Autor <\/p>\n\n\n\n
Hajro \u0160abanad\u017eovi\u0107<\/p>\n\n\n\n
<\/p>\n\n\n\n
VII dio<\/p>\n\n\n\n
\u0160esti dan<\/p>\n\n\n\n
Srijeda 18. Avgust \/ Kolovoz 1971.<\/p>\n\n\n\n
Susret sa sudbom<\/p>\n\n\n\n
Tog dana sam zaklopila i zabetonirala bol o Dodi. Tako sam mislila.<\/p>\n\n\n\n
Zaklopila sam \u017eute stranice o Dijani i Dobrom. Jo\u0161 su mi o\u010di pune suza i pla\u010da. Vidim Dobri se vra\u0107a i nosi dvije termosice vode. Jedna ternmosica je plava, druga je crvena. Znam koja je moja , a koja njegova. Nekad mi se njegovo pridr\u017eavanje iskonskih formi grani\u010dilo sa autizmom.<\/p>\n\n\n\n
Jo\u0161 nisam mogla do\u0107i do daha. Gu\u0161ila me Dijanina krv. Gu\u0161ila me Dobri\u010dina djetinja ljubav i bol. Pro\u010ditane rije\u010di su uvukle tu stravi\u010dnu pri\u010du u moju du\u0161u i kidale je. Ho\u0107e da izvuku ne\u0161to \u0161to ne \u017eelim da Dobrom dam. Sada me sve boli. Nemam vazduha da di\u0161em. Nisam htjele da me njihova tragedija i bol povuku i da zajedno isplivaju sa mojom.<\/p>\n\n\n\n
Dok se ja borim da do\u0111em do daha i da se priberem, onaj klipan me ljuti. Ni\u0161ta on ne radi \u0160uti i tu\u017eno me gleda. U o\u010dima mu iskre suze. Mislim, jo\u0161 mi samo treba da se on raspla\u010de. Nije se rasplakao, samo je tiho rekao;<\/p>\n\n\n\n
-Pla\u010di malena, pla\u010di djete\u0161ce, ja sam tu ne brini. Samo mi se vrati mila i daj, ispla\u010di se vi\u0161e, milo djetence.<\/p>\n\n\n\n
Ne znam \u0161ta mi bi, rasplakala sam se. Plakala sam dugo i neutje\u0161no. Plakala sam kao dijete , kojeg su prodali i sada ga napu\u0161taju; obe\u0107avaju da \u0107e se vratiti,a ono zna da ga la\u017eu i da \u0107e ostati samo u tu\u0111em svijetu. Plakala sam ko godina. Suze mi liju, ja ridam, ja grcam, ja po\u010dinjem da vri\u0161tim, ja ho\u0107u sudbinu da tra\u017eim, da je tu\u010dem, da joj nos skr\u0161im. Da je prebijem i nau\u010dim pameti o zlu koje se de\u0161ava , a ona nijemi. Da je nau\u010dim , da ne dozvoli , da nikad vi\u0161e, ni jednoj Dijani, ni jednoj Frki, ni jednoj Luci, Zlati ili Leli Jeli Jeleni, ni jednoj \u017eeni ljudsko zlo ne uradi to \u0161to im \u010dini.<\/p>\n\n\n\n
Kroz potoke suza vidim da Sudbina bje\u017ei preko klivade, preko ljubi\u010dica, gazi ih nogama, \u017eivote im krhke uzima, dolazi do obale Modre rijeke. Ulazi u nju , zastaje ta\u010dno na sredini i prstom mi prijeti, izaziva i \u010dujem ka\u017ee mi :<\/p>\n\n\n\n
-Do\u0111i ako smije\u0161, ti kukavice \u0161to bje\u017ei\u0161 od \u017eivota i ljubavi.<\/p>\n\n\n\n
Pla\u010dem, a ova me pakosnica izaziva. Ho\u0107u da ustanem da se obra\u010dunam sa njom. Ali Dobri me sti\u0161\u0107e , zagrli, pomiluje mi kosu, jedan poljubac, na vrh \u010dela gdje se ono sa kosom spaja, polako spu\u0161ta i vi\u0161e sam osjetila nego \u0161to sam \u010dula kako mi ka\u017ee:<\/p>\n\n\n\n
-Neka, pusti je malena moja. Nije ni njoj lako.Te\u017eak je njen \u017eivot, ali mora raditi svoj posao. Ne ljuti se na nju. Ne radi to ona. Ona samo posprema strahote , \u0161ta zli ljudi \u010dine. Vrijeme je malena moja, za suze i bol. Dugo je to, trinaest godina dr\u017eati sle\u0111enu du\u0161u u tamnici i biti \u017eiva zakopana.<\/p>\n\n\n\n
Odjednom u jednoj jedinoj njegovoj suzi , \u0161to nikako ne\u0107e da sklizne niz obraz, zaiskri lik sav u bijelom, sa svilenim \u0161alom oko vrata, u ko\u017enoj jakni i kacigom u ruci. Iz suze se \u0161apat , poput poljupca prosu:<\/p>\n\n\n\n
-Poslu\u0161aj ga mila, dijete je ali profesor boli. O bolu i tuzi sve zna.<\/p>\n\n\n\n
Vrisnem, mislim da ludim, jer to je moj Dodo, ta glava u bijelom, \u0161to se smje\u0161ka u djetinjem oku.<\/p>\n\n\n\n
-Zbogom mila i sretno ti bilo.Samo su me tvoj led i bol dr\u017eali ovdje.Bojao sam se za tebe. Sad si sigurna i moram da idem.<\/p>\n\n\n\n
Ja ho\u0107u da je poljubim, jer ta suza je moj Dodo. Suze se povla\u010di, Dodo se nasmje\u0161i , suza se u grlicu prometnu i lepr\u0161a ka nebu. Zastane zatrep\u0107e krilima i napravi krug i nesta. Ja nastavim da pla\u010dem ,ali ljudski, polako i ti\u0161e .I osje\u0107am da se led u du\u0161i preokrenuo, kao da je malo mjesta vazduhu napravio.<\/p>\n\n\n\n
Dobri mi daje vodu izvora Modre rijeke,<\/p>\n\n\n\n
-Uzmi treba\u0107e ti, nisi sve suze isplakala. Uskoro idemo mila moja, sprema se no\u0107.<\/p>\n\n\n\n
Smirena sam. Dok le\u017eim na \u0107ebetu duginih boja, sa glavom u krilu jednog djeteta, na um mi pada kako nisam \u010desto razmi\u0161ljala o tu\u0111em bolu, niti ga prihvatala. A kako \u0107u – kad nisam priznavala svoj? Mo\u017eda bi me neki dan prije ova pri\u010da o nesretnoj djeci samo rastu\u017eila, ali sigurno ne bi toliko zabolila i ne bih zaplakala.<\/p>\n\n\n\n
\u0160utim ja, \u0161uti i taj \u201eprofesor\u201c. Samo me nutka vodom i sendvi\u010dima. Suze me izgladnile i glad me neka spotakla, i \u017ee\u0111 me mori. Ne mogu prestati jesti Izme\u0111u zalogaja hladno\u0107a Modre rijeke mi polako klizi niz grlo i osje\u0107am, nekom umilnom dobrotom mi ispunjava srce.<\/p>\n\n\n\n
Pogledam prema Rijeci. Sudbina iza\u0161la na obalu, ra\u0161irila mokru odje\u0107u preko trave i onako gola se sakrila u \u017ebun i tiho pla\u010de. Prelijepa je i kad pla\u010de. U toj ljepoti je toliko bola, da ja ponovo zapla\u010dem.<\/p>\n\n\n\n
Ona zna da ja sada nad njom pla\u010dem, jer ona je i moja sudbina. Bez imalo stida, usta i onako gola, predivna i blje\u0161tava, sko\u010di u Modru rijeku i zapliva niz nju.<\/p>\n\n\n\n
-Odo\u0161e – re\u010de Dobri \u2013 na ovoj livadi djeli\u0107i nebeske svjetlosti nemaju vi\u0161e \u0161ta da tra\u017ee.<\/p>\n\n\n\n
Gledam ga i mislim ili smo oboje ludi , pa nam se iste stvari privi\u0111aju ili nismo ludi, pa nam se iste stvari ne privi\u0111aju, jer ih vidimo. Dan je postao mnogo svjetliji i blistaviji.<\/p>\n\n\n\n
