Ovih mjeseci sanjam isti san. Noćima lebdim. Iskopao sam ga iz mladosti. Bio je zapreten godinama mojih traganja za tobom.

Bože mili , koliko ja to godina imam?

Sasvim dovoljno da počneš stariti.

Aha ,kako ne?

A ti tek dijete!

Ne znam , nekako mi se ne čini da je rapodjela poštena.

San sam nazvao Bolero , more ,Princeza i ja.

Pitam se : Što li sudbo?

Sunce treperavo , se uranja u more koje blista , otvara se i šalje blještavu stazu ka nama.

Staza sjaji i titra poput djevičanskog maslinovog ulja ,po kojem lebde platinom optočeni blistavi dijamanti. I svakim se lahorastim mreškanjem vjetra ,prelijevaju u svjetlucave iskre u tvojoj kosi. Ona se stapa sa rumenim nizovima iskričavih rubina i lelujavim nagovještajima djetinjih osmijeha.

Ne sjećam se da li sam te gledao u krajoliku ispred sebe ili sam krajolik slutio u tvojim očima. Talasi, kao da su u pozadini naših bila, neprimjetno, uporno, akord po akord uvodili zvuke Bolera. Mnogo bolera.

Sunce lagano klizi po pučini, tiho uranja u more. Tanka nit koja dijeli sumrak i noć, pretvara se u čežnju koja smiruje ludu djecu u nama.

Mi sada želimo samo da smo jedno.

Ti me upitno gledaš?

Žalim, iako želim, ne mogu zaustaviti Sunce, zaustaviti Bolero . Odvraćam pogledom , sliježem ramenima, kao da kažem ;nemoćan sam zaustaviti tu ljepotu da i dalje tone i potone. Skoro da osjetimo dah nemoći, tuge.

Spašava nas Mjesec.

Ti se veselo smiješ mojoj nemoći ili ne htijenju. Izazivaš me, jer novi akter , bajke ove noći , je nasmijani srebreni nestaško.

Onaj veliki krvavi Mjesec koji se katkad javi , kad pokušava da dostigne Sunce i kada ona poslijednja crta tone u more u bijegu Mjesecu i podvodnom traganju za novim danom.

Kao u nekom bijesu što ne može sustići Sunce, Mjesec preuzima vlast na večernjem nebu i moru. Obasjava pučinu, koja postaje nepregledno polje tamnih ljubičica, koje se neprestano biserno prelijevaju i klize.

Poput Sunca i Mjesec u središnjici srebrenkastog prelivanja , stvara onaj isti put sa biserjem, rubinima i dijamantnim iskricama tvoreći aleju ljubavi što se talasa ka nama.

Zvijezde žmirkaju i ljute se što su zapostavljene. Bolero ječi. Sve je usporeno osim muzike i srca.

Krešendo.

Bolero tuguje.

Tišina.

Oko muzike i nas sve zanijemilo.

Samo naša tijela ubrzano dišu i spajaju se.

Mjesec to osjeća i smiješi se.

Iako moćan , večeras stidljivo skreće pogled ka zvijezdama i utišava sjaj. Maglice se probijaju i poput ružićastih, zelenih, ljubičastih, plavih, bijelih, zlatnih i srebrenih velova pokreću se za muzikom.

Bolero to čuti i umiljava se. Zvijezdice više ne trepću i one plešu. Maglice ih grle i miluju.

Savršenstvo Jedinog Stvoritelja je prekrilo najbliži krajolik u čast nježne i čiste djetinje ljubavi.

Krešendo.

Stvoren je privid da se Mjesec ogleda u moru ili kao da on , sa odrazom zvijezdica i maglica ,izvodi ritualni ples plodnosti.

Note su gušće, instrumenti se umnožavaju,akordi se prelijevaju.

Da li to Mjesec ili Bolero lude?

Nismo ni svjesni da to mi gubimo razum.

Ruke se dodiruju.

Poljubac?

Ne,još!

