Category Archives: Poezija k'o fol

Srce drhti i pjeva

pičim, pičim, pičiću

na Bjelave u moju mahalu

veselo stičiću.

Polako klizim

do ulice iznenadnih poljubaca,

do kučice male trošne.

I stigoh.

Ali nije bilo veselo.

Nimalo.

Na vratima Frka u rubin anteriji.

Sa kapidžika se čini malo većom

krupnijom.

Anterija se raspucava i nudi.

Priđem i saginjem se

da je poljubim.

Čeljade okreće glavu

poljubac na obraz pada.

Žena se smješi kroz suze .

To nju Dobri za majku zamjenio.

Drago joj i uvodi osjedjelog

zbunjenika u kuću.

A tamo,

odar boli i tuge,

muči.

Na odru

svilenom od bjeline

nježnom od ljepote

urešenom đulama svih boja

prekrasno dijete u anteriji

plavičastim safirima optočenoj

sanja

strast svoju

neutoljenu

vedrinu svoju

nepatvorenu

žeđ za životom

neugaslu

sa sobom

na nebo nosi

Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci

i jedna slika.

Znam je,

lica anterijska i nevina sa nje glede.

Igrom slučaja

ja pored nje i zagrlio je,

lagano kosu joj ljubim.

Sada joj lice mirno i spokojno ;

kao da je odahnula

i smiješi se.

Piano!

I u smrti –

ljubav i muzika sve je.

To dijete moje ,

naša ,mala Velika Frka je usnila.

Kraljica vrišteće boli ,

čini se sni.

O Frko,Frkice

otvori oči,

mladoženja tvoj ,

Princ Mali je došao.

Čuti dijete, ne progovara.

Umorna od čekanja mene neuviđavnog,

umorna bila, pa spije

Oko nje nema nikoga ,

samo kćer joj,

tuga i ja.

Kapi kiše po penđerima liju

pjesmu nose:

Ti si nam bila bol u srcu

nevinost u duši mila

Priđem meleki

poljubacem joj,kao nekad orosim

onaj dio između kose i čela

i samo jedna jedina suze

kanu na usne njene.

Znam sada bi se smejala

ne bi dala da joj tu suzu brišem,

već nestašno čekala da se sama u usne upije.

Kćer kaže :

Ma'ma bi htjela i poljubac nježni što sve znači.

Sve zna .

Sve joj majka ispričala.

I šta se zbilo

i što se nije zbilo;

a trebalo je da se zbude.

Glupava mladost

dušmani neki,

ili jednostavno sudba

na put nekoj sreći

uvijek

nesavladive prepreke nose.

Zasrami me ova mlada žena,

načisto.

Pianissimo

Kćer mi kafu,

žestoke cigar plave kutije

za koju su francuzi ukrali Frke ples,

bez filtera i kurvoazije,

čitav bocun

i dvije kristalne čaše na sto iznijela.

Kaže, ma'mo mame joj rekla šta volim,

a i trebaće mi.

Dignem obrvu na ono ma'mo mame.

Ona se nestašno smješka kao nekad Frka.

Na tacni srebrenoj pismo.

Kaže za vas je.

Osvrćem se i gledam,

nema nikoga doli nas troje.

Mladost se hinjski a čarobno smješi

Mulac je zbunjen

Ljepota mila snije.

Ode Frkina kćer u drugu odaju.

Ista ljepota .

Mila i blaga.

Vrckava i vesela.

Ni tuga to ne može ukrasti.

Diskretna.

Nadam se da je bolju sreću u životu

no ma'mo mame pokupila.

U pismu mnogo prelijepih snova

poneka suza

čitam i teško dišem

uspomene klize

svako malo dignem pogled

tako ja nju duši prinosim

ona zna i smješka se

Napokon smo noć proveli sami

zajedno

sa ljubavlju i snovima

jedino nismo ljubav vodili

Ima i nekoliko riječi

ličnih

samo za mene.

Mili moj

uvijek sam te voljela

Ti

oprosti mi

Ustajem na usne joj spuštam

poljubac nježni

što sve znači.

nema se šta oprostiti

niti žaliti

samo suze obrisati

pasti na koljena

pogledati ka nebu

skrušeno spustiti pogled

izreći Njegovo ime

pianissimo possibile