Okrenuta sjajnom plavetnilu neba , naglas azmi\u0161ljam:<\/p>\n\n\n\n
-Mili Bo\u017ee , koliko je svjetlosti i ljepote u tvome djelu. Oprostoi mi \u0161to sam um zamra\u010dila i obnevidjela.<\/p>\n\n\n\n
-Shvatam da se Gospodu trinaest godina nisam izravno obratila<\/p>\n\n\n\n
Dobri kao da se ne\u010deg prisje\u0107a, desnom rukom preko glave, po\u010de\u0161e kosu, iznad lijevog uha, zagleda se u nebo i po\u010de svje\u017eim i tihim glasom:<\/p>\n\n\n\n
-Sve na\u0161e godine su obasjane svjetlo\u0161\u0107u. Svaki tren , svaki djeli\u0107 tih godina. \u017dalosno je jer propu\u0161tamo neke stvari koje \u017eivot zna\u010de. I \u010dine \u017eivot ljep\u0161im ili bar podno\u0161ljivijim.<\/p>\n\n\n\n
Moj \u017eivot je obojeniji svjetlo\u0161\u0107u vi\u0161e nego drugim.Upoznao sam tebe. Da i jo\u0161 neke mile grlice. Pri\u010dao sam ti o bojama, a pomenuli smo Svjetlost. Svjetlost je prvo \u0161to se javi po na\u0161em bu\u0111enju. Meki talasi jutra polako nadolaze. Nje\u017eno dodiruju obale svijesti, otvaraju\u0107i sedefaste obale sna. Po ko zna koji put treba ustati, ostavljaju\u0107i za sobom dveri no\u0107nih putovanja kroz snove i ljubav. I zaboraviti koloplet mirisnih snova koji nestaju u bespu\u0107u \u0161arenih iskrica svjetlosti. One se bolno probijaju kroz proreze jave, poput hiljada blje\u0161tavih maglica, najavljuju\u0107i ponovno ra\u0111anje \u017eivota.<\/p>\n\n\n\n
Svjetlost nas prati \u010ditav dan dok opet ne usnijemo. Kad zaspemo na\u0161a du\u0161a sanja o Ljubavi i Svjetlosti. Nije bitno kojim redom . To su sinonimi. I tako \u010ditav na\u0161 \u017eivot koji traje kao let grlica u nebo. Sve se kre\u0107e ili miruje, ali se ni\u0161ta ne mijenja. Osim poneka nijansa svjetlosti koja boji \u017eivot.<\/p>\n\n\n\n
Ljudi uvijek pri\u010daju o nekom redoslijedu , o nekoj diobi, pore\u0111enjima. Ovo je pre\u010de od onoga. Ovo je ljep\u0161e od onoga. O ovome bi se trebalo prvo govoriti , pa tek o onome. Neukost. Mi ne smatramo da treba praviti neke redove i prvenstva , kada su Bo\u017eiji darovi u pitanju. Neiscrpni su I ljubavlju poklonjeni.<\/p>\n\n\n\n
Eto ja ti prvo pri\u010dao o bojama, pa sada ho\u0107u da ti pri\u010dam o svjetlosti. Neki, mo\u017eda i ona nevjernica od ju\u010de, bi rekli: klipan naopako po\u010deo pri\u010dati. Pomislila si da je prvo trebalo da ti pri\u010dam o Svjetlosti , pa tek onda o bojama. A Svjetlost i boje imaju jedan zna\u010dajan imenitelj. Bog nestvara Svjetlost – ON je Svjetlost . A svjetlost reflektuje boje. Kod Boga Mudroga nema razme\u0111a i razvastavanja. Svjetlost i Harmonija sve uskla\u0111uju<\/p>\n\n\n\n
Ja se skroz zacrvenila,upravo sam to pomislila kada mi je pri\u010dao o bojama. Kasnije sam sama sebe ispravila :<\/p>\n\n\n\n
-Ne znam ti ja ba\u0161 puno o svjetlosti i bojama. Sve moje slike, svjetlost i boja su se zaledile prije trinaest godina.<\/p>\n\n\n\n
Znam – re\u010de on, zastane i nastavi – svjetlost i boje imaju samo jedan imenitelj. Bo\u017eije stvaranje.<\/p>\n\n\n\n
Opet me gleda i rovari. Pitam se, za\u0161to je rekao ono; znam. Da li zato \u0161to zna moju tajnu ili da podvu\u010de svoje znanje. Nije tu re\u010denicu najbolje sro\u010dio. Mali se pravi va\u017ean.<\/p>\n\n\n\n
On se ne da omesti, gleda me, smije\u0161i se i nastavlja.<\/p>\n\n\n\n
Onog momenta kad je Bog Milostivi rekao budi, iz njegove Svetosti nastala je Svjetlost.
Svjetlost se \u0161irila dvanaest i pol milijardi godina prodiru\u0107i kroz tamu i u\u010de\u0107i je o svim Bo\u017ejim naukama i nakanama. Dok se \u0161irila, plivala je ka jednom unaprijed odabranim mjestom u toj tami , gdje \u0107e ON mo\u0107i poslo\u017eiti svoje posebne zamisli.<\/p>\n\n\n\n
Prije \u010detiri i po milijarde godina Svjetlost je zakovitlala pra\u0161inu jedne zvijezde koja je bila dostojna Bo\u017ejeg Stvarala\u0161tva. Samo par stotina miliona godina poslije , iz spektra boja osmi\u0161ljena je plava planeta , Uobli\u010davanje planete je trajalo \u010detiri milijarde godina. Morala je biti savr\u0161ena za ono \u0161to slijedi. Neki trenutak prije ovog razmi\u0161ljanja, toj planeti Bog Ljubavi milosti pokloni planeti svoja dva \u010deda. U Svojoj uzvi\u0161enoj nakani podari \u010dedima razum i svoje darove : svjetlost i ljubav.<\/p>\n\n\n\n
To \u010deda su vrlo mlada i djetinja i vrlo \u010desto nerazumno bivaju. Plavu planetu su nazvali jednostavnim imenom Zemlja. U kosmi\u010dkim razmjerima to je nikakvo ime. Zemalja ima na sve strane, a Plava planeta je samo jedna.<\/p>\n\n\n\n
\u010ceda , \u010desto toliko nerazumno bivaju pretvaraju\u0107i plavu boju u krvavu, rubin boju. Da, vrlo \u010desto nerazumno\u0161\u0107u Milost i Ljubav Svetosti i Svjetlosti izaziva. Ali Bog Milosr\u0111a je i Gospodar vremena njegovog univezuma.<\/p>\n\n\n\n
Svjetlost nije samo dar , ona je datost i vje\u010dna trajnost Jedine Singularnosti. Zbog toga toliko pra\u0161tanja i popustljivosti nezrelom bi\u0107u. Me\u0111u njegovim miljenicima ima mnogo dobrih koji razumiju i vole njegovu Ljubav i Svjetlost. Radi njih , onim drugim iznova i iznova se pru\u017ea \u0161ansu da spoznaju Veli\u010danstvenu Svjetlost i Svetost Njegovu.<\/p>\n\n\n\n
Kad god pri\u010damo o Bogu Sveop\u0107em Dobro\u010dinitelju mi vidimo Svjetlost. Svaka na\u0161a molitva priziva Svjetlost. Svaka na\u0161a suza rastu\u017euje Svjetlost. U Svjetlosti su utkane na\u0161e ljubavi, nade i snovi. Isto kao i boli i tuga. Svaka na\u0161a rije\u010d i djelo je obasjano Njegovom svjetlo\u0161\u0107u. Na\u0161e du\u0161e blje\u0161te i di\u0161u milo\u0161\u0107u Njegove Svjetlosti. Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koju nam poklanja.<\/p>\n\n\n\n
Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti toliko smo bli\u017ei onome dobru koju nam Svetost \u017eeli. Nama se ljudska definicija svjetlosti \u010dini vrlo smije\u0161nom:<\/p>\n\n\n\n
