Autor <\/p>\n\n\n\n
Hajro \u0160abanad\u017eovi\u0107<\/p>\n\n\n\n
VIII dio<\/p>\n\n\n\n
Sedmi dan 18. Avgust \/ Kolovoz 1971.<\/p>\n\n\n\n
Sloboda<\/p>\n\n\n\n
Ja ne znam \u0161ta je sa mnom. Ja odjednom pla\u010dem, ja vri\u0161tim, mene sve boli, ja sam vri\u0161te\u0107a bol. Ja sam voljena \u017eena.
Samo gledam kako moja ko\u017ea, grudi i skuta mojih upijaju sve te potoke ljubavi, koji polako po\u010dinju da se slijevaju niz grudi, preko stomaka, preko i unutar procvjetalog obljubljenog \u0111ardina, niz noge u bijele \u010dizme sa plavom vinjetom i lijevu i desnu.
Vali se ponovo vra\u0107aju jo\u0161 ja\u010di, ve\u0107i. Ima ih toliko, da postaju cunami koji se dijeli. Zapljuskuje i plavi srce , leti ka umu zbri\u0161e ga i polako utonu u \u010dednu du\u0161u.Tu se smiri.
Onda se skoro postidim.Malena Luca je postala \u017eena. Ona je naga i u zagrljaju Dobrog .
Ja znam \u0161ta je sa mnom, ja vi\u0161e ne pla\u010dem, mene ni\u0161ta ne boli , ja sam zaljubljena grlica koja slaba\u0161no uzdi\u0161e i bibanje tijela svoga smiruje.
U pono\u0107 , ta\u010dno u pono\u0107 se to desilo.
Mislite da \u0107u vam pri\u010dati.
Ne sada . Mo\u017eda jednom. Sada nije vrijeme skidati velove te no\u0107i. Jer ljepotu njenu bi zaledile tragedije koje slijede. Neke detalje pri\u010de sam malo izokrenula. Da me ne bi odmah osu\u0111ivali. Neke sam ofarbala nekim valerima koji su se desili, ali su mo\u017eda mrven bili druga\u010diji.
Su\u0161tina ove pri\u010de je ljubav.
Moja bezuvjetna i neprikosnovena ljubav. Voljela sam dva \u010dovjeka. Bezrezervno i iskreno. I vodila ljubav samo sa jednim. Zapravo ne znam kako se to desilo. On mi se pribli\u017eio , u\u0161ao mi u damar i ubrao mne, ko najve\u0107u bekanku.
Samo sam \u017eena. Od krvi i mesa. Ali i svijetle du\u0161e. Nikad nisam imala izbora \u0161ta \u0107u biti. To za ovaj dio pri\u010de i nije va\u017eno. Nakon nekog vremena \u0107e biti va\u017eno. Da dovede u red zbrku, koju sam u \u017eivotu Dobrog i mom napravila.
Pokloniv\u0161i mu srce i tijelo , bje\u0161e to moj grijeh. Da li je taj grijeh uzro\u0161ko posledi\u010dno pokrenuo tragedije? Ne znam! Mo\u017eda shvatim do kraja ovog pisanja.
A isto tako \u0107u se do kraja \u017eivota pitati \u2013 zar je ljubav od Gospoda Milostivog darivana i blagoslovljena grijeh?
Kod mene , ni\u0161ta ne mo\u017ee biti obi\u010dno.
Dobrog sam upoznala tri godine prije drugog , kona\u010dnog upoznavanja. Onog na ljulja\u0161ki. Kad sam se ponovo u njega zaljubila. I u Frku Frkicu. Sje\u0107ate se ljulja\u010dke i pomisli da su umirali .
Bilo je to jedne septembarske ve\u010deri 1968. godine\u2026
Ne znam kako i za\u0161to , ve\u0107 tada sam osje\u0107ala da bi mi jedino Dobri mogao pri\u010dati :
-“Boja je bijela sun\u010deva svjetlost ljudima od Neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar duginih boja nijansirane valerima crvene, naran\u0111aste, \u017eute, zelene i plave boje\u2026”
Duga je ponovo u mom \u017eivotu.
