Satenska traka prva sti\u017ee, volani bijeli sa krvavom mrljom se pridru\u017euju. Da tu su i radosne plave \u010dak\u0161ire od samta, jednog smotanog, pli\u0161anog Malog Princa.<\/p>\n
Kako vrijeme odmi\u010de munje se sve vi\u0161e uparuju: jedna sa drugom ,j edna sa dvije , jedna sa tri\u2026 Blje\u0161tave izvedbe vrckaju\u0107ih likova na nebu, nalik tvome, mome,nalik na svakog od onih sretnika sa neke druge pla\u017ee.<\/p>\n
Nekad su\u0161to srca, nekad du\u0161e \u010dini se da munje oslikavaju. Dvije sa tri,\u00a0 tri sa dvije i jo\u0161 dvije, tri sa \u010detiri,\u00a0 dvije i pet, kombinacija mnogo. Sedam sa osam munja kao da je optimalan formulisti\u010dan i fluerescentan broj.<\/p>\n
U toj raspomamljenoj fe\u0161ti boja i krikova sa po\u010detka nevidjela , skrivena tvr\u0111ava se odjednom pojavljuje kao avet ukletnog holandeza. Na zidinama titraju, ple\u0161u, dvije ru\u017ei\u010daste uzdhtale sablasti.<\/p>\n
Tv\u0111ava se sve vi\u0161e nadvija nad nama kao ogromni Aladinov \u0111in, kao \u0111inovski goni\u010d robova il\u2019 i kao sablasni \u010duvar pla\u017ee, sa punim radnim dogovorom na odre\u0111eno vrijeme: do kraja no\u0107i.<\/p>\n
Ta tvr\u0111ava si \u00a0ti mila moja. A ja tek \u00a0slaba\u0161no dijete, rob, koje je treba tvr\u0111avu \u00a0osvojiti. No \u0161ta se mo\u017ee to se i mora. Dijete ne za\u00a0 \u0161ta je nemogu\u0107e. Jo\u0161 uvijek nije nau\u010dilo zakone ljudi i njemu je sve mogu\u0107e.<\/p>\n
Kako se munje uparuju to se i uslo\u017enjavaju, i one i njihov ples. I na\u0161 ples, ljubavi moja. Ples kovitla oblake, oblaci uzvra\u0107aju novim munjama. Oblaci ne mogu da nadvladaju munje, munje ne mogu da pobjegnu oblacima. Mi se tra\u017eimo i nalazimo.<\/p>\n
Ru\u017ei\u010daste aveti vri\u0161te.<\/p>\n
Jedna je munja nalik na granu sa gran\u010dicama. Vi\u0161e grana, mnogo vi\u0161e gran\u010dica , stabla u vrtu. Sedam grana, \u0161umarak. ja i ti smo \u0161umarak u kojem krijemo jecaje i uzdahe.<\/p>\n
Bljeskovi neprekidni niz bljeskova i boja, mahnitanje oluje ho\u0107e da zapali nebo , progutaju oblake i nebo. Ti se nebo , ja oblak \u0161to se u njemu krije i talasa.<\/p>\n
Mi stopili u jedan \u00a0\u0111ardin koji gori i uzlije\u0107e. Pa zakre\u0107e, u krug se vrti kovitla. Sve ja\u010de i \u017ee\u0161\u0107e.<\/p>\n
Nebo se \u010dini tamna dubina bez dna. Luda igra probadaju\u0107ih munja im muti pamet i oni zaboravljaju, da je ja\u010de od oblaka i munja, i \u0111ardina \u0161to u njemu iskonske \u00a0nesta\u0161luke dvoje djece rade.<\/p>\n
Kre\u0161endo.<\/p>\n
Neprestano pet , \u0161est, pa opet pet, \u0161est pa sedam munja. Bljesak, blic, bljesak. Sad su gore m pa dolje. Pa opet, pa opet i opet. Lijevo pa desno. Nikad kraja talasima munja i sanja. I evo u sridu i u sridu. Oh, mili moj u sridu. Nikad kraja stapanju , uzimanju i davanju.<\/p>\n
Onda, odjednom , sasvim jasno osam munja , jedna za drugom, zasjaje na nebu, u nebu, u tebi mila moja. Boje vri\u0161te; modra, \u017euta, sme\u0111a, zelena, roza, plava, ljubi\u010dasta i ne bje\u017ee. Dr\u017ee se za ruku i vise u zraku, upletene u crnu koja ih poput potke, poput kvo\u010dke okuplja i sve se zajedno utapaju u moru. U tebe ljubavi moja.<\/p>\n