-“Svjetlost je elektromagnetsko zra\u010denje koje je vidljivo ljudskom oku.”<\/p>\n\n\n\n
Koje li \u0161turosti i bedasto\u0107e!<\/p>\n\n\n\n
Ima i ona druga malo poeti\u010dnija, zemaljski prizemna vizura svjetlosti ,koju smo mi dali da bi je doveli u odnos sa bojama.<\/p>\n\n\n\n
“Boja je bijela sun\u010deva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se dugin spektar nijansiran valerima crvene, neran\u0111aste, \u017eute, zelene i plave boje.”<\/p>\n\n\n\n
Ka\u017eu da crna boja predstavlja totalno odsustvo boje i uz tu boju vezuju neke grozne stvari. Neka govore i neka vezuju \u0161ta god ho\u0107e. Za nas je crna boja Univerzuma samo refleksija, drugi oblik Svjetlosti koja Ljubavlju dr\u017ei Univerzum na okupu. Svjetlost je ona tiha, milozvu\u010dna melodija koja izaziva ganu\u0107e i ljubav u raznje\u017eenom Bo\u017eijem \u010dedu i koje se rije\u010dima ne mo\u017ee objasniti.<\/p>\n\n\n\n
No, mi smo samo djeca koja vjeruju u Boga Jedinoga i puno toga ne znamo. Ko \u0107e na\u0161im pri\u010dama pokloniti pa\u017enju. Ponekad su previ\u0161e lijepe, naivne i jednostavne.<\/p>\n\n\n\n
Kasnije te ve\u010deri osje\u0107ala sam se smireno,i nepokolebljivo. Sutra \u0107u ovu neobja\u0161njivu i skoro nerazumnu situaciju prekinuti i pustiti Dobrog da ode. Nije za apsa, nije lud i nije opasnost za ljude. Vjerovatno ni za \u017eene. Vi\u0161e je neko djete koje je neku pamet nabubalo. Mo\u017eda i nije, ko ga zna, ali ja ne\u0107u vi\u0161e da se bak\u0107em s njim .<\/p>\n\n\n\n
Ja se malo zaplela u pri\u010di. Kada sam pomenula jutro poslije onoga i kad sam sam iza\u0161la u ba\u0161tu i vrisnula:<\/p>\n\n\n\n
-Ehej, hridine Grada \u010dednosti , ja opet volim . Ne ljuti se, ho\u0107u da \u017eivim u svijetu pjesme, ranjiva i ljubljenu, nje\u017enom svjetlo\u0161\u0107u okupana. Ne \u017eelim vi\u0161e da se no\u0107u budim, molim i pla\u010dem. Ho\u0107u da zaboravim rije\u010di molitve:<\/p>\n\n\n\n
-Sutra mili, sutra \u0107u ti do\u0107i pa \u0107emo ponovo biti zajedno.<\/p>\n\n\n\n
Ponovo imam danas.<\/p>\n\n\n\n
Shvatili ste da nisam imala srca da ga pustim.<\/p>\n\n\n\n
Sve mi je misli poremetio. Sve \u010de\u0161\u0107e osjetim neku drhtavicu i \u010de\u017enju i pitam se da nisam ne\u0161to umislila…<\/p>\n\n\n\n
Prva no\u0107 po privo\u0111enju je krenula napriliku ovako. Rekla sam vam da sam magnetofon pristravila. Tako nala\u017ee pravilo slu\u017ebe. Ni\u0161ta bez magnetofona. On je svjedok i zakon. Ja smislila , malo \u0107u se za svaki slu\u010daj strogo\u0107e igrati i to je to.<\/p>\n\n\n\n
On me gleda, blagim tele\u0107im pogledom, smje\u0161ka se, ko djete na tuti koje se rje\u0161ava trenutnog problema i pita:<\/p>\n\n\n\n
-Malena moja, \u0161ta \u0107e\u0161 nam to pristaviti, sat i ljetni sta\u0111un ka\u017eu ovdje negdje okolo rok muzike mora biti. A i znam da ponekad Lejdi pjeva bluz.<\/p>\n\n\n\n
Koji drznik, par prostih re\u010denica, mnogom razlo\u017eno\u0161\u0107u i pro\u0161lo\u0161\u0107u di\u0161e . On mene, dva metra sa \u0161tiklama, jedru, punu, \u010dvrstu i dugonogu ljepotu svako malo naziva Malena i jo\u0161 svojata. To je ug i uhh. To nije simpatija, to je za \u010detri sta\u0111una plakati .<\/p>\n\n\n\n
A onda me ne\u0161to \u0161trecno , skoro da izgubim dah i ne\u0161to me presje\u010de. Morala sam sjesti. Otkako sam ga privela, dah me sve \u010de\u0161\u0107e gu\u0161i, ne mogu da di\u0161em. Dodo me uvije tako zvao – Malena moja, i nikako druga\u010dije.<\/p>\n\n\n\n
Iako sam sjedanjem skoro izjedna\u010dila pozicije, jo\u0161 uvijek sam za pola glave vi\u0161a. Gledam ga, ali mozak na drugu stranu vu\u010de.<\/p>\n\n\n\n
On ne\u0161to zna! Osje\u0107am, on zna ne\u0161to \u0161to niko ne zna, niti bi mogao znati. Samo me Dodo zvao Malena moja, ali bio je moje visine i \u017eilet vi\u0161i.<\/p>\n\n\n\n
Summertima i Rock around the clock su Dodine i moje himne bile. Bil Haleja smo plesali kao ludi. Bili Holidej ili Besi Smith smo u osami slu\u0161ali, jer je nama tog ljeta tako lako, nepodno\u0161ljivo lako \u017eivjeti bilo. I nije nam \u017eivot nimalo na njihov nalik bio.<\/p>\n\n\n\n
Po\u010dinjem da ga gledam strogo , po policijski. \u010cak se ne pitam odakle mu sve to. Sutra \u0107e on meni da leti. Ve\u010deras je kasno. Imam ja du\u0161u, iako sam policajka. Ne valja mlado \u010deljade u mrklu no\u0107 pu\u0161tati. To \u0161to sama sa njim, no\u0107u u praznoj ku\u0107i, ni\u0161ta mi ne zna\u010di. Nemam ja straha, a imam i crni pojas i patrolu ispred vrata.<\/p>\n\n\n\n
On se smje\u0161ka vi\u0161e radoznalo i sasvim malo zami\u0161ljeno. Ni on nema straha. Izgleda da ga moj jogunasti stav uveseljava. Vidim da se ne pita : \u0161ta me sna\u0111e ili gdje sam ja ovo? Ili bar da se pita : \u0161ta \u0107e sa mnom? Ni traga strahu. Samo blagost i nje\u017enost iskre, nekako tiho i nenametljivo, razoru\u017eavaju\u0107e nevino.<\/p>\n\n\n\n
Zaustim da ga pitam…<\/p>\n\n\n\n
On odmahuje glavom i prst na usta stavlja. Ja sam zapanjena, mene Lucu neko da \u0107utka. Jo\u0161 od Dode …joj, opet se Dodo javlja , nikad od onog dana mi vi\u0161e u mislima nije bio. Nisam mu dala da mi do\u0111e. Sad vi\u0161e nisam ljuta , ve\u0107 ogoljena, razoru\u017eala golotinju svoju, stid svoj pred malenom radoznalo\u0161\u0107u skrivam.<\/p>\n\n\n\n
On polako ustaje , odlazi do bifea, dvije kristalne \u010da\u0161e i fla\u0161u kurvoazije vadi, donosi, na nepokriveni sto od ebanovine stavlja. Odlazi do trpezarije tacnu i podmeta\u010de i par sendvi\u010da nosi.<\/p>\n\n\n\n
-Ostalo od pla\u010da, grehota baciti. Ima jo\u0161. Izvini pla\u010d nije jo\u0161 na red do\u0161ao. Ja malo pobrko. Do\u0107i \u0107e. Vidi se da ja ovo nisam pravio. Previ\u0161e sapuna ima.<\/p>\n\n\n\n
