Pred ponoćna Galerija Bosna zemlja Božije milosti

Autor

Hajro Šabanadžović

Parovi

djeevojčica plavi cvijet   dječak

Djevojčica plavi cvijet                                                                    Dječak

zavjesa   Poderano jedro

Zavjesa                                                                                   Poderano jedro

ruže i suze       Nevinost u okovima strasti

Ruže i suze                                                                               Nevinost u okovima strasti

Tišina samuje  Stakleno zdanje

Plavetnilo                                                                         Stakleno zdanje

Torzo  Poljubac

Torzo                                                                         Poljubac

Stablo Dekor

Stablo                                                                                 Dekor

Mladost u klopci Podarite milost cvijeću

Mladost u klopci                                                              Podarite milost cvijeću

Nježno  Još nježnije

Nježno                                                                                       Još nježnije

Milan Kundera – Zašto si tako lijepa

Zašto si tako lijepa?
Ne budi tako lijepa.
Hoću da budeš od mesa,
ne od sunčevog sjaja.
Zašto si tako lijepa?
Kad bi bar imala pjege
da ih vječno po tvom licu skupljam.
Kad bi bar bila razroka!
Cjelog bih života na koljenima
ubjeđivao razroko oko.
Ali, ti si lijepa.
Da, od sunčevog si sjaja.
Ali ja ne mogu stalno živjeti u tom sjaju.
Ne mogu na pozornici živjeti.
Sve mi se vidi!
Sva moja ružnoća.
Svaki posrtaj.
Ne mogu živjeti pod reflektorima.
Shvati to.
Nemoj plakati.
Ne mogu živjeti s tobom.
Suviše si lijepa.

Bleki – Ubiše trešnju moje ljubavi

 

Jedna trešnja

snovima rošena

živješe mnoge moje vijeke

ljuljačkom za dvoje

cvjetala najveće ljubavi

pored Modre rijeke

sanjane Sunčicama

 

pozva me

krikom

očajnim

raspukla se

pod teretom snijega

i godina

 

pozva me

da mi šapne

ne boj se

ćekaće te

ona što je život za tebe dala

 

dockan dođoh

ubiše je neuki

trebalo im krilo starinskog ormara

trešnjinog drveta

 

ukradoh jednu granu

ljepotnu

da uramim sliku

njene nevinosti






												

Bleki – Noć nespokoja

Noć kada se ljubav vodila

Voli me nježno

Ostrvo ljubavi

Zvijezdice

U noći besanoj ovoj

kišom rastanka  bremenitoj

nespokojnom muku  sklonoj

nježno me grli

reci tiho najtiše

samo duša moja šapat sluša

cvrkut  mazne žene razabire

Voli me nježno

mili moj

ne daj zlu

da uđe u srce moje

sretno

tvom jedinom domu

Ljubi me jube

da jecaj moj

krik ljubavi

što slama strah

razdire utrobu

grijehom

zaljubljenu djevu

krštenoj

Zamkom Yossemin

odjekne međ zvjezdicama

mojim sjajnim sestricama

Stisni me jako

vjeruj srcu čednome

ne daj me nikad od sebe

nek plima mora plavetnog

slavi šumom iskona

sve sutone naše






												

Boli me – Magazin / Lyrics

   

 

Sad pitaj me, pitaj kako mi je

kad prolazis mene i ne vidis

 

Ref.

Jer boli me kad govore

da moram te drugoj dati, duso

jer boli me, boli, da znas

boli me sto samo tebe ljubim

a ti ne znas to

 

Sad pitaj me, pitaj kako mi je

kad zastanem, tebi se okrenem

 

Ref.

 

Sve, mogu sve, samo bez tebe ne

sto nema te sad kad najteze je

 

Ref.






												

Bleki – Bolero,more , Princeza i ja

 

 

 

 

 

Ovih mjeseci sanjam isti san. Noćima lebdim. Iskopao sam ga iz mladosti. Bio je zapreten godinama mojih traganja za tobom.

Bože mili , koliko ja to godina imam?

Sasvim dovoljno da počneš stariti.

Aha ,kako ne?

A ti tek dijete!

Ne znam , nekako mi se ne čini da je rapodjela poštena.

San sam nazvao Bolero , more ,Princeza i ja.

