Sonja Savić – Anđeli odlaze skamenjenog srca

Sonja Savić 15. septembar 1961 – 23. septembar 2008.

 

Boli

 

Moja tišina i sni

 

Molitva i anđeo

Nježna muzika ljubavi

 

 

Rezultat slika za Sonja Savić

 

Rezultat slika za Sonja Savić

 

Sonja Savić je bila veličanstvena glumica,

ali nije glumila kada je jecala:

Ne stidim se suza.

“One često naviru zato što je to taj,

verovatno, prelazni period,

kada se polako pretvaraš u tu stenu (…).

Znaš onog klinca što je došao u manastir

I vikao –

Oče, ja volim ljude! Ja volim ljude!

A ja sam zaista toliko volela ljude.

Bože, koliko sam ih volela…”

 

Jedna nedorečena ljubav je učinila  udovicom,

jedna neuzvraćena ljubav je zaledila ,

pretvorila se u stijenu.

I šta će mila grlica!?

Nije imala izbora.

Usnila je.

 

Bože mili ,

koliko je samo   lijepa bila,

nenametljivo svoja i puna duše,

prozračna i mila u svojoj dobroti i ljubavi.

Kako je nju bilo lako voljeti.

 

Ali nismo imali sreću da se duže družimo,

Njena  tuga i tihi vrisak prekasno su doprli do nas.

Krivi smo .

Nismo je smjeli ostaviti samu,jer voljeli smo je.

U anđeoskoj nevinosti svojoj vrištala je protiv zla,

koje je zadesilo njenu zemlju Jugoslaviju.

Morala je bježati da bi spasila ljubav koju je osjećala.

A mi ratnici , djetinih srdaca , se umorili i nijemo vrištali za

pobijenim anđelima ,

svoga Sarajeva grada čednosti

i svoje Bosne zemlje Božije milosti.

 

Ponekad sjećanja navru,

ne dijeleći snove i javu.

A opet…

 

Godinama poslije

teško je uspomene  dozvati

jer bole  puste tratine naših susreta

obilaze požutjele  sjene  đardina

tišinom nestalog ptičijeg poja

prekriven

presahnuli žubor  šedervana

 

cvijeće pognulo glavu

mjesec okrenuo lice

i plovi bez svog Anđela

 

zviježđe šuti

snove njene sakriva od zlih

 

moje srce djevojčicin bol

još uvijek ćuti

kleknem i molim:

Bože Jedini oprosti nam

toliko ljubavi u nama ima

a nikog da je primi

 

Ljudi joj nisu uzvratili ljubav.

Sebični , opterećeni sobom i svojim niskostima,  zajedništvom ,

nisu znali,nisu htjeli , nisu smjeli ili su se samo bojali ?

Ljude je strah  voljeti Anđele i primiti darove i ljubav koje im nude.

 

Zla vremena neljudi su bila preteška balast za njeno  krhko biće.

Zato prelijepi  Anđeli umiru tužni i sami.

Njihova krhka duša samo kvrcne i odleprša.

 

Eh , mila , Ljepoto mila

Hvala ti što si nas milovala svojom ljubavlju i dobrotom.

i oprosti nam suze tuge naše i ljubav koja prekasno ka tebi odi.

 

Oh, Bože Milostivi Učitelju naš

koliko neutješno volimo Anđele … i ljude.