Prenera\u017eena sam. On kao da je u svojoj ku\u0107i, a ja mu gost. I kao da je nekada bio u mojoj kuhinji.. Zna gdje \u0161ta stoji i gdje \u0107e \u0161to na\u0107i. Ni\u0161ta ne pita. Samo uzima i nudi. Nemam vremena ni da se naljutim, a on novi ispad pravi.<\/p>\n\n\n\n
Uzima diktafon , otvara terasu i na nju ga odla\u017ee. Ruke put djeteta izvr\u0107e, ko da se \u010dudi i pita: \u0161ta \u0107e nam, ovdje nema nikakvih tajni. Komodi sa gramafonom prilazi i rovi po plo\u010dama, pa ih nekim samo njemu znanim redom sla\u017ee i presla\u017ee.<\/p>\n\n\n\n
Malo, crticu jednu ,na \u010delu se mr\u0161ti, jednu na gramafon stavlja, druge slo\u017eene plo\u010de pored njega odla\u017ee.<\/p>\n\n\n\n
Vra\u0107a se do stola , sipa po prst pi\u0107a u staklo \u0161to blje\u0161ti , ciganku i zlatni upalja\u010d, iz d\u017eepa vadi. Trznem se, mahala\u0161 je to i pogledam na \u0161ank , na njemu moji rekviziti nedirnuti stoje.<\/p>\n\n\n\n
On prati moj pogled, ruke \u0161iri , kao izvini zaboravio. Ponovo ustaje odlazi do \u0161anka i pred mene ciganku i zla\u0107ani upalja\u010d stavlja. Produ\u017ei do komode , pu\u0161ta da gramafon muziku lije. Iznena\u0111ena sam, klizi meni najdra\u017ea kompozicija; Ravelov Bolero. On je neki lu\u0111ak i mefisto, svaki mi damar otkriva. Ali ‘nako , polako zrnce po zrnce. Sjeda , vadi dvije cigare, stavlja ih u usta, pali ih, meni jednu pru\u017ea.<\/p>\n\n\n\n
Da li je on blesav ili lud ? To mi niko od Dode nije radio. Nisam dala i niko nije smio. On samo slije\u017ee ramenima, kao da ka\u017ee – ko ti kriv. Ja san zabezeknuta, ka bi moja nona rekla – pizdim.<\/p>\n\n\n\n
On \u010deka i osjeti kako mi se plu\u0107a opu\u0161taju, pa istovremeno uvla\u010dimo dimove , ja u svoje kr\u0161ne, on u svoja , recimo , mladala\u010dke grudi. Muziku \u0107utimo i u\u017eivamo . Svakako je opu\u0161taju\u0107e, Mali vje\u0161tac zna znanje. Meni pomalo neugodno i ljuti me to \u0161to on ne gleda u moje grudi ko drugi. Kao da ne vidi rasnu \u017eenu pred sobom, ve\u0107 krhku djevoj\u010dicu kojoj treba princ, da je spasi.<\/p>\n\n\n\n
Bolje ga pogledam. Da, zaista, jako li\u010di na Malog Princa , samo nije plavokos. Mo\u017eda su mu zato o\u010di i misli nevinije. Ovaj mir je nesvagda\u0161nji i \u010dudan, te\u017eak i pomirljiv , kao da di\u0161e. Cigare smo ispu\u0161ili , malo poslije i muzika staje. Tada me on upitno gleda i ja zna\u010di mogu da ga ne\u0161to pitam . U pogledu je : izvoli moja Malena, u redu je , znam te.<\/p>\n\n\n\n
Vidi drznika.On meni opet moja Malena To on meni, ne\u0161to , ko biva odobrava. Prije nego \u0161to neku ljutnju po\u010dinim , samo od sebe mi izlije\u0107e.<\/p>\n\n\n\n
– Ko si ti?<\/p>\n\n\n\n
On tu\u017eno, tako tu\u017eno odahnu i progovori , prvi put od kada je doveden.<\/p>\n\n\n\n
– Mali Princ.<\/p>\n\n\n\n
Ja, Luca sam zate\u010dena. Ve\u0107u budala\u0161tinu u \u017eivotu nisam \u010dula. Nisam vjerovala da svojim u\u0161ima slu\u0161am to baljezganje. \u010citala sam Malog princa i raznje\u017eila me njegova jednostavna , djetinja dobrota, sveznanje i ljubav. Simpati\u010dna mi je ta bajka. Tra\u017ee\u0107i Dodine tragove, tra\u017eila sam i malu planetu , asteroid , meteor , \u0161ta li ve\u0107.. Nikad je nisam na\u0161la. Kasnije sam shvatila, ona je tako mala da je ni Tesla , ni nikakav huble ne bi mogli prona\u0107i.<\/p>\n\n\n\n
Bolje pogledam Dobrog. Zaista li\u010di na Malog Princa. Samo ozbiljnije i tu\u017enije izgleda.<\/p>\n\n\n\n
-Da nisi malo prestar za Malog princa.<\/p>\n\n\n\n
– Nisam. Mali princ je uvijek onakav kakav je i prvog dana bio ili kako ga ljudi zamisle . On ne odrasta. Vrijeme prolazi i leti, a on se ne mjenja. A i nemogu\u0107e ga je promjeniti. On to ne \u017eeli.<\/p>\n\n\n\n
– Za\u0161to bolan nisi na onom svom malenom planetu, nego smutnju po mom gradu pravi\u0161 i jo\u0161 \u017eenske slu\u0111uje\u0161 i srca im lomi\u0161.<\/p>\n\n\n\n
– Vi, ljudi ne znate kako je tamo. \u017eao mi vas .Tamo je prilijepo. Mala mirisna planeta i jedna ru\u017ea i jedan baobab; to je ono vidljivo. Sa nevidljive strane ima \u0161\u0107emljijica, le\u017ealjka i malo mirisno polje djevi\u010danskih ljubi\u010dica. Bijelih i ljubi\u010dastih. Danju u\u017eivam u mirisu ru\u017ee , milujem baobab i umujem o Stvoritelju, samo\u0107i i ti\u0161ini, ponekad , kad se umorim posudim \u0161\u0107emlijicu i sjednem. No\u0107u gledam zvijezde, putanje i maglice. Tragam za svjetlo\u0161\u0107u. \u0160ta \u0107e djetetu vi\u0161e?<\/p>\n\n\n\n
Gore se sve jasnije vidi i mnogo je veli\u010danstvenije i ljep\u0161e. Nikako se ta ljepota pogledom ne mo\u017ee pojmiti i obuhvatiti. Te boje i ti oblici. Mirijade mirijadi valera , sli\u010dica , likova i boja, nedoku\u010divih u blagosti i milosti , se ogledava u slavi Najuzvi\u0161enijeg Bi\u0107a, Stvoritelja na\u0161eg. Vi\u0161e ne poku\u0161avam doku\u010diti gdje je Znalac i da li \u0107e mi se ukazati. Samo znam, da je u toj ljepoti, u toj nje\u017enosti, u nekoj od najljep\u0161ih maglica njegovo prijestolje. Sa prijestolja slave udahnjuje u tebe, mene ,u sve nas, svoj istiniti nauk , ljubav i milost ,da bi ga mi prigrlili. \u010citav na\u0161 \u017eivot On je prisutan u nama i uvijek u nama \u017eivi. On je Vje\u010dni i \u017divi .<\/p>\n\n\n\n
– Da ti nisi sebi ne\u0161to umislio ili obuhvatio ne\u0161to \u0161to nisi mogao podnijeti, pa skrenuo.<\/p>\n\n\n\n
-Ti u sebi krije\u0161 rijedak dar za iskren i suptilan humor. \u010cesto mi osmjeh, ponekad i ne\u010dujni smijeh izmami\u0161. Kako, malena moja, ne bih mogao sve podnijeti, kad me Mudri miluje i pazi. I dao mi znanje , kao i svima nama. Ja svoje znanje nisam zaboravio jer ne odrastam . Ostajem dijete. I uvijek \u0107u biti. Drugi , ve\u0107ina njih odraste i izgube djetinje znanje. Ja se vi\u0161e ne pitam: kako se On ili Ona sa svojom samo\u0107om nosi. Znam da Uzvi\u0161enost mnogo , milijarde milijardi svoje djece, zvijezda, maglica , an\u0111ela , ljudi i stvaranja ima i ne preostaje mu vremena za samo\u0107u<\/p>\n\n\n\n
