{"id":120565,"date":"2026-07-16T21:09:00","date_gmt":"2026-07-16T19:09:00","guid":{"rendered":"https:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/?p=120565"},"modified":"2026-07-17T01:52:47","modified_gmt":"2026-07-16T23:52:47","slug":"ona-spava","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/?p=120565","title":{"rendered":"Ona spava"},"content":{"rendered":"\n
\n
\"\"<\/a>
Ona spava<\/figcaption><\/figure>\n<\/figure>\n\n\n\n

Autor Hajro \u0160abanad\u017eovi\u0107<\/p>\n\n\n\n

Ona spava<\/h1>\n\n\n\n

Dnevnik Bla\u017eene Luce<\/p>\n\n\n\n

Trinaest dana avagusta ljeta Gospodnjeg 1971.<\/p>\n\n\n\n

Uvod u dnevnik Lucije Bla\u017eenovi\u0107<\/p>\n\n\n\n

Onog dana kada je Frka odlu\u010dila da ode, ostavila je Dobrom dva puta po dvije debele  sveske. On ih nije ni pogledao. Onako mu\u0161ki. Sebi\u010dno. Odlo\u017eio ih je u seharu tuge. Znao je da ne bi mogao da podnese jo\u0161 boli.<\/p>\n\n\n\n

Vi\u0161e nije bio Mali Princ. Odavno. Malenog su de\u0161avanja 1984. ubila . Saznanje iz 1985. i genocidni rat 1992.- 1996.  kona\u010dno ga dokraj\u010dili i samo je odlebdio me\u0111u maglice. Ponekad bi se Dobri \u010duo sa njim. Ono jednostavno; kako si, ja sam dobro, \u0161to i tebi \u017eelimo. Ni\u0161ta vi\u0161e. Postali su dva-tri odvojena svijeta.<\/p>\n\n\n\n

Opet , nekad bi se Dobrom malo ili malo vi\u0161e zgudumilo. Safatala bi ga fjaka, damari samo \u0161to ne bi zasuzili , pa ne bi znao \u0161ta \u0107e sa sobom. Iznio bi Curvoasier ,tri kristalne \u010da\u0161e i dvije kutije cigara. Zna se Gitanes i Drina sa filterom. Onu njegovu bez ga\u0107a, za rata ugasili i nikad mu je vi\u0161e mu nisu turali na hastal.<\/p>\n\n\n\n

Uz duvan i pi\u0107e bi stavio i jedan obajatili komad slatka. Ponekad ru\u017eicu. Nekad tulumbu. Nikad zajedno, i jedno i drugo. To je bilo vi\u0161e radi dekora. Otkako je bio rat i grlice odlepr\u0161ale , nije im bilo do statkog.<\/p>\n\n\n\n

Tada bi nasuo tri \u010da\u0161e. Kurvoazije. Obavezno. Jednu za sebe, onu lijevu, od srca , izdajni\u010dku. Pa onda onu desnu milostivu za Malog Princa kako su ga Frka Frkica i Luce zvale.  A onu tre\u010du ,srednju i nesvrstanu za Blekija , kojeg su zvale i Fini. On vi\u0161e nije dolazio. On se ubijao \u017eivotom i bjesomu\u010dnim traganjem za Princezama kojima treba pomo\u0107i i za\u0161tititi od \u017eurkata na akrepite. Jednom ili dvaput je navratio i vidio bi dva tiha i smotana samotnjaka kako put zvijezda zure., Prazno\u0107a ga je \u010dinila nervoznim. Nigdje ni jedne Grlice , Krhke ru\u017ee,  Bijele dame ili Malene . Pustinjski dekor bez kulisa \u017eivosti  i ljepota nije za njega . Bez rije\u010di bi do\u0161'o, bez rije\u010di o\u0161'o. Ovi bilmezi se skoro i ne sje\u0107aju ko je on<\/p>\n\n\n\n

Dobri bi zapalio cigar,  \u017d'tan, pustio znanu muziku. I \u010dekao. Znao je da \u0107e se onaj jetim odnekud pojaviti . Bio bi miran i stalo\u017een, da ga ne prepadne. Djete je to. Ne voli grube ratnike.<\/p>\n\n\n\n

Mali\u0161a stvarno nije volio nikakve ratnike. A Dobri nije bio ratnik. On je bio \u010dovjek prtljagom , sa djecom , bolom i snovima, koji je morao da se bori za svoju zemlju. Nije to imalo nikakve veze sa \u010da\u0161\u0107u i ponosom. Batalio je to kao dijete, jer je bio \u010dastan i ponosit. To \u0161to je uzeo pu\u0161ku u ruku, imalo je veze samo sa milo\u0161\u0107u i ljubavlju prema Bogu Jedinom , Sarajevu , Gradu \u010cednosti i Bosni zemlji Bo\u017eije milosti. Njemu su nudili da ide van. Nije mogao. Grad i zemlja su bili puni siro\u010di\u0107a koje je trebalo braniti. Znao je da \u0107e siro\u0107i\u0107a biti mnogo , nemjerljivo vi\u0161e . Po\u010delo je veliko nestajanje dobrih ljudi; An\u0111el\u010di\u0107a, Plemenitih Grlica i Naivnih Konjina , koji su vjerovali da su svi ljudi bra\u0107a. A bra\u0107a ne rade jedni drugima zlo. Siro\u0107i\u0107i i Grlice su o\u010dekivali da ih ne\u0107e iznevjeriti. Sasvim opravdano.<\/p>\n\n\n\n

