Oni plemeniti i blagi ezani i harmonični zvuci crkvenih tornjeva, kao pozivi na molitvu , koji su mirisali na Nebo, Milosrđe i Ljubav su odavno minuli. Ni Emina, ni Koštana više nema. Smrću mog oca, sve akšamlijsko, nježno i sjetno, duboko i ljudsko, prekriveno je maglom nekih novih vremena koje ja ne razumijem. I ne pokušavam shvatiti. Prekasno je. Neki drugi, uglavnom sivkasti velovi, vetrovi i talasi, koji bi da zbore očežnji i ljubavi, skoro da i nema. Oni u čijoj lepoti i dan-danas umirem, odavno su me zarobili. I persistiraju u svojoj uzvišenosti i ljepoti. Bližio se mart 2004. Otac se već par mjeseci nije osjećao dobro, ali to nije htio priznati. Uvijek je bio veoma hrabar i dostojanstven čovjek. I samo svoj. Znam sam da nije dobro i da mu se bliži kraj već od kraja ramazana 2003. godine. On nikada nikoga mišta nije molio. Bio je od nadobudnih , autoritativnih , časnih ličnosti : -Ti to, ti to, a ti to. I sve je funkcionisalo. Život u najoptimalnijem blagostanju koji socijalizam može ponuditi. Nikad nije bio komunista. A to je tada bila velika mana. Nije da ih je mrzio, jer nije naučen mrzjeti, ali bilo je izvjesno da ih nije previše volio. Blago rečeno – nisu mu se dopadali. U ime predaka i opljačkane djedovine. Tamo gdje su kraljevstva počela, sustigli i prestigli su komunisti. Prvog dana bajrama 2003. koji se potrefio na dan Republike BiH 25. novembar / 1. ševval 1424. h. god. me zamolio da ako je to ikako moguće, nađem mogućnosti da s njim slavim dolazak Nove 2004. godine. Bio je čovjek od vakta. Poštovao je i svoje i tuđe vrijeme i planove. Htio je na vrijeme da se obezbjedi. Nisam ništa odgovorio. Tada sam … Nije sada važno šta, ali recimo unazad godina sva moja novogodišnja slavlja su bila u znaku … slavlja. Što novogodišnjih , što… sinoć joj je ruža procvjetala. Možda i crven fesićI u dragana njenog. I tako to. Ništa neobično. Usud predaka. On nije insistirao. Taj razgovor se završio bez mog odgovora. Iako sam u trenu postavljanja pitanja bio apsolutno siguran da ću ostaviti sve , da bih tu noć moga provesti s ocem. Ne zbog molbe . Kod mene molbe ne pale. Ako nisu zaslužene. A otac moj je zaslužio i više od toga. Kažem zaslužio je. Zbog mnogo čega, ali najviše zbog toga što mi je bio mentor u slikarstvu, iako blago rećeno, da mi njegova časna duša prosti – on nije ima blage veze o slikanju. Djelomično i mjestimično u snovima i pisanju. Oduševljavale su me njegove jednostavne lekcije o slikanju neba , modrih rijeka, starih mostova . I traganju za dušom! Nekako sam slutio da će mi u svečanosti novogodišnje noći i časnosti druženja dati neku osebujnu finalnu pouku. Dođe ta noć, Sto postavljen hadžijski i aganlijski. Svega na sofri . Ne mogu reći da je mater prevazišla samu sebe, jer je uvijek bila u svom elementu. Plemenita supruga, blagoslovljena majka četvoto djece i vrsna domačica. A tanana i prelijepa. Sušta ljubav. Možda će vas interesovati sadržaj poslijednje akšamlijske sofre mog rahmetli oca , Sve i da vam ne godi , radi sjećanja na oca i sebe ću se vratiti u tu mubarek noć. U kući mojih roditelja mnoge birvaktile stvarčice se nisu bacale, ni prodavale. Jedan od njih je bila klasična sehara. Iza nje je bila sofra. Drvena , niska , okrugla sinija. Zatim ogromna bakrena , kalajisana tepsija veličine sofre i uvijek blistavi sač. Srebreni ibrik , bakarni lavor, srebreni sahani i drugo skupocjeno posrebreno i kalaisano posuđe su se turali u seharu , sa još nekim birvaktile, porodičnim dagocjenostima. Dakle ovim redom nižem mezu: -sahan sudžuke sa vlašičkim sirom rezanim na zalogaje -sahan tanko rezanog hercegovačkog junećeg pršuta sa kajmakom u zalogajima, odvađenih kafenom kašikom, -čufte suhe, ćufte u paradajz sosu i ćufte u sosu – jogurt – mileram , bijeli luk i peršun, so i biber -sitni ćevap -brizle -lešo teletina i zapečena teleća glavuša sa krompirom ispod sača -begova čorba sa teletinom ( nije beg cicija uvijek bi govorio rametli otac – piletina je za hamale) -kuvana jaja izrezana na pljoske -turšija i kiseli kupus ( ev. dostupna sezonska salata) -domaća lepinja koju normalno ne bi ni okusio. Mom ocu je to bila uobičajena akšamlijska meza. Bilo musafira, il ne bilo. Normalno nije sve mogao pojesti. Ni šesti dio. Po završetku njegovog akšamluka , to je bila večera za nas ukućane. Nas je šestero. Mater, otac, kćerka i tri sina. Reći ćete čista i čestita hadžijska ili aganlijska porodica. Nećete pogriješiti. Od polovine šezdesetih godina , kada se moja poriodica , nažalost, počela uklapati u socrealistički “modernizam” , minderi i bračni kreveti postaju prošlost. Sofre, fijakeri , sačevi, mengele , mašice , ibrici, džugumi, sahani, sehare … su otišle skoro u u zaborav. Skrajnute su u pomoćnu zgradu u dnu dvorišta. Pravilo domaćinskih kuća : ništa se ne baca. Kvalitet je nepoderiv i neuništiv. Uvijek mere nešto zatrebati. Neke stvari su se ipak zadržale u kući. Između ostalih dušeci , šilteta , jastuci , drolje, tepisi , tepih staze, sedžade . Valjda su otud nastali izrazi šiltetiti, jastučiti , dušečiti…Na sedžadama i tepih stazama se molilo , pa je bilo jazuk na njih kalemiti grijeh. U osvit te 2004 g. moji roditelji ulaze u 56. godinu braka. Majka još uvijek čita očeve želje iz njegovih zavodljivih očiju. I zaljubljeno ga gleda kao jako udata mlada. Otac je ponosan i vješto skriva nježnost u pogledu , plaho zadovoljan sedamdesetrogodišnjom nevjestom, njenm svježinom, živahnošću , a bome i ponudom na sofri. Na ovom mjestu ću stati sa ostalim benefitima. Roditelji su uvijek roditelji, a djeca su uvijek djeca. Za tu priliku po njegovoj želji dnevni sto je izmaknut. Na njegovo mjesto uz ugaone elemente, kao naslon, u dnevnoj sobi postavljena tri šilteta . Unutar njih sofra sa bogatom ponudom. To veče sam htio ugodno iznenaditi oca. Odlučio sam se da s njim , radi njega i njegovih adeta, pijem njegovu omiljenu , meku domaću šljivu, Gradačanku 33 grada. Otac kaže – nigdje na dunjaluku bolje šljive. On se od srca nasmijao i rekao: -Neka , ostani ti pri svom kurvoazijeu. Volim da ti majci kažem koja je blentovija njen sin. Čuj molim te: mezetluci i konjak. To nikad nije bilo! Niti će! I ja sam se nasmijao. Zaista sam blentovija uvijek bio i kurvoazije pio, ali nisam mario. Imao sam mnogo sreće. I još uvijek imam. Sin svoga oca. I nisam ja kriv. Emine i Koštane me naučile. A bome bilo je i Nadalina. Ća se mere? Noć je bila prava novogodišnja. Prohladna i svježa, sa povremenim snježnim provejavanjima. Krhki bijeli kristalići su se lomili na staklu pokušavajući da opstanu i prave nesvakidašnje kristalne šare. Nisu uspjevali. Ovu noć im to neće poći u dodirima sa penđerom. Noć i nebo su željeli viriti u svjetlost i svetost časnog doma. Atmosfera je bila je udobna i svečarska , skoro iskonska. Kako ne bi!? Poslije godina i godina se poravnilo na šiltetu , za sofrom. Iz stare šamotne peći ugodna vatra je pružala toplinu Otac je jedino vjerovao ogrevnoj vatri i pucketanju drveta. Zaista je bilo nešto drevno , a tako blisko i prijatno u toj staroj peći. U vatri su pucketale iskrice prošlosti , veriga i blasgostanja , koje dozivaju seni predaka. I tada , sasvim očekivano, onako bez preudmišljaja i zadrške, drito u čelenku , otac prozbori. Znao sam da je to njegov način da me uvede u svoje očinske reminiscencije: -Imaš pedeset tri godine, ratnik si, otac dvoje zlatne djece , kaki taki, ne loš muž i po običaju ne pretržeš se od posla. Čuj molim te? Postati penzioner sa nepunih pet banki. Vrlo pametno! Izvlakuša na ratne eferime. To može skontat samo moja blentovija. Zbog čega? Dosadilo mu radit? Da bi imao više vremena za mazanje i … , ele nejse. Nećemo mater sekirati tabirenjem sitnica koje život znače. U neznanju je spas. Jesi li ti meni dobro? -Jesam, dobro sam , koliko ja znam. Ono što ne znam , bolje je da ne znam. – odgovorih ono što se očekivalo od mene. -Pusti ti meni – dobar si. Ozbiljno te pitam. Jesi