Ne gledam ja Malog princa,stid me. Isti je on,ali kao da nije.Ljubav koju osjećam mi govori da je on.A možda je to neka skrivena poruka,koju ja u svojoj neukosti ne razumijem.
Zato se pravim da je to Dobri.Znam da se njemu čini da sam ga ubila i duboko, najdublje u duši zakopala. Grob njegov u meni živi, plamti, ne da mi mira. To sam ja svog Malog princa , svoju dobrotu, nesuđenost svoju sahranila i sudbu prigrlila.
Noću nebom lutam i zamišljam da iz neke daleke praznini njegova planeta, crvena ruža i baobab na me žmirkaju , vire i kore me. Od maglica samo harmonija miline i tišine šume. Ne nalazeći odgovore u meni bol i suze. I sjećanja vriju.
Ono jutro kad sam dušu isplakala za sve je kriv Dobri.Ne bih se ja slomila da me on nije onako tužno , sa nevjericom gledao.
A sve je počelo godinu dana ranije.
Pošla ja u medicinsku školu.Moje drugarice,Ankica,Mirjana i Rajka u trgovačku.Meni se sviđala plavetnilo kecelja i bjelina onih medicinsku uresa,ili okovratnika za kosu,kako ih Oma zvao.
Zapravo sa Omom, Debom i Baška baŠom me upoznala Ankica koja će kasnije postati Debina fatalna , ne i zakonska žena.
Nisam vam ja bila nešto pričljiva ni vesela djevojka.Imala ja jake razloge za to. Njih trojica me tog mog prvog plesnjaka načisto izludili i ja se u svu trojicu zaljubila.Neko bi rekao ,nemoguće,ali oni koji njih nisu upoznali.
Jednostavnije i veselije momke nikad nisam ni čula ni vidjela.Njih nije bilo ni za kog briga osim za nas četiri.Koje blesavosti i gluparije sve nisu izvodili.Kako su jedan drugog dopinjavali u riječi, u plesu i šali to nije viđeno.I još nešto bili su uniformisani,hoću reći odjeća im je bila istovjetna.
Da se nisu itekako razlikovali neko bi pomislio da su blizanci.Sa leđa sigurno.Bili su u vlas iste visine.Šest stopa i jedan inč.
Oma grk bi zaista ličio na grka da mu lice nije posuteo pjegama.Crna kosa,do ramena,crni mark špic brkovi,naočale dioptrijske i zaobljen nos ,ispod tamnih očiju.
Deba tanak i nervozan ko horošćić pred prvo parenje,stalno je zabacivao nevidljivi denisov čuperak na dugoj ali rijetkoj kosi.Nod mu je bio malo orlovski blago povijen.Oma mu je govorio da ima pravi fićfirićki nos i da će raznmisliti o druženju sa njim.Baška baŠa mu je uvijek pod nos podnosio komad drveta koji je samo za tu priliku nosio u đepu. Govorio bi mu Pero Djetliću kljucaj malo. Deba se nije ljutio ,jer je mislio da bolje pleše od njih. Ono bolje je plesao od Ome, koji je bio drvo i zbog toga govorio da je najbolji u stiskavcu. Valjda zato što se volio stiskati. U par navrata sam to dobrano osjetila.
Baška BbaŠa se najbolje snalazio u klasici.Bilo muzici,bilo plesu i ženama.I bio je najljepši od njih , inteligentniji i dosta sofisticiraniji od njih. Njega kao da klinke poput nas nisu interesovale iako je bilo neke plemenitosti u njegovom iophođenju sa klinkama. .Govorio je da nema vremena da se nateže sa balavicama.Starke su konkretne i znaju šta hoće.Zato sam ga i rjeđe viđala.Samo na igrankama.Ostalo vrijeme se družio sa starkama;udovicama ,raspuštenicama i prezrelim djevojkama.
Ali prije toga…
Bilo je to pred samu zoru.
Imala sam jako trinaest godina. Radila sam svoj posao. Jeste,bila sam zaposlena, puno dječije, kapitalističko radno vrijeme u režiji patrijarhata. Dvanaest sati na dan.Ustajala bih u pola pet ujutro svakog Božjeg dana u četiri i trideset; šest godina jedna za drugom. Bunovna, tek dijete, nekad bih se zaboravila umiti, kao zombi bih išla u štalu i krave muzla. Oko krava se vrtio glavni dio posla. Taj posao je značio manje gladi u kući.
Prvo je bila samo jedna krava. Muzla sam je, mlijeko u đugum presipala. Dva đuguma od pet litara; skoro da su visoki ko ja. Nešto mlijeka je za kuću dostajalo. Na nestašnu bijelu tatkovu kobilu tovarila i vezala. Sa Pašina brda do pod hrastvove konja vodila i za jedan od tri velika jasena vezivala. Spuštala bih se dolje do Bjelava i tamo mlijeko raznosila , od avlije do avlije, od kapidžika do kapidžika. Djevojčica mala i dva đuguma. Možda ste čuli za tu priču. Nema slične.