I tako je on zaglavio u ratu. Nije mu bilo \u017eao. Znao je da mu se ne\u0107e ni\u0161ta desiti. Ni\u0161ta, \u0161to bi ga prevelo na drugu stranu. Imao je ovdje  jo\u0161 posla . Ozbiljnog posla. Sebi je odredio da bude jedan od okamenjenih svjedoka. Znao je o \u010demu \u0107e svjedo\u010diti. Uglavnom. Nije znao kako i kada. Re\u010deno mu je da se ne sekira. Kad ga minu u\u017eas i bol sve \u0107e shvatiti . Tada \u0107e do\u0107i  vrijeme kada svjedo\u010denje treba da se zbude.<\/p>\n\n\n\n

I uvezalo se. Pomoglo mu je to \u0107askanje \u0107utke  sa jetimom . Kada bi zapalio drugi cigar i sebi  nasuo drugi curvoasier , osjetio bi lagan da\u0161ak povjetarca i Maksum\u010de bi se pristavio nasuprot njega. Nisu mnogo pri\u010dali. Tak poneki djeli\u0107 sna bi u um dozvali. Jo\u0161 uvijek su mislima bili spojeni. Kanal se samo privremeno gasio . Ali uvijek su ga mogli otvoriti . za slu\u010daj prijeke potrebe. A prijekih potreba je bilo sve manje.<\/p>\n\n\n\n

Ni\u0161ta novo na dunjaluku, ni lijevo ni desno. Gore i dole jo\u0161 manje.<\/p>\n\n\n\n

Zapad , Sjever i Istok siju zlo. Krv i ratove. Sve krvaviji i krvolo\u010dniji. Djecu i \u017eene siluju, kasape i ubijaju. \u0160irom svijeta \u2013 uglavnom na Jugu. Tako im grah pao.<\/p>\n\n\n\n

Ljubavi je sve manje, \u017eivljenje je sve bjednije.<\/p>\n\n\n\n

Jedino je Bog ljubavi i milosti sveprisutna i ohrabruju\u0107a konstanta , ali i Tu\u017ean.Beskrajno tu\u017ean.<\/p>\n\n\n\n

Vremena ljudi nemaju. U\u017eurbani su. U jurnjavi izgube ili vjeru , ili djecu, ili \u017eivot. Naj\u010de\u0161\u0107e sve troje i jo\u0161 po ne\u0161to pride. Redosljed uop\u0161te nije bitan. Izgubi li se jedna od ovih blagodati, \u017eivot ne vrijedi ni trule mu\u0161mule.<\/p>\n\n\n\n

Obojica su bataili cugu. Ali ona je jedini na\u010din da u tihim mislima budu malo zajedno. Poveznica. Sa \u010dime? Mo\u017eda su zaboravili. Tko da zna? Sje\u0107anja su varljiva roba.<\/p>\n\n\n\n

Par puta srknu. Onako iz navike. A kad oni srknu to nije srk. Jok! To je cug. A kad cugnu, onda ga i \u0161uknu. Kada ga \u0161uknu dru\u017eenje potraje i vi\u0161e dana. To nije bilo radi njih , to je za du\u0161e nestalih. Zbog toga nikad nisu pomi\u0161ljali da naskroz batale pi\u0107e. Onda postanu sebi\u010dni. Obadvojica. \u0160to \u0107e cugu dijeliti , kada jedan mo\u017ee sve sam piti. I vi\u0161e mu bude i du\u017ee traje. Tada postaju jedno. Post traumatico . Podvojena li\u010dnost ka\u017eu he\u0107imi. \u0160ta oni znaju? Nalet ih bilo. Kako \u0107e\u0161 se ba izboriti sa prete\u0161kim teretima ako ih ne podijeli\u0161 na vi\u0161e sebe? Dva , tri , po\u0111e\u0111e i \u010detiri ja se bori sa avetima minulih dana.I zericu lak\u0161e ih podnosi .Tek toliko da se pre\u017eivi.<\/p>\n\n\n\n

To objedinjeno , a razdvojeno jedno, jednom odlu\u010di da pogleda sveske. Dvije imju Frkine djetinje vinjete, druge dvije Lucinu kaligrafiju. Ako je to \u0161to misle da jeste, bi\u0107e spa\u0161avaj se ko mo\u017ee. Odlu\u010de se , prvo je \u010ditanje Lucinog krasnopisa. Ona je prva odlepr\u0161ala.  Razmi\u010du korice , ugledaju par re\u010denica naslovljenih na Frku.<\/p>\n\n\n\n

\u2026<\/p>\n\n\n\n

Pi\u0161e:<\/p>\n\n\n\n

Mila moja sapatnice,<\/p>\n\n\n\n

\u010cuvaj mi ove moje rije\u010di do zadnjeg tvoga trena, tek ih tada proslijedi Dobrom , neka vidi koliko je voljen bio.
Hvala ti.
On sada vodi brigu o meni i manje me boli. Zna\u0161 to.
Uskoro odlazim.
\u010cuvaj mi se. I pazi mi na njega.
Mo\u017eda i preboli Malene, ali  nero\u0111enu Malecku ne\u0107e.<\/p>\n\n\n\n

I ne\u0107e se mo\u0107i sna\u0107i. Zna\u0161 ga kakav je.
Nje\u017eno Maksum\u010de!<\/p>\n\n\n\n