Tu zastaje , ustaje, pu\u0161ta plo\u010du i Bolero ponovo po\u010dinje da klizi. Cigare nam nove pali, jednu za mene , drugu za njega. \u010ca\u0161u mi dodaje, malo svoju, u visinu o\u010diju di\u017ee i ja znam da to \u017eeli da pi\u0107e ku\u0161amo. Slatko coknemo i on nastavlja.<\/p>\n\n\n\n
– Negdje duboko u meni je zakopano neko znanje i neka bol. Kao u svim bi\u0107ima . Ono na povr\u0161inu na\u0161eg bi\u0107a nose nje\u017enost, ljubav i dobrotu , svakodnevno, svakog momenta. Ne\u0161to od znanja izbije , vrlo rijetko, ali neko zrnce ipak ispliva. Zrna se mnogo nakupilo i mnogo bole , jer znanje mnoge tuge nosi. I nikoga ti ja ne zavodim , niti smutnje radim. Samo poku\u0161avam slomljena srca da lijepim. Malo snage im dam, da bar korakom prvim u novi \u017eivot kro\u010de.<\/p>\n\n\n\n
Bolno je to moja malena. Vrlo bolno. \u017denska i dje\u010dija bi\u0107a su jako krhka, kao pau\u010dina. Lako se slome.Zato je izreka, pa\u017eljivo i nje\u017eno, kao sa djetetom ili \u017eenom.Toliko je ljubavi i nje\u017enosti u njima , da boli. A hable\u010dine to ne cijene. Njima je bitno ko je dao go, ko je pametniji , kako se do\u010depati slave ili barem vlasti i ko vi\u0161e penezi ima. Djecu tek podnose, \u017eene tirani\u0161u, samo o svojim glavama se brinu. No, vrati\u0107u se ja na pri\u010du o \u017eenama. Skoro da si \u017eena, razumje\u0107e\u0161. I imamo mi vremena. Ni\u0161ta nam ne\u0107e pobje\u0107i, ali sve u svoje vrijeme.<\/p>\n\n\n\n
Ja sam sada zanijemila. Zabolilo me ono njegovo: skoro da si \u017eena. Razljutilo me ono njegovo: imamo mi vremena. Rasrdilo ono: sve u svoje vrijeme.<\/p>\n\n\n\n
Znam ja dobro ko sam i kakva sam. \u0160ta si on to umi\u0161lja? Kakvo vrijeme i \u0161ta u svoje vrijeme? Sre\u0107a da nikad nisam voljela pendrek. Moje bi\u0107e ne podnosi fizi\u010dku torturu. Sada mi skoro \u017eao \u0161to ga nemam. Garant bih ga bar jednom klepila, ma \u0161ta klepila, heknula po pametnici koja mi smutnje u mislima pravi. Sa Grada pre\u0161ao na mene. Htjedoh malo podviknuti, ali on me preduhitri.<\/p>\n\n\n\n
-Nisam vam ja ni\u0161ta kriv. Ni\u0161ta vam ja nisam radio, ni tra\u017eio. Vi ste me priveli. Na\u0161li ste razlog, sudbina je tako nalo\u017eila.<\/p>\n\n\n\n
Pogledam ga, on je tu\u017ean i ozbiljan, malo snu\u017eden, povla\u010di se u sebe. Mo\u017eda me sada persira, ogra\u0111uje se od de\u0161avanja i pomisli , i ho\u0107e da ga svi puste na miru. Odjednom dobijam osje\u0107aj da mi \u010dita misli, pa se prepla\u0161im.<\/p>\n\n\n\n
Kada sam to jednom, naki dan kasnije pomenula, on se od srca nasmijao. Rijetko je to \u010dinio , ali tada bi mi du\u0161a zatreperila blago\u0161\u0107u. Kako je lijep , kada se smije. Ni\u0161ta ljep\u0161e u mome gradu nije bilo. Mogla sam se sva utopiti u tom smijehu.<\/p>\n\n\n\n
-Ja da \u010ditam ne\u010dije misli. Nemoj se, malena moja , igrati sa mnom. Skoro da jedva znam \u010ditati i pisati. A misli \u010ditati, to ne umijem i ne smijem. To, \u0161to ne\u0161to pogodim, je zato \u0161to ljudi licem, o\u010dima i pokretima vi\u0161e govore nego rije\u010dima.<\/p>\n\n\n\n
A ti ,malena moja, kad se srdi\u0161 si kao ponosna i prkosna djevoj\u010dica kojoj su ukrali lizalo. Sti\u0161\u0107e zube, ne\u0107e da vri\u0161ti, jer je dobro vaspitano dijete, ali o\u010dima bi ili pendrekom nekom nos slomila. U tvojim o\u010dima je jedno more suza, koje samo \u0161to se nije razlilo . Od tog mora , ti ne vidi\u0161 led svoga srca i njegovu ljepotu. Da mi je samo jednu iglu malecku na\u0107i,da bocnem to more, nek se izlijeva.<\/p>\n\n\n\n
Po\u010dne se trkeljati po \u0111epovima, na kraju iz malog \u0111epa na grudima vadi jednu sasvim malenu iglu sa udjenutom, dugom rubinovom niti i zagleda se u nju. Ja skoro da se prepadnem , nisam sigurna \u0161ta je taj lu\u0111ak sa iglom naumio. Ho\u0107u da ustanem, ali vidim on ne obra\u0107a pa\u017enju na mene.<\/p>\n\n\n\n
Neku svoju igru sam sa sobom igra. Vadi bijelu maramicu iz d\u017eepa na prsluku. Za\u017emirio je i problijedio. Postao je nekako proziran i vazdu\u0161ast. Jadna suza iz lijevo oka mu kanu.Meni se u\u010dini da je nebesko plava. Dubok uzdah, grcaj, protrese mu grudi. On ne otvara o\u010di ,ve\u0107 ko slijepac po suzi ne\u0161to veze.<\/p>\n\n\n\n
Mic po mic, pokret po pokret , kaligrafskim pokretima iglom isplivava prvo slovo – V. Njegovo lice je izobli\u010deno od bola. On ne\u0161to sluti. Vidi mu se.<\/p>\n\n\n\n
Ovaj put je sebi\u010dan bio, samo sebi pi\u0107e nasuo i naiskap salio \u010da\u0161u. Tako to pjane rade, likuje pakosnica u meni. Ona druga dobrica, koja se dugo krila i rijetko javljala, ga brani:<\/p>\n\n\n\n
-Ne vjeruj pakosnici pakosnoj, on veze, guta bol i nastavlja da veze bol. Ne\u0107e da ga tebi prti. Dosta je tebi tvoje.<\/p>\n\n\n\n
On odla\u017ee vez i pri\u010da o bojama, kao da mi je tu pri\u010du ve\u0107 pri\u010dao ili barem zapo\u010deo. Pomalo se ponavlja. Ali ponavljanje ima sm,isla jer prati novu temu.<\/p>\n\n\n\n
Boja je bijela sun\u010deva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar duginih boja nijansinare valerima crvene ,neran\u0111aste, \u017eute, zelene i plave boja. Ka\u017eu da crna boja predstavlja totalno odsustvo boje. Meuvjerljiva i lakoumna floskula.<\/p>\n\n\n\n
Svaki \u010dovjek voli neku boju. Svaka boja je odraz ne\u010dijeg bi\u0107a. Zna\u010denje boja od naroda do naroda se razlikuje. Negdje je crno \u017ealost, a negdje bijelo. Negdje bijelo zna\u010di za\u0161titu od sunca, a crno od hladno\u0107e. Svaka zemlja ovoga svijeta izabere neke boje za svoje znamenje. Bosni nije data ta mogu\u0107nost. Uvijek joj osporavaju poravo na vlastite boje , \u010dak i na postojanje. Odavno drugi ho\u0107e da joj kroje boje.. Koliko znamo jo\u0161 samo dvije tri zemlje nemaju mogu\u0107nost birati boju i znamenja svoja.<\/p>\n\n\n\n
