Ko da je juče, a ne prije pola vijeka bilo. Jednog sjetnog jesenjeg dana , kada se crveno cvijeće sa zlatnim lišćem mješalo padajuć na rosnu crnu zemljicu koja puca od ljepote , praveći humke nestajanja . Prosvijetli mi se ... Kosara nije dobro , nikako nije dobro ! Ona više nije od ovog svita. Nikad nije ni bila! Toliko je prozračna , svjetlosna , uzvišena i umilna , da me boljela nevina dobrota i smjernost . Često san se pitao : Šta joj je? – Ne znam ! Kažem sebi , a lažem se. Nekoć sam sanjao ; Leži ona u bijeloj sobi , bijelom krevetu , sva u bjelini . Prekrasna i čedna , kao usnula nevjesta. Anđeo I sanja ! U kosi vranoj i blistavoj , se povjetarac sreće i vjenac raznobojnog poljskog cvijeća , zamrsili . Čini se na nekoliko mjesta krvavi. Ali znam , nije to krv . To su crveni cvjetovi , koji prizivaju krv ili ljubav. Meni u glavi oštri nož burgija . Nije ljubav, Kosara je ima. Slutim , to je cvijetni križ smrti. Dobra bića kad umiru , u snima , i svojim i tuđim , na glavi , oreole cvijeća , trnja ili krvi nose . Ljepota mila se u mom snu sa svim krunisala . Tada sam vidio , u njenom snu , slkinuvši vijenac, prozor je otvorila , nježno ga , poput snova , otisnula ka nebu. Vijenac se pretvori u grlicu bijelu i ona odlepša u nebo. Prepoznao sam u njoj Kosaru, a je bila prelijepa. Nije uopšte tužna . Prozračne zeleno modre oči iskrile su ljubav. Lice bijelo , lice nježno , anđeosko , umiveno milostivim plavetnilom neba , blista u svjetlosti zlaćanog sunca. I još sam vidio ; legla je na krevet. Prekrstila je ruke preko grudi. Nasmiješila se , duboko je uzdahnula , oči zatvorila , zaspala i usnila. Svijeća pored korizmenog molitvenika je tiho lelujala i do zore gorila Kosara se više nije probudila. Bješe to pred zoru , Blagoslovljene noći sudbine , noći dvadeset sedme , Ramadana mjeseca, Godine tisuću tri stotine devedesete . Neka te Mir i Milost vječno prate Dušo moja blažena.