Starost blješti
tražeći tragove
izgubljenih snova
ni iluzije nema
mladost nedorečena
bespovratno bježi
zagubljena silovanjem
u bespućima prošlosti
za trenutke neke
bliskih hirova
nadobudnih srna
uplašenih žena
smrt se šunja
nikog nema
ničeg nema
ni osmjeh
ni čašu da ti da
na uvele usne prisloni
korjeni ostaju prazni
sadašnjost je tužna
osmjeha nema
nikad ne postoji bijeg
ni iluzije nema
*
Bol.
Da , ima jedno osjećanje pod tim imenom.
Neuki ga krste raznim imenima.
Te ova bol, te ona, pa takva i onakva …
Bol.
Njena , njegova , naša naša, vaša, naši vaše nadigraše…
Ne bi trebalo tako biti.
A mere.
Ponekad mora.
Insani su poput egzotičnih hajvana i biljki.
Hoćemo mi jabuku jesti.
I kad se pomene bol, prvo na ljubav pomisliti.
Bol.
Srećom , mi nemamo boli.
Umjesto slijepog crijeva operisali nam bol.
I sada nas ponekad samo slijepo crijevo boli.
Znate ono, kad mala djeca stave ruke na oči i kažu gdje sam.
Tako i mi.
Mi znamo gdje smo, ali ne znamo gdje se dala Ona.
Bol.
Sram nas ne pisati o našoj boli, a ne možemo, jer bi prvo hećima morali tužiti.
Nije nam priopćio da li se radi o kongenitalnoj analgeziji ili greška pri operaciji.
Kako nismo tužibabe , moramo osjećati tuđu bol.
Nije da moramo. Ona nas operisana praznina boli.
Zato ćemo vam pričati o bolu nama bliskih osoba.
Možda neko i sazna šta je to bol.
Možda se , nekom , romantičarska bajka o ushitu i trpljenju učini patetičnom.
A nekom bude lakše, jer ponekad naša bol i nije…
Bol.
Ah,Da.
Ona zaista postoji.
Da.
Uz bol ponekad dođe i ona druga jadnica.
Tuga .
Kad se misica i prva pratilja srca nađu zajedno,mora se neizostavno pojaviti i druga pratilja.
Suze.
A čini nam se da suze uvijek krenu prije , boli i tuge.
Nisu baš vaspitane te suze.
One nikoga, niti mole, niti pitaju.
Samo grunuu. Tek tako. Nenajavljene.
Kao što će večeras Dijete moje.
Zaboljeti ili banuti?
Tko da zna?
Krhke ruže su vam takve.
Mirisne i neprevidljive.
Bol.
Kao kapi rose.
Bole.
Kao Tišina i sni.
Uglavnom volim
volim da volim
i volim da sanjam Bijelu damu
Uglavnom volim
volim da živim
i volim jednu Tišinu da volim
Uglavnom volim
volim da se smijem
i volim da smijeh Krhkoj ruži mamim
Uglavnom volim
volim da bojim snove
i volim da riječima slikam Crnu čarobnicu
Uglavnom volim
volim da volim milion ruža
i volim da ih berem s njene rose
Uglavnom volim da ne volim uglavnom
volim da volim bez ikakvih brana
i volim da joj srce ljubavlju smaram
Bješe neki osmi mart
pomalo bajat i škart
bez žena slomih vrat
Ustavši na lijevu nogu
sjedne na zahodsku šolju
poslije pusti vodu
ustavši na desnu nogu
sjedne za mašinu novu
pusti mašti toj na volju
ustavši na obje noge
odi kod žene mnoge
popi oku dvije konje
skonta najbolje je leći
prepustit se datoj sreći
djevojčica mramor liječi.
Nisi Rodenov mislilac
ni Kupidon spasilac
samo dragi ranilac
sjećaš se
kad smo počeli naš
lipi hod
kakav ne spoznah
otkrivam ga
znam da lepšra
izmeđ dva sna
sjeti se mila
rekoh ti da sam neuk
da hoću da učim
da me učiš
da nam lipo bude
a se ne budim iz sna
nisam krio
riječi ljubavi
dobroti i čednosti
boli prošlih stađuna
od učiteljice
čarobnice moje
upijam i snim
pamtiću
danas mi posla
mila moja
znanje
od koga se postidjeh
što neuk sam
nisam Gabrijel
Bijah pjesnik ljubavi
zanijemiše mi riječi
sada dušom o tebi snivam.