\u0160ta su znamenja u usporedbi sa ljubavlju prema nebu, zemlji i \u017eeni. Samo blijede krpice koje trenu i trunu na vjetru i ki\u0161i.<\/p>\n\n\n\n
A \u0161ta su boje.One mogu zna\u010diti i ozna\u010diti sve. I raspolo\u017eenje i osje\u0107aje , ljubavi i tuge, boli i smrt.<\/p>\n\n\n\n
Sa bojama treba pa\u017eljivo i nje\u017eno, kao sa \u017eenama. \u017dene su bi\u0107a iznijansirana u tisu\u0107u valera. Vrlo tanane i krhke. Kad posmatrate maglice ne mo\u017eete se oteti utisku da svaka o jednoj \u017eeni pri\u010du pri\u010da. Sigurni smo da svaka maglica pripada nekoj \u017eeni. Broj maglica je lako izra\u010dunati. Svakog se trena ra\u0111a jedna maglica i jedna \u017eena.<\/p>\n\n\n\n
A opet sa krhkim bojama i \u017eenama je najlak\u0161e umjetnicima i poetama. Oni ne pola\u017eu nikome ra\u010dune za\u0161to su upotrijebili ovu ili onu boju, ovaj ili onaj valer. Njih vodi njihov senzibilitet i sje\u0107anja . I boje ih slu\u0161aju jer naj\u010de\u0161\u0107e o ljubavi i \u017eenama sanjaju. Kad cvije\u0107e, krajolik ili stare zamke crtaju tu o tajnama \u017eena snovi se snivaju.<\/p>\n\n\n\n
Obi\u010dnim smrtnicima ni\u0161ta ne preostaje nego da iza\u0111u u neki \u0111ardin i u\u017eivaju u bojama. Oni su u pravu. Niti jedan umjetnik ne mo\u017ee uraditi da boje imaju sjaj i iskre prirode i vakta u kome svjetlucaju svim sjajem. Nisu to stotine nijansi. To su tisu\u0107e i tisu\u0107e iskrica koji lebde pred o\u010dima sretnog bi\u0107a.<\/p>\n\n\n\n
Ako taj smrtnik ima sre\u0107u da u u desnoj ruci dr\u017ei ne\u010diju lijevu ruku malu i osje\u0107a vla\u017eni da\u0161ak nje\u017enih usana na svojim, mo\u017ee se sasvim slobodno re\u0107i: Sretnog li bi\u0107a. Ima i boje i ono \u0161to predstavlja boje; ljubav.<\/p>\n\n\n\n
U svojoj bezgrani\u010denoj milosti Bog ljubavi i milosti je boje, tu ljepote darovao svim ljudima svijeta. Svakom pojedinim bi\u0107u i nikom posebno. Boje \u010dovjek ne mo\u017ee posjedovati. Mo\u017ee kupiti litre i tone boje i potro\u0161iti je, ali ne mo\u017ee je posjedovati ni njome vladati. Jer boja je vladar ljubavi. Kojom god bojom vi po\u017eelite da naslikate svoju ljubav , ona se odjene bojom koju zaslu\u017euje.<\/p>\n\n\n\n
Plavetnilo je boja neba i \u010dednosti. Boja Bosna zemlje Bo\u017eje milosti ,Grada \u010dednosti i krhkih bi\u0107a koje plavi vitez voli i \u0161titi. Tako vam je to u ovom prelijepom dunjaluku i ne mo\u017ee druga\u010dije biti. To je dar sa nebe koji se ne prekida.<\/p>\n\n\n\n
Nisam bila uvjerena da Mali Princ iskreno vjeruje u Boga Milostivog. On uvijek pri\u010da o njemu kao o nekom drugu ili prijatelju. Ali svjetlucave pri\u010de o bojama i svjetlosti ,su mi rekle da je njegovo vjerovanje prirodnije i iskonskije nego \u0161to to neki vrli vjernici mogu sebi dozvoliti.<\/p>\n\n\n\n
Dok je pri\u010dao , meni se polako po\u010dela dizati neka koprena iz srca. Koprena nalik na plave ledene sante provla\u010dila mi se kroz um . Tu je led malo omek\u0161ao i polako je po\u010deo da klizi niz grlo, da bi se otopina spustila u du\u0161u. A onda se pobucala u hiljade suza, koje su kao valovi nadolazile u plavet mojih o\u010diju i slijevale se niz lice, niz vrat, zalijevaju\u0107i grudi i skute, ruke , noge, preplaviv\u0161i \u010ditavu sobu.<\/p>\n\n\n\n
Krik samo jedan krik, mene, sle\u0111ene djevoj\u010dice je ispunio umilno nebo moga Grada \u010cednosti paraju\u0107i njegovo nebo okupano milijardama maglica.<\/p>\n\n\n\n
Mali Princ je sjeo pored mene. Poljubcima mi skupljao suze, unosio ih u sebe, neodre\u0111eno govore\u0107i:<\/p>\n\n\n\n
-Jo\u0161 su slane, to je dobro.<\/p>\n\n\n\n
Ne razumjevaju\u0107i ga, ja sam mu polo\u017eila glavu u krilo. I odjednom po\u010dela pjevu\u0161iti:<\/p>\n\n\n\n
“Ja sam samo \u017eena<\/p>\n\n\n\n
Ne ljuti se zbog rije\u010di \u0161to ih nekad ka\u017eem<\/p>\n\n\n\n
Nakon te\u0161ke no\u0107i sam umorna i snena<\/p>\n\n\n\n
Ne \u010dudi se zbog suza kad u tami pla\u010dem<\/p>\n\n\n\n
Ili kad te ljubim<\/p>\n\n\n\n
Ja sam samo zaljubljena \u017eena<\/p>\n\n\n\n
Ne budi me zbog jutra, dra\u017ee su mi no\u0107i<\/p>\n\n\n\n
\u0160apat ili dodir, luda igra sjena<\/p>\n\n\n\n
Ne trudi se da shvati\u0161, nikad ne\u0107e\u0161 mo\u0107i<\/p>\n\n\n\n
\u010cudna je to igra<\/p>\n\n\n\n
Ja sam samo nje\u017ena \u017eena<\/p>\n\n\n\n
Ja sam \u017eena<\/p>\n\n\n\n
\u017dena \u0161to voli<\/p>\n\n\n\n
\u017dena od soli<\/p>\n\n\n\n
Strasti i boli<\/p>\n\n\n\n
Ja sam samo \u017eena koja tebe snije<\/p>\n\n\n\n
Ja sam \u017eena<\/p>\n\n\n\n
\u017dena od tuge<\/p>\n\n\n\n
\u017dena od duge<\/p>\n\n\n\n
\u017dena k'o druge<\/p>\n\n\n\n
Ja sam samo \u017eena a srce djetinje<\/p>\n\n\n\n
Ne tra\u017ei da ti pri\u010dam ba\u0161 sve moje snove<\/p>\n\n\n\n
Mo\u017eda \u010duje\u0161 la\u017ei kad izlaza nema<\/p>\n\n\n\n
Ne \u017euri se da sazna\u0161 og ju\u010der rije\u010di nove<\/p>\n\n\n\n
Ne pitaj ni\u0161ta<\/p>\n\n\n\n
\u2026<\/p>\n\n\n\n
Ja sam samo voljena \u017eena<\/p>\n\n\n\n
Ne tragaj sazna\u0161 rije\u010di o meni sve<\/p>\n\n\n\n
Mo\u017eda te zaboli ime<\/p>\n\n\n\n
Te\u0161ki su dani na\u0161e krhke godine ove<\/p>\n\n\n\n
zato \u010duti i voli me …<\/p>\n\n\n\n
Jer ja sam samo , samo \u017eena…<\/p>\n\n\n\n
On me malo podigao, u zagrljaj privukao, okrenuo mi glavu prema sebi, pogledao u o\u010di. Vidjev\u0161i njegove o\u010di, shvatila sam o bolu o kojem govori. To sam ja u njegovom pogledu vidjela svoju bol , on je moj upijao. Znam da ga je boljelo isto kao mene.<\/p>\n\n\n\n
A on? On se samo smje\u0161io. Mili Bo\u017ee koja je ljepota, ljubav i nje\u017enost bila u tom djetinjem pogledu.<\/p>\n\n\n\n
A onda sam u zakutcima o\u010diju njegovih vidjela slike i po\u010dela vri\u0161tati.<\/p>\n\n\n\n
Vri\u0161tim, jer slike su takve da ih mogu gledati samo ako jau\u010dem.