Osam pucnjeva sa neba, pa sedam, pa \u0161est, pa pet, pa \u010detir i,tri, dvijee i jedan, kao rafal. Crveni bljesak oduzima um i boli. Kako samo slatko boli, joj mamo mamice. Nebo se potrese dva , tri, \u010detiri puta. Ti se sa njim gr\u010di\u0161 i pribija\u0161 se uz mene. Gr\u010di\u0161 i upja\u0161 me. Krik jedan, pa jecaj , skoro pla\u010d, pa smijeh. Nisi vi\u0161e dijete. U tebi se ponovo \u017eena ra\u0111a.<\/p>\n
Ti\u0161ina. Tajac. Zaglu\u0161ene u\u0161i , boli ta ti\u0161ina.<\/p>\n
Munje su popadale u moru.<\/p>\n
Mi se rasuli po pijesku, \u010dvrsto stegnuti jedno uz drugo.<\/p>\n
Totalna pomra\u010dina na nebu.<\/p>\n
Totalna radost u nama.<\/p>\n
Vazduh se puni ozonom, pa se u debelom sloju spu\u0161ta na pla\u017eu i poput afrodizijaka uvla\u010di u nosnice u usne \u0161upljine.<\/p>\n
Glupavi- demonski izrazi lica nestaju u ozbiljnoj igri zavo\u0111enja i parenja. To je ljubav radi ljubavi vodi. Nama se ne \u017euri, pono\u0107 je tek pro\u0161la, do jutra se mo\u017ee\u2026<\/p>\n
Suvisle misli namjerno bje\u017ee, nije im mjesto na toj pla\u017ei, i ne osvr\u010du\u0107i se lete u zagrljaj morskih dubina.<\/p>\n
Vatre se gase. Tama prekriva i pla\u017eu i obzorje i nebeske \u010duvare pla\u017ee. Vi\u0161e nikakva svjedo\u010denja ne\u0107e biti mogu\u0107a. Sve \u0161to se ve\u010deras desilo na pla\u017ei ne\u0107e ostati na pla\u017ei. To \u0107emu zabraviti u srcima u srcima za \u010ditav \u017eivot.<\/p>\n
Ti i ja se priklanjamo\u00a0 govoru srca, mirisima ozona ,naumu tijela. Sve se \u010dini sasvim jednostavnim , prirodnim. Nije nas briga \u0161to ho\u0107emo \u010diniti ono \u0161to\u00a0 ne smijemo ili\u00a0 \u0161to\u00a0 \u00a0\u017eelimo.<\/p>\n
Mi opet ne mo\u017eemo da di\u0161emo. Vazduh u plu\u0107ima postaje sve rje\u0111i. Osje\u0107aj kao da smo petom metru dubine i treba se vratiti na povr\u0161inu. Ali mi se ne \u017eelimo vratiti. Nije nas briga. Tonemo, tonemo, davimo se gubimo svijest.<\/p>\n
Polako otkop\u010davam dugme po dugme ko\u017ee tvoje. Tisu\u0107u po tisu\u0107u utkanih ljubi\u010dica. Ljubim te i svla\u010dim miris ozona iz tvoje kose , sa tvojih usana. Milujem te lagano, ti se opu\u0161ta\u0161, ja se gubim u vatri \u0161to se u tebi ponovo ra\u0111a.<\/p>\n
Ni daha vi\u0161e nemamo.<\/p>\n
Kristalne perle poskakuju, ogrlice nas gu\u0161e. Polako rukom dolazim do srca , ho\u0107u da otklonim jo\u0161 jednu prepreku, da se u\u0161ulljam u tvoju du\u0161u.<\/p>\n
Ka\u017eem ti :<\/p>\n
-Miri\u0161e\u0161 na djevi\u010danske ljubi\u010dice.<\/p>\n
Ti \u0161apu\u0107e\u0161 :<\/p>\n
\u2013 \u010cuti i voli ma \u2013 mili moj, jer te volim.\u201c<\/p>\n
Jo\u0161 ka\u017eem :<\/p>\n
\u2013 Ho\u0107u \u2013 oprosti . Volim te , jedina moja.\u201c<\/p>\n
Poslijednje izgovorene rije\u010di kao da su vra\u0107ale um, umirili perle. Novi vali su nenadano jurnuli. Nije vi\u0161e bilo neba, zvijezdica i maglica. Bljeskale su munje i grmili ljuti gromovi u nama.<\/p>\n
Sve se povuklo , no\u0107 je pripadala nama. Mnogo kasnije bljesak i krik i nekakav ogorman teret pada sa prsiju, opet mo\u017eemo da di\u0161emo, blizu normale.<\/p>\n
Ti se trgne\u0161. Svijest se vratila. Ti se ne osje\u0107a\u0161 nelagodno, samo u\u017eurbano. Ustaje\u0161 i brzo navla\u010di\u0161 haljinu. Grli\u0161 me, sti\u0161\u0107e\u0161 se uz mene, \u010dvrsto ,o\u010dajni\u010dki. Uskoro \u0107e svanuti.<\/p>\n
Pepeljuga se prije svanu\u0107a mora vratiti domu svome.<\/p>\n