Izgubi\u0107e se usput. A ti ga jedina mo\u017ee\u0161 sa\u010duvati.<\/p>\n\n\n\n

Malena Luce.<\/p>\n\n\n\n

Jetim ho\u0107e da otvara seharu gdje Bleki , kojeg zovu i Fini , krije svoje tuge i ho\u0107e da  sveske turi na dno , da nikad ne ugledaju miris dana.
Dobri ne da. Ka\u017ee:
-Luca poru\u010dila, vakat je da Bleki izbaci bol. Ti mu \u010ditaj, manje \u0107e ga boljeti.<\/p>\n\n\n\n

Po\u010dinje \u010ditanje.<\/p>\n\n\n\n


Vrte se slike, vrte se sje\u0107anja, a ljubav ih prati i ne da im mira. Osjete Bolero otkucava pro\u0161lost u vazduhu., koji postaje eteri\u010dan i rosli, kao kad se srce od kristala natopi snenom nje\u017eno\u0161\u0107u.<\/p>\n\n\n\n

I bol\u2026.mnogo boli\u2026
I miris djevi\u010danskih ljubi\u010dica.
Nije vrijeme za Tokatu i fugu u D molu.<\/p>\n\n\n\n

Vrijeme je za sje\u0107anje i\u2026<\/p>\n\n\n\n

Ljubav.<\/p>\n\n\n\n

Mnogo ljubavi.<\/p>\n\n\n\n

***<\/p>\n\n\n\n

Dnevnik Bla\u017eene Luce<\/p>\n\n\n\n

Trinaest dana avagusta ljeta Gospodnjeg 1971.<\/p>\n\n\n\n

Uvod<\/p>\n\n\n\n

Zavr\u0161ilo se njihovo prvo jahanje konja.
Stvar rije\u0161ena. Ispalo je mnogo buke oko ni\u010dega.
Tako sam je Luce, ljepotica , ” Malena” me\u0111u bjelavske mahala\u0161e ujahala, a da to oni nikad nisu saznali. Mo\u017eda?!<\/p>\n\n\n\n

Joj, kakva li je pusta? Da je vidi\u0161 ne bi oka sklopio \u010ditav jedan sta\u0111un. Neki su no\u0107ne more imali sta\u0111unima i godinama. I preko nekoliko toga.<\/p>\n\n\n\n

Nisu to moje rije\u010di. Ja ih posudila od autora pismena \u201eOni ja\u0161u Mojsije harmonike baca\u201c. Posudi\u0107u jo\u0161 neke , samo da se pove\u017eem ili ubacim u njihovu bajku. Vrlo je lijepa i pou\u010dna. Po mjeri mojih nesu\u0111enih dana.<\/p>\n\n\n\n

\u010cudni su ti \u017eivotni putevi. Mora mnogo da ih se izmje\u0161a , da bi \u017eena shvatila ko je ona i \u0161ta je \u017eivot. I krene pravim putem. Ili ne krene.<\/p>\n\n\n\n

Moj put je, uh, uvijek lagan, usporen bio; osim ona dva sta\u0111una koji nisu bili. \u0160esta i osamnaesta godina.
Osamnaest je djeljivo sa \u0161est, a \u0161est sa dva. Pomno\u017eeno , sada sam upravo na toj okrugloj cifri. Trideset tri godine. Dvije trojke . kada se sabere , to je opet  \u0161est. Da li sam se vratila u djetinje doba, kad sam prvi put shvatila da je krv slana?  Mo\u017eda , ali puno sam starija od \u0161est, ali i ne\u0161to mla\u0111a od osamanaest, kada sam se kona\u010dno zaledila.<\/p>\n\n\n\n

Za\u0161to?
Procijeni\u0107ete kada ovo pro\u010ditate.
Ako pro\u010ditate?
Ako vam se onaj kome sam ga namijenila smiluje?<\/p>\n\n\n\n

Poslije je put bio isklju\u010divo ravan, kao crta na aerodromskoj pisti ili linijica na hercikopu umrlog insana. Ravna i precizno ta\u010dna, ali kratka, pa nazad opet ravna  precizna i ta\u010dna, ali kratka. A takav je \u017eivot dosadan i bolan. Tu\u017ean i usamljeni\u010dki. To nije \u017eivot. To je magleno bitisanje otvorenih o\u010diju<\/p>\n\n\n\n

Onda sam upoznala tu neku djecu, pa je \u017eivot postao bijesan, samo sam zubima \u0161krgutala i pesti ka nebu dizala. Ne radi sebe, sa mnom je uvijek bilo jasno i lako. Uvijek sam znala \u0161ta ho\u0107u. K'o neko mu\u0161ko, iako sam posve i vi\u0161e od toga \u017eena bila. Nisam znala niti jednu \u017eenu, koja je vi\u0161e od mene \u017eeljela biti \u017eena , doma\u010dica, \u017eena ljubavnica, \u017eena majka, \u017eena ljepote, savr\u0161ena  \u017eena.<\/p>\n\n\n\n

Pa \u017eivot na tren bude prelijep, pa opet tu\u017ean i bolan.<\/p>\n\n\n\n

Kad sam djecu bolje pogledala i prepoznala , neka mi milina, a i led  zarobili. Kad sam ih na ljulja\u010dki, skr\u0161enih \u017eivota , ugledala kako spiju, u\u010dinilo mi se da mriju. Ja se zaljubila u njih.<\/p>\n\n\n\n

No prije toga… , jedan poetski zapis koji je do\u0161ao kasnije:, kada je cifra 33. Dobila smisao I postala aktuelna.<\/p>\n\n\n\n