Pa smo kupili još jednu kravu. Sada se bolje živjelo. U kući je bilo podnošljivije. Samo je meni bilo dvaput teže. Godinu starija a dva đuguma više.Četiri đuguma, dvadeset kila, jedno dijete od trideset osam kila i jedna kobila bijela niz valovite sarajevske strmnine brode. Još uvijek ne znam šta je duša, ali čula ja da je svaki insan ima.
Gdje će im duša? Često mi to pitanje na pamet pada. Šutim ,sve me boli kosti mi se raspadaju, čvrsto zube stisnem. Mogu ja to,mamo mamica me treba. Tužna je i nevesela , ali se za nas četvoro bori. Vidim i njoj teško,šuti i zube stišće. Ali ona je žena , ja tek dijete malo ,koje hoće da se igra i juri.
Tako, ustanem zorom , krmeljava, neumivena , pristavim kravama sjeno, šćemlijicu i lonac pred kravu, operem vime , sjetim se da sam neumivena, plaknem oči i muzem. Spor je to i dosadan posao. Zapjevam , tiho da neko ne čuje. Samo četiri pjesme znam .
Dvije od mamo, mame i tatka naučila ;vranjanske. Mamo, mamo često pjeva onu Mito bekrijo. Mom ocu namijenjena. Glas sada već malo promukao i škripav, ali ugodan i tužan. Propušila se. Pjesma ječi i plače i ona vijek pusti suzu, debelu i gorku. Mi djevojke za njom. Tatko bi pijano rukom odmahivao kao da nevidljivu, dosadnu muhu tjera. Nekad bi ga dosadna muha i spopala; čitav roj.
Pjesma bi ga malo ganula i onda bi on pustio svoj duboki glas i pjevao Leli Jeli Jeleni koja mu je jednog proljeća srce ukrala. Majka bi se smješkala , još uvijek je naivna bila; mislila da to on njoj pjeva. Ta dječija naivnost joj pomogla da ga trpi i zadrži dok nije skončo.
Ja u nekom košmaru umora. Muzem krave, punim đugume , na konje pa raznosi. Daleke su te Bjelave. Umor mi nose ali i privlačie. Tamo su momci i djevojke veselije. To još ne razumijem. Kažu mlada sam ali će i mene to nešto brzo strefiti. Pa pogledaju u moje grudi.
Skoro ravne ali vidim pupaju mi sisice. Tek dva pupoljčića ,malo narasli vršci bradavica. Jedan dječak iz mog razreda mi reko, neka, neka valjaće ti dugmići i one za radio stanicu navigavat. Nisam to razumjela , ipak ga za svaki slučaj opaučim đugumom. Nikad mu više nije palo na pamet bilo šta o navigavanju ili bilo čemu.Kasnije kad sam naučila šta je navigavat , bilo mi krivo. Ništa to dijete nije znalo o navigavanju. Ja ih sakrivam, stid me tatka i svijeta. Šta će reći ? Nosi đugume a sise joj rastu? Šta zna dijete šta su sise? One moje sestre se i danas sve nešto prse i peče, sise u prvi plan ljudima u oči plaze.
Poslije đuguma ponekad zastanem i slušam djevojke kako poje.Nije da mi se sluša,već moram lipsala sam ko naša kobila kada se uzbrdo od Bjelava do Pašinog brda popne. Zastanem i slušam. Najčešće pjevaju dvije pjesme , jednu koja pjeva o crvenom fesu i druga o dilberu koji ne dolazi. Ova prva vesela i djevojke raspjevane. Prvu sam odmah zapamtila,ali je dugo nisam mogla proniknuti.
Drugu sam prokužila , ali mi se nije baš dopala.To je ona o dilberu što ne dolazi.To što ne dolazi znam od Mite bekrije,ili je ovaj bolji pa ima posla. O tome koliko ga znam i od Mitine dragane i od lele Jelene. Samo mi zadnja strofa nešto nije jasna.Ona dilbera voli,ali hoće da je proda i da okuje vrata zlatom. Šta će njemu ili njoj zlatna vrata ako neće biti zajedno. A ačesto iskrsne i ona treća, koju su sa cerekanjem završavali . Onu što onaj bazarđan za onom nekom , ko fol jadnicom zamandali vrata.Da nisam imala ovoliko posla baš bih se jedan dan uputila u čaršiju i gledala kakvi su ti bazerđani. Možda bi mi se neki svidio , pa da me jednog dana riješi ovih mojih muka.
Iako sam mala bila tu mi nije nešto štimalo.A kad meni nešto ne štima ja to baš ne prihvatam.Evo kad prvog naplaćujem mlijeko neko hoće da prevari dijete za dinar dva.
Konta malo žensko dijete je lako prevariti.Tada izvadim tefter,sve crno na bijelo piše.Ništa se ne može sakriti kad čovjek ima crno na bijelo.Ipak sam i tu pjesmu naučila i samo kad bi mi sise zaigrale,tu bih zapjevala,ili Mito bekrijo.Kad čovjek odraste sve zna,ali ponekad prerano teške stvari iskusi,a prekasno značenje nauči.Nisam shvatila žašto je to tako do jednom.Tada mi više ništa nije imalo smisla i ja nisam imala potrebe da razmišljam o tim glupostima.