Dug mekan, nje\u017ean poljubac. Ruka u ruci, one dvije ruke, lijeva i desna. Ona dva dje\u010dija srca, ona jedna djetinja spojena du\u0161a. Du\u0161a ljubavi na\u0161e. Snovi su srca na\u0161a. Lijeva i desna ruka su zavjet na\u0161. Zagrljaj je rastanak na\u0161.<\/p>\n
Da li si jecala? Nisam siguran . Bila je mrkla no\u0107. A ja sam bio radostan.<\/p>\n
Znam \u2013 htjedoh re\u0107i \u2013 nije va\u017eno, mila moja, sve \u0107e biti u redu , jer sre\u0161\u0107emo se ponovo. Neka sila me sprije\u010di.<\/p>\n
Bili su to na\u0161e poslijednje rije\u010di uhom poslu\u0161ane. Nikad vi\u0161e ne\u0107e ni\u0161ta biti u redu za nas dvoje milo moje. Nema ni zlatnog sata , ni djetinjeg glasa da prozbori:<\/p>\n
-Od nje je.<\/p>\n
Jo\u0161 uvijek mogu osjetiti tu kona\u010dnost :<\/p>\n
-Od nje je.<\/p>\n
Da tako je to bilo, te no\u0107i u Dubrovniku trinaest godina poslije one no\u0107i na pijesku ispod nekih drugih zidina.<\/p>\n
Nije nam se snilo. Mila moja.<\/p>\n
La vita e bella, zar ne.Ljubavi\u00a0 moja.<\/p>\n
Univerzum i nebo sve znaju.<\/p>\n
Potrudili su se spektaklu dati veli\u010danstveni sjaj, slave\u0107i nas, na\u0161u ljubav,ljubavi moja.<\/p>\n
Poslije Indaxi nam poklanjaju onu mirisnu:<\/p>\n
\u201eVoljelo se dvoje mladih,du\u0161mani im ne dado\u0161e\u2026\u201c<\/p>\n
Fatma je bila malo krhka.Mi se nismo dali i jo\u0161 uvijek sanjamo.<\/p>\n
\u201eKad izgubi\u0161 sebe izgubi\u0161 sve\u201c-ubje\u0111ivala si me.<\/p>\n
\u201eKada izgubim tebe izgubi\u0107u sve\u201c-nisam se slo\u017eio ja.<\/p>\n
Mirisalo je kao i pretposlidnjeg dana na\u0161ih proljetnih dana tog ljeta.<\/p>\n
U vazduhu se osje\u0107ala kona\u010dnost rastanka.<\/p>\n
Od pijeska tri traga vode.<\/p>\n
Jedan prema moru.<\/p>\n
Valjda sirena.<\/p>\n
Drugi prema nebu.<\/p>\n
Mo\u017eda Mali Princ.<\/p>\n
Tre\u0107i nazad u \u017eivot.<\/p>\n
Vjerovatno u ljubav.To zaljubljeni blento sa krvavim srcem na ko\u0161ilji lutanjima odi.<\/p>\n
Maglice se te ve\u010deri nisu vratile.<\/p>\n
Danica je jo\u0161 neko vrijeme sijala, ali nije otkrivala tajnu koga \u0107e takar u \u0107elenku spucati.<\/p>\n
Bilo je rano za sve,osim za snove i ljubav.Zar ne milo moje.<\/p>\n\n\n
<\/pre>\n\n\n\n
<\/pre>\n\n\n\n
<\/pre>\n\n\n\n
<\/pre>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Dan deveti – ponovljen zadnjeg dana juna 1980. Ja , mlado\u017eenja, sjedim sam u hotelskoj sobi. Uz curvoazije i gitanes. Takav je \u017eivot. Rapaticio est mater studiorum. Aha! Leptir kravata blago opu\u0161tena. Bjela ko\u0161ulja blista kao da je iz sanatorijuma za mentalno propustljive. Teget pli\u0161ani sakao na bjelini francuskog le\u017eaja\u2026 Pro\u010ditajte vi\u0161e…<\/a><\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[28,32],"tags":[],"class_list":["post-8897","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-ko-fol-roman","category-petnaest-dana-proljeca"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/8897","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=8897"}],"version-history":[{"count":34,"href":"https:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/8897\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":111990,"href":"https:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/8897\/revisions\/111990"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=8897"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=8897"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=8897"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}