“Malena moja , jube moja<\/p>\n\n\n\n

Kada god ti pi\u0161em ,
Kao da pi\u0161em neku bajku,
Slike mi se same ve\u017eu,
ja te vidim
kao prelijepu djevoj\u010dicu.
Princezu ili krhku Grlicu .<\/p>\n\n\n\n

Mila grlice moja ,
Nije bitna svjesnost da smo oboje malo druga\u010diji
i imamo koju godinu vi\u0161e ili manje nego ja o tome pi\u0161em.<\/p>\n\n\n\n

U bajci je sve moguce
Ali kad god pri\u010dam bajku ja drhtim kao dijete.
Nije to drhtanje da se ruke i tijelo tresu.
To je drhtanje unutar iskona.
Naj\u010de\u0161\u0107e izme\u0111u uma i grudi, \u017eile kucavice i usana , Osje\u0107aj ka\u017ee i hipofize.<\/p>\n\n\n\n

Kada prilazim tvome  bi\u0107u , tvome tijelu,
to \u010dinim kao da se primi\u010dem ne\u010dem najkrhkijem ,
\u0161to se mo\u017ee jednim dodirom polomiti.<\/p>\n\n\n\n

A ja ne \u017eelim da te povrijedim.
Bog milostivi mi je vjedok.
Zato se maksimalno trudim, da u svojoj neukosti i nevinosti ,
ne u\u010dinim neku gre\u0161ku i ne povrijedm tvoju dobrotu i \u010dednost.<\/p>\n\n\n\n

Ne bih rekao da je to puko gospodstvo.<\/p>\n\n\n\n

To je ne\u0161to \u0161to ne znam objasniti.
Zreo sam i odrastao \u010dovjek, koliko se to u mojim godinama mo\u017ee biti,
ali samo sam se jo\u0161 jednom u \u017eivotu tako pona\u0161ao.<\/p>\n\n\n\n

Sa boja\u017eljivo\u0161\u0107u i strahom.
Nije to strah i boja\u017eljivost upla\u0161enog \u010dovjeka.<\/p>\n\n\n\n

To je osje\u0107aj miline i ljepote \u010dovjeka ,
koji se boji da ne izgubi ljubav i milost ,
koju mu je samo Nebo poklonilo.<\/p>\n\n\n\n

Kada god treba da ti se obratim rije\u010dima ,
mislima koje nisu u skladu sa mojom vizijom tebe,
i moje , uslovno re\u010deno , na\u0161e ljubavi ja zastanem
i razmi\u0161ljam da li se smijem tako izraziti.<\/p>\n\n\n\n

Ipak to rado \u010dinim , jer mislim da pisanje ne bi bilo iskreno.<\/p>\n\n\n\n

Ti si moja ljubav.<\/p>\n\n\n\n

Ja nisam nalazio razloga za\u0161to bih te prestao voljeti ili sanjati o tvojoj nevinosti okupanoj plavetnilom Modre rijeke, oceana na\u0161e ljubavi
Jedino je tamo , uslovno re\u010deno plavlje od na\u0161ih dodira. “<\/p>\n\n\n\n

Njegova prva pjesma; on re\u010de zapis ,meni posve\u0107ena.
Pateti\u010dna , ali iskrena i meni prelijepa.
Nije kruta i akademska. Djetinja je, a savr\u0161ena u svojoj jednostavnosti.<\/p>\n\n\n\n

Za mene je pri\u010da o blesavim konjinama  po\u010dela upravo tako. Jednostavno. Na\u0161le se blentovije smucati na tu\u0111im konjima po Bjelavama. Kao neka velika djeca. Odbor za moral u bjelavskoj mjesnoj zajednici podigao \u010dudorednu uzbunu.<\/p>\n\n\n\n

Tako sam saznala da mi neko, u tim mahalama, rovari i smutnje pravi. Nije kriminal ili ne\u0161to opasno.Ka\u017eu,mla\u0111ahni neki  mahala\u0161i luduje. Po\u010deli \u0161iriti zonu utjecaja. Sa Bjelava prvo na Sedernik, pa ne\u0161to vi\u0161e do Sedam \u0161uma, pa jo\u0161 ni\u017ee do Grdonja i Mi\u0107kinog Gaja. A onda ule\u0107u u Breku i potok ,  Podhrstove i A\u0161ikovac i evo ih skoro pa drito  u sridu, pravo u \u010car\u0161iju. Ako do\u0111u do srca  \u010car\u0161ije ima da mi slude grad. A sve \u010de\u0161\u0107e su u njoj. Mahala bruji – ganjaju Slatke \u0107o\u0161kove. A \u0161ta \u0107e drugo raditi? Za to su ro\u0111eni!<\/p>\n\n\n\n

Morala sam i\u0107i u milicijsku  stanicu na Bjelavama , frku sa konjima rje\u0161avati. Smjenila starog komandira, novog postavljala. Veselim sa susretu sa onim sa jednom zvijezdom, Esom Mrakovi\u0107em. Njemu dala da privremeno vodi stanicu.<\/p>\n\n\n\n