Pitam se : Što li sudbo?

Sunce treperavo , se uranja u more koje blista , otvara se i šalje blještavu stazu ka nama.

Staza sjaji i titra poput djevičanskog maslinovog ulja ,po kojem lebde platinom optočeni blistavi dijamanti. I svakim se lahorastim mreškanjem vjetra ,prelijevaju u svjetlucave iskre u tvojoj kosi. Ona se stapa sa rumenim nizovima iskričavih rubina i lelujavim nagovještajima djetinjih osmijeha.

Ne sjećam se da li sam te gledao u krajoliku ispred sebe ili sam krajolik slutio u tvojim očima. Talasi, kao da su u pozadini naših bila, neprimjetno, uporno, akord po akord uvodili zvuke Bolera. Mnogo bolera.

Sunce lagano klizi po pučini, tiho uranja u more. Tanka nit koja dijeli sumrak i noć, pretvara se u čežnju koja smiruje ludu djecu u nama.

Mi sada želimo samo da smo jedno.

Ti me upitno gledaš?

Žalim, iako želim, ne mogu zaustaviti Sunce, zaustaviti Bolero . Odvraćam pogledom , sliježem ramenima, kao da kažem ;nemoćan sam zaustaviti tu ljepotu da i dalje tone i potone. Skoro da osjetimo dah nemoći, tuge.

Spašava nas Mjesec.

Ti se veselo smiješ mojoj nemoći ili ne htijenju. Izazivaš me, jer novi akter , bajke ove noći , je nasmijani srebreni nestaško.

Onaj veliki krvavi Mjesec koji se katkad javi , kad pokušava da dostigne Sunce i kada ona poslijednja crta tone u more u bijegu Mjesecu i podvodnom traganju za novim danom.

Kao u nekom bijesu što ne može sustići Sunce, Mjesec preuzima vlast na večernjem nebu i moru. Obasjava pučinu, koja postaje nepregledno polje tamnih ljubičica, koje se neprestano biserno prelijevaju i klize.

Poput Sunca i Mjesec u središnjici srebrenkastog prelivanja , stvara onaj isti put sa biserjem, rubinima i dijamantnim iskricama tvoreći aleju ljubavi što se talasa ka nama.

Zvijezde žmirkaju i ljute se što su zapostavljene. Bolero ječi. Sve je usporeno osim muzike i srca.

Krešendo.

Bolero tuguje.

Tišina.

Oko muzike i nas sve zanijemilo.

Samo naša tijela ubrzano dišu i spajaju se.

Mjesec to osjeća i smiješi se.

Iako moćan , večeras stidljivo skreće pogled ka zvijezdama i utišava sjaj. Maglice se probijaju i poput ružićastih, zelenih, ljubičastih, plavih, bijelih, zlatnih i srebrenih velova pokreću se za muzikom.

Bolero to čuti i umiljava se. Zvijezdice više ne trepću i one plešu. Maglice ih grle i miluju.

Savršenstvo Jedinog Stvoritelja je prekrilo najbliži krajolik u čast nježne i čiste djetinje ljubavi.

Krešendo.

Stvoren je privid da se Mjesec ogleda u moru ili kao da on , sa odrazom zvijezdica i maglica ,izvodi ritualni ples plodnosti.

Note su gušće, instrumenti se umnožavaju,akordi se prelijevaju.

Da li to Mjesec ili Bolero lude?

Nismo ni svjesni da to mi gubimo razum.

Ruke se dodiruju.

Poljubac?

Ne,još!

Dvojba? Ne , nimalo. Čeka se onaj tren kada sve utihne i iznova istog trena sve počinje.

Kada se sve rasplinjuje i ponovo rađa.

Usne vlažne od mora ili suza, tko to zna?

Zar je to važno dok klize jedne ka drugima, tražeći se samo tren u kome se spajaju i ljubav vode.

A onda?

Bolero skoro da vrišti.

Klizi.Vivo,vivače!

Mjesec okreće glavu.Prijekorno gleda Zvijezde, one prigušuju sjaj. Samo maglice trepere.

To Mjesec,to zvijezde ,ne žele postiditi Djecu.

Djeca ne žele prekinuti poljubac. Poljubac ne želi zaustaviti ruke. Ruke milovanja, ruke nestašne, ruke su ljubavi to.