li se skrpio poslije svih ratničkih igara. Nisi valjda zaboravio da sam i ja bio ratnik i da znam šta se u glavi umornog ratnika talasa? -Duram! Znam ne vrijedi zaobilaziti istinu. Za mog oca ljudi su Bukvar. -Znači još uvijek slikaš , voliš ko konj i u svemu tražiš dušu. U kamenu starih mostova , nebu , šumu vjetra iznad modrih rijeka, cvijeću i letu grlica?! -Šta mi preostaje? -Na vakat ćeš skontat. Što prije to bolje. Nisi baš u cvijetu mladosti, ali si u najboljim godinama. I ja sam u najboljim godinama., ali sam svjestan neumitnosti. Zbog toga sam odlučio da ti poklonim moje dragocjeno vrijeme na ovu noć u kojoj se sva neukost svijeta izjednači i slavi kao da sutra nema. A svaki dan je stvoren za slavlje. Noć posebice. Znaš već?- doda tišim glasom da ne uzburka ženin sluh . Nije pomoglo. Žene čuju i kad ne čuju. Trag smješka na majčinom prelijepom usnulom licu , brzo zamjeni nerasanjujuće, vrteće klimanje glavom i neartikulisanost: -Uh… mmm.. pa ja…akšami… -Ne petljaj mi se u monolog, bona. A ti mazalo slušaj! Zbog toga sam te zvao. Mater ti na tavanu nađe neke tvoje bojarije i pisarije. Ne zna šta će sa njima. Kaže neće ćafirskih djela pod svojim krovom. Žao joj baciti ili poderati. I još kaže- ne da joj srce hairlijin trud preko praga zafrljačiti. Gleda u me onim svojim bolešljivo , urokljivim telećim pogledom i istrese mi u cugu: -Ti si ko biva glava porodice. E pa lijepo ti ćeš mu to ljepše kasti. -Pa evo kažem ti – nosi mi ta čafirska, idolopoklonička boguhuljenja ispod majčinog krova. Tišim glasom, toliko tihim da sam jedva razanao šta zbori, dodade: -Oprosti , morao sam radi matere biti ovako nesuvislo netolerantan. I ne moraš ih sklanjati. Ni majka to ne bi voljela. Samo se mora praviti da joj smetaju jer je pravovjernica. Eto vidiš šta se zbog djece mora predeverat. A i navikla se da ponekad zaviri u te čafirske bojarije. I da se ibreti: -Vidi ti mog hairlije. Samo o ženama, cvijeću i ljubavi slika. Na koga li je – da mi je samo znati? I onako ispod oka gleda u mene i sumnjičavo vrti glavom. Ko da sam joj ja kriv što ti slikaš, to što slikaš. Ako si ti na mojim akšamlucima primjetio neku Koštasnu ili Eminu – ko ti kriv. Znači, nisi bio dovoljno posvećen slikanju neba , modrih rijeka , starih mostova , nego si škiljio u zaluđujuće nebeske subjekte, zbog smo nogirani iz miomirisnih dolina u kojima uvijek teku pitke rijeke. Mislio sam dio noći provesti sa roditeljima , dio … na nekom drugom mjestu. Nisam. Čitavu veče sam podijelio sa roditeljima. I uglavnoim slušao oca. Pričao je o ljubavi, domu, djeci i porodici. O milosti Božijoj i ljepoti življenja. Tu veče shvatih zašto treba tragati za dušom starih mostova. I da ih svako na svoj način, na svom putu treba barem jednom dodirnuti. I još jedno shvatih. Zov Enina i Koštana je utkana u krv mojih predaka. I normalno ja nisam kriv što je to tako. Čista genetika. Da li je spoznaja učinila da se osjećam bolje? Nije! Ali nije mi bilo ni gore. Jednostavno bilo mi je lakše. Od zova predaka se ne može pobjeći. Od te Novogodišnje večeri sam se skoro svaki dan susretao sa roditeljima i provodio vrijeme , koje je odjednom postalo bremenito lijepom prošlošću i nježnim uspomenama. Osjećao sam da otac nije dobro. Nikako nije dobro . Pravio da mu ništa nije, jer je želio da vjeruje da je tako za sve najbolje. Umor ga je sustigao 6. marta te 2004. godine u 5'00 časova. Dženaza mu je bila 8.marta. . na dan Žena , ljubavi, ruža i karanfila . Koincidencija ili upliv nebeskih putanja. Tko da zna? Umro je kako je i živio. Dostojanstveno i gospodski. No, to je, ako Bog da , za neki drugi zapis. Njegova supruga , brižna majka se zadržala na ovom prolaznom staništu još tačno deset godina. Pravedno! I opravdano. Imala je upravo toliko godina manje od supruga i našeg oca. Imala je još posla . Brinula se i čuvala unuke. U milosti Božijoj dočekala je i praunuke. Velika im hvala. Molim Boga Jedinog da im podari oprost i milost.