On brani mahala\u0161e. Ka\u017ee na stranu se biv\u0161eg  komandira , jadne \u017eene bacili. Ljigo je \u010desto znao mlatnuti \u017eenu. Ona mu puno zanovjetala po pitanju krevetli  prava.  Malo joj bilo triput mjese\u010dno. Kad bi zaiskala repete , makar jednom hefti\u010dno , dobila bi \u0161tos u bubrege. Policijska praksa, nema corpus delicti. Ali se jedanput nije mogo suzdr\u017eati , nego fljas pravu u lijevo oko. Ono pomodrilo ko svako modro oko , kad se bubne \u0161tosom. Haman ko \u0161ljiva zrela za rakijetinu.<\/p>\n\n\n\n

Neki od mahala\u0161a mutio sa jadnom sretnicom i kad joj vidio plavo oko , podvu\u010deno tamnom modricom, samo je poljubio, onako ovla\u0161 u trepavice, da je ne boli. Jednostavno i tiho joj rekao:<\/p>\n\n\n\n

-Sve \u0107e biti u redu malena moja, ni\u0161ta ne brini , sve \u0107e se srediti.<\/p>\n\n\n\n

I sredilo se . Komandir u vukoderinu, \u017eena sama i slobodna na dno Bjelava , u oficirskim zgradama u \u010cekalu\u0161a pasa\u017eu. I ne znaju\u0107i , ja pomogla mahalskom maksum\u010detu.<\/p>\n\n\n\n

Jo\u0161 je Eso mlad za komandira, no, nau\u010di\u0107e se svemu \u0161to treba. Vidi se da je bistar. Nao\u010dit je, iz o\u010diju mu sva\u0161ta ne\u0161to, nesta\u0161no virio. Nisu ga bez razloga zvali \u010covjek sa planine. Sva\u0161ta ti gor\u0161taci znaju raditi , a naro\u010dito \u017eenama. On imao tri \u017eene u ku\u0107i. Suprugu i dvije k\u0107eri. I da nije znao, morao je nau\u010diti kako se treba ophoditi sa \u017eenama. A narod ka\u017ee – u ljubavnika se ra\u0111aju ‘\u0107eri.<\/p>\n\n\n\n

I\u0161la da zagledam, mislim nikad nije zgoreg. Nije meni do k\u0107eri , meni je do reda u gradu. Ne bih da mi se jedan \u0161eret sa planine uvali na Bjelava, me\u0111u mahala\u0161e i utali sa njima. Bjelave tada ne bi davale mira ostalim mahalama.<\/p>\n\n\n\n

Narod se pita jesam li ja Luca imala prste u komandirovom karambolu. E vala , to ne sazna\u0161e.<\/p>\n\n\n\n

\u010cula , bjelavski mahala\u0161i rekli:
-Da li je Luce tome kumovala; ne znamo. Ona \u0161uti. Nama je to isto ko da ka\u017ee da nije. Mi joj vjerujemo, \u010dasna je uvijek bila, nikad nas nije slagala. Ono sj…, sjahala nas skoro jeste, osim sa … , ali ni\u0161ta vi\u0161e. A i neka bagru mi\u010de i po\u010disti sa ceste. To dobro radi.<\/p>\n\n\n\n

Vidi molim te, oni mene brane. Ne boje se da \u0107u njih po\u010distiti. To \u0107emo jo\u0161 ispitati. Pazi molim te, oni se na\u0161li finiti.<\/p>\n\n\n\n

Nedugo zatim jedan Fini, mahala\u0161 sa Bjelava me nasankao. Zaveo me. \u0160to bi u mahali rekli – potka\u010dio me. Ne, taj me nije zaveo i potka\u010dio onako  po\u0161teno , ljudski  , da je pokazivao namjeru ili na neku foru. Nije imao ni ulet , \u0161to bi mahala\u0161i rekli. On me mlatno ko najve\u0107u bekanku.<\/p>\n\n\n\n

Kad bolje promislim , on je uvijek bio taki. Dobar i fin. Vrlo jak, a krhak. Finije i postojanije \u010deljade ja u \u017eivotu  nisam srela – niti \u0107u.<\/p>\n\n\n\n

Mili moj , Dobri i Fini , moj Mali Princ.<\/p>\n\n\n\n

Voljela bih da sam ga \u010ditav \u017eivot  privijala na grudi i ljuljala kao malu bebu, kao one ve\u010deri …<\/p>\n\n\n\n

Ne znam za\u0161to nisam. Trebala sam. Sada znam da bi mu godilo. Ali bojala sam se da ga ne povrijedim.<\/p>\n\n\n\n

Kasno sam shvatila da ga nikad ne mogu povrijediti. Osim ono jednom. Nakon trinaest dana. I ono drugi put , ne mojom krivicom , vi\u0161a sila nakon trinaest godina. Su\u0111aje dobro znaju \u0161ta rade. Valjda .<\/p>\n\n\n\n

I tako , ja , ispred tre\u0161nje i ljulja\u010dke koja se sama ljulja , zagledana  u djecu \u0161to spiju ili mo\u017eda mriju. Sablasan , a prelijep prizor. Djeca spiju , \u010dini se da su mrtva. Svuda ti\u0161ina , ni ptica, ni cvr\u010daka ni. Mravi iz mravinjaka tiho , najti\u0161e proviruju, ali na izlaze. Samo od Bjela\u0161nice , bolno zavijanje Sive vu\u010dice u tjeranju, daje znak da usamljeni\u010dki  \u017eivot o\u010dajni\u010dki boli.<\/p>\n\n\n\n