Bijah slikar snova
prosule se boje
sada te zvijezdama milujem
uspjeh sakriti ćamac ljubavi
tvojim imenom zvan
Bog je milostiv dobri Anđelu moj
vrijeme je da se odi maleno moje
oceanu Tišina i sni
brodica vakta mom čvorištu se bliži
kad Nevere sinje čuješ huk
to ime tvoje s ljubavlju
dobri čovjek iskonu polaže
Dugo razmišljamo da li je primjerno sada pristaviti ovaj zapis,
kada je rana još jako svježa, a konci nisu izvađeni,
ili ga ostaviti za neka potonja , misaonija vremena.
A opet,sve nešto mnijemo ,čovjek je stvoren od žurbe i zaborava,
a ponekad od iznenadnih nestajanja.
Često razmišljamo kakav je taj osjećaj nekamo pripadati,
nevremenom zaboravivši kako to izgleda.
Pomislimo , Galerija će biti mjesto koje se može pripadati.
Jedno vrijeme je i bila.Dok si ti bila u njoj.
Ali, morio nas osjećaj privremenosti.
I bilo je neizbježno.
Lepršave grlice moraju tragati pute svoje .
Otišla si.
Zaledili smo se. I slikar i pjesnik. Napose dobri čovjek.
Bili smo tri kristalne statue.
Stajali na vrhu stepenica i čekali da nas tvoja misao čušne.
Imali smo samo par zajedničkih poveznica:
-Sjećanje na tebe , slike, par ukosnica,jedan kalendar,
jedna čioda, nekoliko zagubljenih staklenih krhotina, nešto zapisa i mnogo…
Vrijeme nije teklo. Samo se praznina njihala i postaja sve dublja.
U početku smo osluškivali hoće li zacvrkutati umilni glasić:
-Ja došla.
Nisi dolazila. Ja sam vrtio glavom, a Galerija je odmahivala:
-D'bro.Dobro.Doći će.
Ne znam zašto, ali vjerovao sam joj.
I onda kolovoza jedne odgovornije godine čusmo:
-Ja došla.
Odgovorismo:
D'bro , dobro…dobro nam došla.
(Morali smo upotrebiti riječi hroničara. Jer to smo postali.
Bilježnici protoka praznog vremena.)
Vjeruješ nam na riječ , jer osjetila si;
i Galerija i mi smo se istog trenutka odmrzli,
procvjetali i zasijali tugom.
Naša Djevojčica je znala da je trebamo i došla je.
Nećemo reći u zadnji čas, jer čitav život je pred njom.
Ali reći ćemo, nikad nije ni odlazila,
jer nama njeno srce pripada.
O, kada kažemo volimo te, ne plašimo se ljudi.
A ti ne boj se. Ne bi bilo pošteno.
I zato navrati, pođeđe , ili još samo jedared .
Sunce
More
Pjesak
Saksofon
kist
Ti
jedan svileni veo nevinosti
ja zvani
moj ti
da li nam neki dar osim ljubavi treba
ne Mila
bijela gospođice
čarobnice
sve do neba zbori
ljubav
ko labudova ples
se vodi
Traju strašne bure
vjetrovi bjesomučno kidišu
hukom uplašene dozivaju
strast je nehajno odmahnula rukom
sačekala da joj ljubav priđe
one milosnioce neuništive
brane zaštitnicu
krhku mjesečevu noć
tmina vreba
beštije imaju krvavi pir
ljudi je sve manje
Krov je stari
ohrndani
kuća bijedna
izlizana
sobićak mali
poluprazni
pod drveni
škriputavi
Na podu
dva su tijela
razigrana
u ljubavnoj vatri
zamotana
u radosti milovanja
u ljubavi postojanja
svjetlost tvore
usred zime
Pod drveni
raspjevani
sobičak mali
obasjani
kuća bijedna
svjetlucava
krov je stari
pozlaćeni.