Slike su takve da ih ljudsko oko nikad nije vidjelo.
Slike su takve da se pitam kakav ih to um mo\u017ee smisliti
Vidim dje\u010dicu i \u017eene poderane odje\u0107e i krvave
Vidim djecu ali ne i dje\u010dije sjene
Djeca ta ni\u0161ta ne znaju vri\u0161te i pla\u010du
Pa se umire i ne\u0161to tra\u017ee
Malena djeca su to
Njih nema ko da vodi
Znam da su izgubljena
\u017dene ne vri\u0161te samo svoje skute poderane i krvave skupljaju
One su svjesne , svoje su rane odbolovale
I samo sjenu svoju tra\u017ee da se smire i odu<\/p>\n\n\n\n
Dje\u010dije sjene su jo\u0161 tu\u017enije
Od onih najtu\u017enijih bez o\u010diju.
Djeca mala hode
Hode i pla\u010du
Tra\u017ee roditelje svoje
\u010cak i ne znaju da su mrtva.
Ponekad se skupe
I ho\u0107e da se igraju
I samo \u0161to po\u010dnu
Sjete se roditelja
Il’ vide krv
Na grudima
Na ru\u010dicama
Na stoma\u010dicima
Na nogicama
I po\u010dnu da vri\u0161te
I vri\u0161te I vri\u0161te
I vri\u0161te
Pomo\u0107 tra\u017ee<\/p>\n\n\n\n
ja ne znam kome zborim ali vri\u0161tim
o,prokletnici
\u010dujete li vrisak dje\u010diji
proganja li vas bol dje\u010dija
Dobri moj oprosti mi na grubosti
Ali moram, zaista moram
Vri\u0161tati i kleti
zajedno sa djecom<\/p>\n\n\n\n
I vidim u tom zakutku kako Princ Mali skru\u0161eno, na koljenima kle\u010di, Bogu, svome ,Jedinom se moli :<\/p>\n\n\n\n
-O\u010de moj Milostivi pomozi , prekini bol i vrisak, to se vi\u0161e ne mo\u017ee podnijeti , a ja ne znam kako pomo\u0107i.<\/p>\n\n\n\n
I onda licem, ovog djeteta nebu okrenutog, ovog krhkog bi\u0107a \u0161to pored mene sjedi, opet kanu samo jedna suza krvava, ko najkrvaviji rubin \u0161to blista na svjetlosti i pade na moje lice.Pe\u010de me i hladi i klizi do usana, pliva preko jezika. Nije slana , ko nektar slatkasto je kisela i umiruju\u0107a. I drugi put vidim, posve jasno, koliko je moja bol samo odraz sle\u0111ene djevoj\u010dice, izgubljene u pro\u0161losti..<\/p>\n\n\n\n
On me zagrli , po\u010dne mene ovoliku ljuljati kao da sam perce. Njegov dodir je tako pahuljast, ali umiruju\u0107i. Imam osje\u0107aj da tonem u neko plavetno nebo, u kojem savr\u0161ena \u010disto\u0107a i red vladaju. On mi doti\u010de kosu, miluje je, i osjetim valove milosti \u0161to mi niz lice u srce slivaju i tje\u0161e.<\/p>\n\n\n\n
On \u0161apu\u0107e:<\/p>\n\n\n\n
-Ni\u0161ta se ne boj malena. Dosta toga se ve\u0107 desilo. Ve\u0107i dio \u0107e do\u0107i kad tebe , a mo\u017eda i mene ne bude. Govore mi – bol umire prije nego umremo mi! Malena vjeruj mi to nije istina , nije. Svakim danom bol sve ja\u010de bije. Vjetar. Nebo. Sunce . Vaseljana . Sve \u0107e vri\u0161tati. Sve \u0107e zavijati. Sve \u0107e plakati. I onda stati. Ali ti \u0107e\u0161 malena meni svoju bol predati.<\/p>\n\n\n\n
Ja zaspah u njegovo naru\u010dju, on mi pri\u010da ,polako i tiho , melodi\u0107no i usporeno, kao da neku uspavanku poje, ja tonem u san i sanjam Dijanu, djevoj\u010dicu iz \u017eute koverte. Onu koja se Dobrom zaklela na vje\u010dnu ljubav.<\/p>\n\n\n\n
Vesela je lijepa, razigrana i vazdu\u0161asta .Ka\u017ee mi :<\/p>\n\n\n\n
-Ni\u0161ta se ne boj. Dodo je sada dobro. Malo je zauzet, previ\u0161e nam malena moja, \u0161aljete dje\u010dice. Sve ih treba zbrinuti i naviknuti na ljubav i milost. Ljubsvi i milosti nisu svikla, upla\u0161ena su, sumnji\u010dava i stide se.<\/p>\n\n\n\n
Ne pla\u0161i se ti za Dobroga. Bi\u0107e on dobro. Kasnije \u0107emo ga malo popustiti i odmoriti. Dobro \u0107e mu do\u0107i jer ga jo\u0161 trebamo. To \u0161ta \u0107e sa njim biti nije tvoj problem. Ako mo\u017ee\u0161 pomogni mu malo. Jo\u0161 je krhak. Za dan dva, bi\u0107e mu te\u0161ko,najte\u017ee. Ne daj da se slomi i skrene. I uberi darove koje ti nudi.<\/p>\n\n\n\n
Zastidim se. Koliko je moja bol bila si\u0107u\u0161na i pateti\u010dna.<\/p>\n\n\n\n
Kada se probudim zaboravim san i misao.<\/p>\n\n\n\n
Odjednom se tu neka djeca petljaju u moj \u017eivot. Jo\u0161 mi samo to treba.<\/p>\n\n\n\n
Od dana pogibije moga Dode sam uvijek sam znala \u0161ta ho\u0107u. Znala sam da me niko vi\u0161e ne\u0107e mo\u0107i povrijediti i da \u0107u uvijeki proganjati one \u0161to mi ubi\u0161e ljubav jedinu i sve druge nalik njima.. One koji uvijek ubijaju nevinosti sli\u010dne njemu. Tome sam stremila, to sam i \u017eeljela i to sam postigla. U mom \u017eivotu nije bilo mjesta za snove i novu bol.<\/p>\n\n\n\n
Ja sam jedna \u010dvrsta \u017eena u mu\u0161kom svijetu, koja je ja\u010da od svih njih. Ko neko mu\u0161ko, iako sam posve i vi\u0161e od toga \u017eena bila. Nisam znala niti jednu \u017eenu koja je vi\u0161e od mene \u017eeljela biti \u017eena; doma\u010dica, \u017eena ljubavnica, \u017eena majka, \u017eena ljepote, \u017eena savr\u0161ena.<\/p>\n\n\n\n
Ali to nisam mogla imati. Bila sam ubijena onog dana na raskr\u0161\u0107u Kralja Tomislava i \u0110i\u0111ikovca. \u010cesto sam i\u0161la na tu raskrsnicu poku\u0161avaju\u0107i na\u0107i Dodu. Ili snove, mo\u017eda par\u010di\u0107e svoga srca. Nikad ni\u0161ta, samo se led u ledenjak slagao i ledenijim postajao.<\/p>\n\n\n\n
Nasmije\u0161im se, jer vidim kako Deba ka\u017ee:<\/p>\n\n\n\n
– Joj dobrih opisa za ekspertize za desetku. Vjerovatno bi on il'neki drugi dodao:<\/p>\n\n\n\n
-Joj levata ljudi moji, rikno, a ni takario tu ljepotu nije.<\/p>\n\n\n\n
Mojsije bi ih korio:
-\u0160ut’ ,pogan\u010deri jedni. Ugledajte se na Dobrog. On nikad ne\u0107e re\u0107i tandaro ili takario. On ka\u017ee vodio ljubav, a ona drotu\u0161a ka\u017ee: samo me ubro. Ne znam \u0161ta je ljep\u0161e od tog dvoje. Voditi ljubav sa cvije\u0107em ili brati cvije\u0107e, ali da se ne potrga.<\/p>\n\n\n\n
Drugi ne bi mario za Mojsija ve\u0107 bi dodao:
-Ja bih zbog nje riknuo, ali prije toga bih je slu\u0161ao kako pjevu\u0161i joj,mamo mamice.<\/p>\n\n\n\n
Mojsije bi neki valcer odalamio. Grlice bi bile zate\u010dene – \u0161ta da rade sa ovim blentovijama?<\/p>\n\n\n\n
Dobri bi stajao sa strane i bespomo\u0107no u mene zurio:
-Takvi su ti blesani. Uvrnuti, pa i tebi uvrnu mozak, i ne osjti\u0161 to. U mislima ih svako malo na\u0111e\u0161. Jesu pametni kol'ko su blesavi, majka ih nakrivo natakarene rodila.<\/p>\n\n\n\n
Malo sam se odmaknula od tu\u017enih sje\u0107anja misle\u0107i na te mahala\u0161e. Dobri iz d\u017eepa vadi neke zgu\u017evane i po\u017eutjele koverte. Ka\u017ee:<\/p>\n\n\n\n
-Izvini imam hitan slu\u010daj, ako mi dozvoli\u0161 moram i\u0107i. Obe\u0107avam vra\u0107am se. \u010citaj ovu suzama oro\u0161enu.Ovu drugu, nenaslovljenu \u0107u ti ja \u010ditati kada do\u0111em. Ode pa se vrati. Unese zvuk pjesme Billi Holiday – Fine and Mellow. Blago me poljubi u kut usana, nekako nenamjerno i izvini ka\u017ee , ne\u0107u dugo.<\/p>\n\n\n\n
Vrlo \u010desto me taj prvi poljubac u ugao usana zagolica. Ja se raznje\u017eim , skoro da bih zaplakala. Ali neka radost mi uvijek zaigra u srcu i sprije\u010di suzu da kane. Prvo sam osjetila hladan da\u0161ak koji me je\u017eio. I kada sam htjela da se stresem, neka toplina se iz ugla usana po\u010dela \u0161iriti du\u017e usana, pa se ulila ka ustima, kliznila kao kaplja meda niz grlo. Svilenkasta i meka slast se stidljivo mije\u0161ala sa mojom du\u0161om i spustila u moje srce. Ono je zbunjeno zatreperilo i uprlo pogled u du\u0161u, tra\u017ee\u010di savjet. Du\u0161a je nemo\u0107no \u0161irila ruke kao da ka\u017ee, ni ja ni\u0161ta ne shva\u0107am.<\/p>\n\n\n\n
Dobri je oti\u0161ao, ja sam po\u010dela da \u010ditam i pla\u010dem. \u010citala sam o nekoj djeci i o boli. I znam za\u0161to Dobri ima du\u0161u punu boli. Dijana i Frka su djeli\u0107i njegove boli. To sam ve\u0107 saznala. Sada vidim da ga bole i neka druga djeca kojima nije mogao pomo\u0107i. Nisam mogla prestati \u010ditati njegovu poeziju i pri\u010de, ni plakati,ali sam se i smje\u0161ila i ganuta bila. Takav vam je taj klipan, u kome sve vi\u0161e Malog Princa slutim.<\/p>\n\n\n\n
Vje\u0161t je kulinar rije\u010di. One vam pred o\u010dima lebde, smjenjuju se i ne prestaju.Tolalno vas slude.
I odjednom ih nema. Odlepr\u0161aju. Pogledam gdje su. A one u mome srcu predah tra\u017ee. Rije\u010di vi\u0161e nisu njegove, moje su. On ih je samo na papir prislonio.<\/p>\n\n\n\n
Malo poslije one no\u0107i , Dobri joj obja\u0161njavo konzilijum.<\/p>\n\n\n\n
Malo ga mazno, vi\u0161e od sre\u0107e, malo ga ja, Luca i moje lucice o\u0161amutile, a i ne\u0161to mu se u srcu stislo i otvorilo ga , ne mo\u017ee ga sti\u0161ati,ve\u0107 ono progovara :
-Dobri su oni i uglavnom fini , ali ludi ko struja. Sto gradi svaki u blentari ima, poneki i vi\u0161e. Ne zna se koji je lu\u0111i i hu\u0111i, i mrtviji. Ni za koga , osim za sebe i svoje dragane ne mare. Pusti ih, pro\u0111i ih se i ne bark\u0107i ; to nikako, jazuk je .Il'je belaj, il’ je zijan garant.
Svi ih se odrekli i iznevjerili , jo\u0161 od djetinjstva ulici i samo\u0107i prepustili. Tak'a vremena bila.Takve im i druge, sa njima postale, poneka i prije, a poneka i nije. O\u010devi i matere, ka\u017eu borba za opstanak. Evolucija , emancipacija i socijalizam zlatne ka\u0161ike tra\u017ei. Treba irgetiti. I nema vi\u0161e \u017eenama po minderlucima plaziti i kafu ispijati, sistem olajavati.<\/p>\n\n\n\n
Iznevjerilo ih i obdani\u0161te u koje nisu i\u0161li. Ono ka\u017ee nisu nam za vas pla\u0107ali. \u0160kole ih se odricale , jer za njih jo\u0161 pismene nisu izumili. Voljeli oni havu ,k'o da su luften proleteri ili seljaci bezemlja\u0161i, a ne ro\u0111ena gospoda. O djetinjim danima mahala im i \u0111ardini Bjelavski ku\u0107e spasa bila. Dom iz kojeg su nasumice uletali i izletali. I opet uletali. \u010cini se ko muhe bez glave, neki od dna do vrha. Jedan poku\u0161ao obratno i taj nije nigdje prispio.Oni se sa gravitacijom od tog dana nisu vi\u0161e zajebavali.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Autor Hajro \u0160abanad\u017eovi\u0107 VII dio \u0160esti dan Srijeda 18. Avgust \/ Kolovoz 1971. Susret sa sudbom Tog dana sam zaklopila i zabetonirala bol o Dodi. Tako sam mislila. Zaklopila sam \u017eute stranice o Dijani i Dobrom. Jo\u0161 su mi o\u010di pune suza i pla\u010da. Vidim Dobri se vra\u0107a i nosi\u2026 Pro\u010ditajte vi\u0161e…<\/a><\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[31,28],"tags":[],"class_list":["post-120787","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-blazena-luca","category-ko-fol-roman"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/120787","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=120787"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/120787\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":120788,"href":"https:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/120787\/revisions\/120788"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=120787"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=120787"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=120787"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}