Ljulja\u010dka se nji\u0161e. Polako , ritmi\u010dno , da maksum\u010dad ne probudi. On je dr\u017ei na krilu. Zagrlio je \u010dvrsto , boji se da mu ne pobjegne. Ona se u\u0161u\u0161kala me\u0111’ njegove grudi. Tu\u017eni smje\u0161ak joj na licu, samo jedna suza od kristala, iz desnog oka visi , nikako da slazi.<\/p>\n\n\n\n

\u017duto rumeno , izlaze\u0107e sunce se probija kroz tre\u0161njine grane. \u010cini se crvene bobe zriju, a nema ih. U kosi im zrake svjetlucaju , oreole an\u0111ela prave. Velika je tuga na licima te usnule djece, a opet , \u010darobna su i prelijepa.<\/p>\n\n\n\n

Prepoznah onog dje\u010daka , \u0161to dr\u017ei svoju djevoj\u010dicu u krilu. Par godina prije je mogao umrijeti u mom naru\u010dju. Dobrota i \u010dast ga natjerala da \u010dini preko mogu\u0107nosti u uvjerenja. No, sada ne\u0107emo o tome. I nije ono \u0161to \u0107e neko pomisliti. Kasnije kada do\u0111e red.<\/p>\n\n\n\n

Ne di\u0161em, du\u0161a me boli, srce lupa, ho\u0107e da isko\u010di i bje\u017ei. Ja mu ne dam , smirujem ga i zaljubljujem se.<\/p>\n\n\n\n

Ona druga u \u0111ardinu prisutna djeca su bila o\u010dajna i uplakana. U tom o\u010daju, oni mene , kao neku vilu, spasiteljicu iz snova vidjeli. Ne i Frka Frkica i Dobro Fini. Oni su spavali. Oni su ta djeca koja se ljuljaju i sniju umilne svijetove mirisnih djevi\u010danskih ljubi\u010dica.<\/p>\n\n\n\n

No\u0107 je napokon minula. Sabah se probija. Hiljadu ezana tiho \u0161apu\u0107u , da usnulu djecu ne probudi. Veliki bi to jazuk bio .<\/p>\n\n\n\n

Svi \u0161ute , niko ne spava, samo Deba. On zaspo i pomalo bruji. Lenji mu malo na rame prislonio glavu i kljaji. Ostali \u0161ute, \u017eenske ne\u010dujno pla\u010du i usnulu djecu glede.<\/p>\n\n\n\n

Blagoslovljena no\u0107 se svome smiraju pribli\u017eila.<\/p>\n\n\n\n

Meleki se povukli sa obzorja , primili \u017eelje insana i sada idu vije\u0107ati \u0161ta \u0107e sa kojom, i \u0161ta im je dalje radit. \u017delje nikakvog uticaja nemaju, samo ponekad i mrven. Zavisi ho\u0107e li se neko jako mo\u0107an umje\u0161ati. U beskraju gdje sve pliva , samo se putanje nebeske pitaju. Ima ih nebrojeno mnogo i sve su jednako va\u017ene. Samo dvije se mogu ukrstiti. I tako redom, dvije , po dvije. Sve je upareno. Neko u ovoj igri parova dobija, neko gubi. U harmoniji je sve i sve mora da se poslo\u017ei. U slaganju je red i nauk.,pa neko ,od onih dolje zainteresovanih, bolje pro\u0111e, neko lo\u0161ije. A neko ograi\u0161e. Dibidus. Zasluge su primarne I ravnopravne. Za \u010dinjenje i ne\u010dinjenje<\/p>\n\n\n\n

Okupani zla\u0107anim dugama izlaze\u0107eg sunca, ovo dvoje, nerazdvojni u snu, spokojno spiju. U blje\u0161tave boje se utopili i poput ogledala; refleksije ka nebu \u0161alju. Kao da an\u0111elima put osvjetljavaju i sretan povratak na putanje \u017eele.<\/p>\n\n\n\n

A ‘vako je ovaj moj prvi susret sa mahalom po\u010deo .<\/p>\n\n\n\n

Troje milicijskih kola se u ti\u0161ini zaustavljaju prad kapid\u017eikom. Ni\u0161ta ono akciono. Buka , zavijanje , \u0161kripa ko\u010dnica , megafoni , helikopteri … Nismo na divljem demokratskom zapadu.<\/p>\n\n\n\n

Iz zadnjih vrata, srednjeg auta se pomalja noga. Na njoj crne \u0161tikle dvanaest-trinaest centimetara duge. Izlaze \u0161tikle, tanke ko kineski \u0161tapi\u0107i za jelo. Na njima mre\u017easte crne \u010darape koje povla\u010de druge noge. Izlaze noge, pa izlaze i izlaze , i opet, i jo\u0161 izlaze li – izlaze. Nikako da iza\u0111u.<\/p>\n\n\n\n

Deba se rasani, \u010duo vi\u0161e osjetio, da je murija tu. Konta joj dobrih noga za doktorirati. Misao sakri u najtamnije kutke malog mozga, odmah ispod hipofize. Lo\u0161e,  bubre\u017eno iskustvo sa plavim uniformama ga pratila cijelu mladost.<\/p>\n\n\n\n

Lenji se pita , kako tolike noge , u tako malo auto mogu stati. Da je barem kombi , razumio bi on. Misao haman ko auto. Pogled na te strahobalne noge , mu , umjesto misli , labrnju do poda razvukao.<\/p>\n\n\n\n