Suze ne bi trebale prestajati liti. Od sreće.Niti spajati se.Od ushita.

Da li su to Anđeli,maglice,Bolero il’ neko potonje vrijeme poslali svoj znak?

Zbog onih letećih svjetlucavih odsjaje , što prelaze horizontom vjerovali smo da jesu. Znali smo da se ljubav neumitno usađuje, ukopava, betonira u našim dušama.

Činilo nam se da vrijeme nije bitno.

Podcijenili smo ga. Sasvim izvjesno, jasno.

Ono je stalo, samo radi ove večeri, ovih maglica, zvjezdica ,Mjeseca , Bolera i nas.

Bolero posustaje.

Uinat njemu , usne su rascvjetali pupoljci.

Mjesec se polako skriva iza oblaka, koji se nenadano pojavljuju.

Pristižući vjetar polako šapuće imena.

Tvoje i moje.

Proljeće i dobrota. Dva sretna bića , što usred plavetnog ljetnog Oceana žele da uranjaju jedno u drugo.

Kiša počinje padati. Stapa se sa suzama , briše tragove rađanja. Bolero nestaje nošen vjetrom. Tijela uzbibana,more se talasa.

Više nikad ništa neće biti isto za nas dvoje.

Opčinjeni, mi to još ne znamo.

„Mila sada bi nam dobro došao kišobran“ – kažem ja.

„Ludice, sami smo na plaži sa hiljadu kišobrana“ – kažeš ti.

Kasniš ,tek sad svlačiš mokru haljinu , ležerno je spustaš na pjesak i letiš u zagrljaj mora koje počinje da pjeni.

Zastaneš, okreneš se ka meni, osmijehneš se.

Ja ne znam da li je ta iskričava bjelina u tami krajolika od pjene ili tvoga bjelokosnog tijela.

Ja nemam izbora , trčim ka tijelu ili moru što se pjene.

Čini se sve je na mjestu i kako treba da bude.

Ti si u mome zagrljaju. Srca lupaju , dah zastaje . Ne znamo ko se više uzbibao , naše ustreptale nježnosti ili bolerom zaluđeno more.

Na obzorju se svakom zlu izgubilo trag.

„ Vidi , vidi svu tu nestašnost i ludovanje “ – mislim ja.

„Vidi,vidi ti mi nešto puno naivan.“- odmisliš ti.

A znamo, to nas je ljubav svojim svilenim krilima ogrnula.

****

Hoćemo još sna , ali tu , u tom zagrljaju mi se gubi san.

Ne mogu reći da djevojčica ima tvoj lik.

Ali je prelijep i čedan.

Zbog toga mislim da bi mogla biti Ti.

A možda i griješim.

Moram.

Zbog čednosti.

I časnosti.

Laku noć Malena.
Bezbrižni sni.

 

Dopisano,

Učila si me,

ako se nešto i prećuti , nije laž.

Ipak oprosti mi.

 






												

Bobi Solo – Una lacrima sul viso / Song – Lyrics – Prevod na Bosanski jezik

Da una lacrima sul viso

ho capito molte cose

dopo tanti tanti mesi

ora so cosa sono per te.

 

Una lacrima e un sorriso

m'han svelato il tuo segreto

che sei stata innamorata di me

ed ancora lo sei.

 

Non ho mai capito

non sapevo che – che tu, che tu

tu mi amavi ma, – come me,

non trovavi mai

il coraggio di dirlo, ma poi…

 

Quella lacrima sul viso

è un miracolo d'amore

che si avvera in questo istante per me

che non amo che te.

 

Jedna suza na tvom licu

Po jednoj suzi na tvom licu

shvatio sam mnoge stvari

poslije toliko mjeseci znam

šta tebi značim

 

Jedan pogled jedan osmjeh

otkriše mi tajnu

da  bješe zaljubljena u mene

i još uvijek jesi.

 

Ne ne nikad da tada nisam shvatio

nisam znao da me voliš

da ti da ti ali kao i ja

nisi našla hrabrosti da mi kažeš

da me voliš ali onda

 

Ta jedna suza na tvom

na tvom licu  to čudo ljubavi

rekla mi je da me voliš

mene koji ne voli nikog do tebe,

nikog do tebe