Dvojba? Ne , nimalo. Čeka se onaj tren kada sve utihne i iznova istog trena sve počinje.

Kada se sve rasplinjuje i ponovo rađa.

Usne vlažne od mora ili suza, tko to zna?

Zar je to važno dok klize jedne ka drugima, tražeći se samo tren u kome se spajaju i ljubav vode.

A onda?

Bolero skoro da vrišti.

Klizi.Vivo,vivače!

Mjesec okreće glavu.Prijekorno gleda Zvijezde, one prigušuju sjaj. Samo maglice trepere.

To Mjesec,to zvijezde ,ne žele postiditi Djecu.

Djeca ne žele prekinuti poljubac. Poljubac ne želi zaustaviti ruke. Ruke milovanja, ruke nestašne, ruke su ljubavi to.

Suze ne bi trebale prestajati liti. Od sreće.Niti spajati se.Od ushita.

Da li su to Anđeli,maglice,Bolero il’ neko potonje vrijeme poslali svoj znak?

Zbog onih letećih svjetlucavih odsjaje , što prelaze horizontom vjerovali smo da jesu. Znali smo da se ljubav neumitno usađuje, ukopava, betonira u našim dušama.

Činilo nam se da vrijeme nije bitno.

Podcijenili smo ga. Sasvim izvjesno, jasno.

Ono je stalo, samo radi ove večeri, ovih maglica, zvjezdica ,Mjeseca , Bolera i nas.

Bolero posustaje.

Uinat njemu , usne su rascvjetali pupoljci.

Mjesec se polako skriva iza oblaka, koji se nenadano pojavljuju.

Pristižući vjetar polako šapuće imena.

Tvoje i moje.

Proljeće i dobrota. Dva sretna bića , što usred plavetnog ljetnog Oceana žele da uranjaju jedno u drugo.

Kiša počinje padati. Stapa se sa suzama , briše tragove rađanja. Bolero nestaje nošen vjetrom. Tijela uzbibana,more se talasa.

Više nikad ništa neće biti isto za nas dvoje.

Opčinjeni, mi to još ne znamo.

„Mila sada bi nam dobro došao kišobran“ – kažem ja.

„Ludice, sami smo na plaži sa hiljadu kišobrana“ – kažeš ti.

Kasniš ,tek sad svlačiš mokru haljinu , ležerno je spustaš na pjesak i letiš u zagrljaj mora koje počinje da pjeni.

Zastaneš, okreneš se ka meni, osmijehneš se.

Ja ne znam da li je ta iskričava bjelina u tami krajolika od pjene ili tvoga bjelokosnog tijela.

Ja nemam izbora , trčim ka tijelu ili moru što se pjene.

Čini se sve je na mjestu i kako treba da bude.

Ti si u mome zagrljaju. Srca lupaju , dah zastaje . Ne znamo ko se više uzbibao , naše ustreptale nježnosti ili bolerom zaluđeno more.

Na obzorju se svakom zlu izgubilo trag.

„ Vidi , vidi svu tu nestašnost i ludovanje “ – mislim ja.

„Vidi,vidi ti mi nešto puno naivan.“- odmisliš ti.

A znamo, to nas je ljubav svojim svilenim krilima ogrnula.

****

Hoćemo još sna , ali tu , u tom zagrljaju mi se gubi san.

Ne mogu reći da djevojčica ima tvoj lik.

Ali je prelijep i čedan.

Zbog toga mislim da bi mogla biti Ti.

A možda i griješim.

Moram.

Zbog čednosti.

I časnosti.

Laku noć Malena.
Bezbrižni sni.

Dopisano,

Učila si me,

ako se nešto i prećuti , nije laž.

Ipak oprosti mi.

Desi se to nešto

nestvarno

Zarobi to nešto

čudesno

Dosati se ne može

ljepota

A onda ode

mahom

Izgubi se

neumljem

to nešto nebesko

što se ljubav zove

a unaroč svemu

vječno traje

plemenito prateć

zagubljene srećnike

do nebeskih putanja