Mojsije odahnuo .Sam sebi se obra\u0107a , i sebe hvali i sebe kudi:
-\u0160uti , dobro si pro\u0161o frajeru. Harmoniku si na vrijeme hekn'o. Sad bi ona same od sebe posko\u010dila i tango il kaza\u010dok za dvoje zaplesala. I mor'o bi je jopet i\u0107’ bacat’. Belaj \u017eivi . Ne valja jednu harmoniku u hendek dvaput bacat’. Nikad mu se to dosad nije desilo. Ne znam za\u0161to, nisam toliko pametan, ali zasigurno znam: nikad ni jednu harmoniku nisam dvaput u jendek bacio. A vjerovatno i ne\u0107u. Zlata me ni\u0161ta ne bi pitala , ve\u0107 bi mi, ‘nako, namah, preko ruke, dvije tri vaspitne, po krvavoj blentari natandarila.<\/p>\n\n\n\n

Za svaki slu\u010daj Zlatu privije i grli, ruke joj obuzima.<\/p>\n\n\n\n

\u010cim se noge pojavi\u0161e Herco glavu ustranu i u Lele Jele Jelene bistu lice sakriva. Boji se, ako nastavi da gleda kako te mubarek noge izlaze , evo ti, novi herc bum , bada bum i nema popravnog. Ode jadni Herco za svojim an\u0111elima na daleke , nepovratne pute , sasvim napre\u010dac.<\/p>\n\n\n\n

Noge nastavi\u0161e da izlaze, ne samo \u0161to su duge ve\u0107 su i \u010dvrste, i oble, i tople, i svilenkaste, i  jo\u0161ten – mirom nekim haremskim di\u0161u i miri\u0161u.<\/p>\n\n\n\n

Prekrasne i poetske, sigurno bi reko Dobri, tabiri Deba. \u0160ta ima Dobri da misli ? Ja to vidim, a on blentovija spava. Nije natakario onu malu \u0161picu. Garant je zbog toga \u017evalje razvukla k'o netakarena mlada i odvrnula \u010desme. Sad zaspo i ovu ljepotu propu\u0161ta. Znao sam je da je on baksuz.<\/p>\n\n\n\n

Deba i Lenji se pusti\u0161e \u0161upljeg kontanja, poja\u010da\u0161e teleskope, durbine na\u0161iljili i poo\u0161trili i ramenima gurkaju jedan drugog. Malo fali da \u010do\u010dek padne. Mojsije i Herco se zarovili u poprsje druga i ne di\u0161u, samo \u0161kilje i uzdi\u0161u. Sva \u010detvorica uglas, ko da ih nebeska lira na\u0161timovala:<\/p>\n\n\n\n

-Joj, dobrih nogu majko moja; boli glava, taksirata nam!<\/p>\n\n\n\n

Rizik im se nije isplatio. Pade tu neki \u0161amar, pa  dva \u2013 tri. To \u017eenske klepe\u0107u mu\u0161ke. Starka \u0161tiklom, onog krvavog po modrim o\u010dima buba.  On se prsi i o\u010di podme\u0107e:<\/p>\n\n\n\n

-Udri bona , dok mo\u017ee\u0161, zaslu\u017eio sam.<\/p>\n\n\n\n

Njoj se priznanje smilovalo, pa ga po\u010de ljubit u o\u010di bolne. On vrisnu:
-Nemoj bona, jebo te pas. Vidi\u0161 da mi jo\u0161 iz o\u010diju krv \u0161iba. Ali je zagrli i ljubi. Ka\u017ee onako, uzgred, njoj i svima, ko vlastelin neki:<\/p>\n\n\n\n

-Ne brini se mila, vas \u0107e narod zlatnim ka\u0161ikama jesti.<\/p>\n\n\n\n

Znam ja sam kriva. Vazda ove moje noge, narav im ljubim, neki r\u0161um izvode. Redari bi da ureduju , ja ih pogledom zaustavljam. Gdje \u0107e\u0161 ba , djecu mlatiti. Sve neki golu\u017edravi ti\u0107i, samo se onaj brada i ona stara koka, \u0161to se malo prije po\u010derupa\u0161e, po godinama izdvajaju.<\/p>\n\n\n\n

Brada, krvav ko binda na zalasku radnog vremena, tik pred bacanje u sme\u0107e, na umjetnika zaudara. Ona koka pored njega, puno starija od njih, barem deset godina. Znan je, i\u0161la sa mnon u II gimnaziju. Zlata Daire je zvali. Prvakinja srednjih \u0161kola u egzoti\u010dnim plesovima. Ona Mojsiju lagala za pet godine. Pomladila se. Ima isto godina k'o ja, a sa “djecom” se dru\u017ei. Vrijeme \u0107e mi pokazati da je imala pravo i da se zaista radi tog dru\u017eenja sa ovom djecom pomladila, i vi\u0161e od la\u017enih godina.<\/p>\n\n\n\n

Za nogama kojim kraja nema , nigdje krpice da se vidi, a \u0111ardin zanosni samo \u0161to se nije pojavio i bljesnuo. No , klavir prsti , vitki i dugi , ko\u017enu suknjicu zate\u017eu i poravnavaju, kao da znaju da vulgarnostima mjesta u ovoj pri\u010di ni’.<\/p>\n\n\n\n

Noge izlaze, stidljivo i strpljivo na kaldrmu staju. Za nogama, crni , ko\u017eni \u0161injel stupa, za njim se jedre grudi bibaju. To nisu grudi. To je Fidijine Afrodite mramorno poprsje, \u0161to se sa vjetri\u0107em igraju i talasaju i zlatnu ogrlica sa brilijantom hvale. Zatim , zlatni pramenovi blje\u0161tavi i svileni , ko centifolija ru\u017ei\u010dasto \u017euta, oprezno ispod ka\u010dketa proviruju i ple\u0161u.<\/p>\n\n\n\n

