Poklanjajući mi ovu noć
besanu i nježnu
koja briše prošlost
obasjanu budućnošću
u tragovima uspomena
postaješ svitanje
nad mirisnom dolinom
naših života
upijajući zaborav
Kjube moje
ne hiti suzama
dan postaje nevin i snen
obasjan rastankom
a kajanja ni
jer i u neveri
sve milosne riječi dunjalučke
udomljene u ljubav i snove
rasuh vjetrom
poklonih tvojoj čednosti
a opet
dok me kradu domu tvome
pitam se
da li imah dovoljno riječi
Kapidžik otvori, jer, moga mi dina,
Izvaliću direk i baglame tvrde,
Pa neka se na me svi alimi srde,
Jer za tobom, beli, umrijeh, Emina!
Il’ si ljuta na me što po heftu dana
U mehani sjedim, niti drugo marim
No razbijam derte s bekrijama starim
Uz udare sitne tankih terzijana?
A ko ne bi pio?… Ko se jednom svrne
U tvoj sokak, pa ti vidi oči crne,
Taj se mahnit vraća domu i akrebi.
I kadija, valah, bekrija bi bio!
Da te jednom vidi, bukarom bi pio
I nikad se više avertio ne bi!…