I.
slijedom svoje sjenižžzanemariti kamen
ne slušati vodu?
govoriti govoriti
sam se svom uhu umiljavat
na jedan jezik jedan šapat
privići grlo i sluh?
mimo svega
ista uda pto ne nosi svijetom
kao pored utvare kao
pored čuda od kojeg oči odvikosmo
proći slijepo?
zar bi nas bilo bez pusanja u prsažja sam ovo
i ovo čelo moje jedino
i ovo srce
ni u kojoj drugoj spilji ,pohranjeno!
pravdamo spremno
zaborav i nehaj:
još bismo pod sebe mokrili
još se u peleni koprcali
zar bi se iz jasala otkotrljali
znajući da bolimo zemlju koračanjem
da joj vjenac – ranu rezbarimo trkom!