Noge napokon prestado\u0161e izlaziti. Svi odahnu\u0161e. Iza\u0161le su! Ogladnilo se i o\u017eednilo , a bome \u0161to jes jes; zgrije\u0161ilo se i isplakalo. Ono , kako ko?<\/p>\n\n\n\n

Uspravljaju se , \u010dvrste i podatne, grudi i noge , vide se salonske \u010dizmice \u0161to do \u010dlanaka se\u017ee i polako ispod \u0161injela nestaju.<\/p>\n\n\n\n

\u0160injel sve ljepote pokri , da bi na sunce novi sjaj zablistao i zbunio dunjaluk.<\/p>\n\n\n\n

Mili Bo\u017ee ,  koliko si ljepota darovao ovoj \u017eeni? Ovalno lice , boje nevinosti bijelih ljubi\u010dica,  nje\u017eno i blago. Ukrasi ga rese. Plemenite o\u010di boje safir leda. Usne oble i podatne, razvu\u010dene u vje\u010diti smije\u0161ak, kao so\u010dna zrela a\u0161lama pred branje. Nos tako skladan , pravilan i miran, k'o suza na na djetinjoj guzi, ta\u010dno se , na polovini  izme\u0111u bisernih \u0161koljki postavio. U \u0161koljkama , u resicama \u0161to trepere , dva dragulja veselo zrikaju. U jednoj resici, onoj lijevoj safir , smireno se plavi. U desnoj resici rubin , nesta\u0161no krvari.<\/p>\n\n\n\n

Ta nestvarnost , iz naj\u010dudesnijih mu\u0161kih fantazija ukradena; se eto konziliju i ljubama usnila i predstavila:<\/p>\n\n\n\n

-Ja sam Luce ili Luca kako vam drago. Wolfova sam glavna tajnica u SUP-u , ali neka vas to ni\u0161ta ne buni. Malo sam ja\u010da u mnogim znanjima i znamenjima nego \u010ditav SUP. Sve nevolje meni pred i pod noge sti\u017eu. Neko nam prijavio –  u sabah rani; k'o sa d\u017eamijskig ahtung-ahting megafona, vri\u0161tanje se neko \u010duje. I potoke krvi \u0161to na \u0161toku bruje. I pride jecaj harmonike, sto dvadeset basova zvuk \u0161to se niz strminu u jendek tandara .<\/p>\n\n\n\n

Ja sam htjela da ih pot\u010dinim i zarobim , a oni mene sasvim nevino i iskreno za\u017eagali. Nije to neka pravda. To je neka licentiae poetica , kako bi Dobri rekao, kada bi poku\u0161avao objesniti neki samo njemu znani paradoks.<\/p>\n\n\n\n

Usnulu djecu koja nisam imala srca da diram, ili da im pomo\u0107 pru\u017eim. Zaledila sam se. I zaplakala, suze isplakala. Krila sam ih sle\u0111ene , u du\u0161i svojoj, ali i ja sam se poput jermenke mile, vranjanke \u010dedne slomila.<\/p>\n\n\n\n

Vidjev\u0161i dvoje djece kako se se nji\u0161u, gr\u010devito dr\u017ee , kao da \u0107e ih \u017eivot razdvojiti i pokositi, vidjela sam Dodu i sebe na ljulja\u0161ki, koju smo, nekada davno, zajedno sanjali i ljuljali.<\/p>\n\n\n\n

\u0110ugum Frka mi je jednom , nedugo poslije rekla:<\/p>\n\n\n\n

-Oni su ti ko neki stru\u010dni konzilij. Stru\u010dnjaci za sve , a ludi ko naopako navijena plo\u010da. \u010cini se da se vrte ukrug, ko munjeno ker\u010de kada buhu u repu napadne, ali nije tako. Jako su usporeni. O “goru\u0107im” pitanjima, svaki od njih svoju dijagnozu ima i daje . Mo\u017ee to biti pet, \u0161est ili \u0161ezdeset i sedam ili vi\u0161e savim opre\u010dnih dijagnoza. Nikad se oko suprostavljenih mi\u0161ljenja oni ne\u0107e sporiti. I uvijek, podcrtavam , uvijek i nepogre\u0161ivo \u0107e isplivati prava dijagnoza, koja ne grije\u0161i.Uato sui h prozvali bjelavski konzilij.<\/p>\n\n\n\n

<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Autor Hajro \u0160abanad\u017eovi\u0107 Ona spava Dnevnik Bla\u017eene Luce Trinaest dana avagusta ljeta Gospodnjeg 1971. Uvod u dnevnik Lucije Bla\u017eenovi\u0107 Onog dana kada je Frka odlu\u010dila da ode, ostavila je Dobrom dva puta po dvije debele  sveske. On ih nije ni pogledao. Onako mu\u0161ki. Sebi\u010dno. Odlo\u017eio ih je u seharu tuge.\u2026 Pro\u010ditajte vi\u0161e…<\/a><\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[31,28,1],"tags":[],"class_list":["post-120565","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-blazena-luca","category-ko-fol-roman","category-nekategorisano"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/120565","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=120565"}],"version-history":[{"count":3,"href":"https:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/120565\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":120593,"href":"https:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/120565\/revisions\/120593"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=120565"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=120565"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=120565"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}