Dok je pri\u010dao o bu\u0111enju meni se polako po\u010dela dizati neka koprena iz srca. Koprena nalik na plave ledene sante provla\u010dila mi se kroz um . Tu je led malo omek\u0161ao i polako je po\u010deo da se talasa i klizi niz grlo, da bi se spustija u du\u0161u. A onda se pobucao u hiljade suza, koje su kao valovi nadolazile u plavet mojih o\u010diju i slijevale se niz lice.
Krik samo jedan krik, mene, zbunjene , sle\u0111ene djevoj\u010dice je ispunio umilno nebo moga Grada \u010cednosti, paraju\u0107i ga i kupaju\u0107i se u njegovih milijardu milijardi maglica.Bile su to suze olak\u0161anja. Opro\u0161taj I rastanak sa samo\u0107om, tugom i boli.
Mali Princ je sjeo pored mene. Ja sam mu polo\u017eila glavu u krilo. On me malo podigao, u zagrljaj privukao, okrenuo mi glavu prema sebi, pogledao u o\u010di. Vidjev\u0161i njegove o\u010di, shvatila sam o boli o kojoj govori.
To sam ja vidjela svoju bol u njegovom pogledu. On je moj upijao. Znam da ga je boljelo isto kao mene. A on? On se samo smje\u0161io. Mili Bo\u017ee koja je ljepota i nje\u017enost bila u tom pogledu.
Mora\u0107u da prekinem pri\u010du svoga dnevnika , da ubacim jednu \u010dar\u0161ijsku pri\u010du, koja me svojevremeno iznervirala.U prvi mah. A onda sam joj se iz sveg srca nasmijala.
Na\u0161 narod je vrlo ma\u0161tovit. Pri\u010de iz ni\u010dega zna slo\u017eiti. Jal potrefiti , jal fuliti. To nije bitno. Samo nek se pri\u010da i da se glas po \u010dar\u0161iji veze i nadogra\u0111uje. Dobro je Deba reko:
-Pusti\u0161 vjetar u mahali, u \u010dar\u0161iji zemljotes.
Pri\u010da, oliti javna sablazan , vam na priliku izgleda vako, od rije\u010di do rije\u010di:
“Jednom ti neko od konzilija natakario Lucu , sekretaricu onog Julija Wolfa \u0161to je drmo supom.
Nije htio, ali moro.
Srela ga Luca slu\u010dajno u gradu. Nije ga ni poznavala. A mo\u017eda i jeste. Njojzi se nikad ne zna.
U tom momentu je ne\u0161to ba\u0161 gadno zasvrbilo. Nije da svrbi, gori ko planine poslije ljetnih po\u017eara i haranja.
Gospodi\u010dna Lucija uvijek nacifrana bila.
Ide ona ponosno uzdignute glave, a dolje je svrbi toliko, ma, ko da ima svrab u petoj klini\u010dkoj fazi. Do\u0111e joj da vri\u0161ti. A ne smije. Ugledna je ona i krakata \u017eenska. Joj , kakva je pusta. Svakom insanu bi grudima zatvorila usta, a plavim o\u010dima du\u0161u slomila.
Ali nije svrbe\u017e tek tako sam od sebe nasto. Jok. Kad se Luci neko svidi ili je zasvrbi , ona svaki dan dvojicu u apsanu \u0161alje , dok ne dobije onog pravog. Ima da ga ima ili ima da ga ima, tre\u0107e nema.
Dobra u svakom pogledu bila, a volila i anamo ono i te kako voljela? Krvni\u010dki. Ne\u0107emo detalje , nismo vam mi za tra\u010da, ali tu je i perje i ko\u017ee letjela. Ni sebe ni ikog nije \u0161tedjela. Znalo je tu i oguljenih le\u0111a i glava pasti. Ni Mujin majmun se ne bi dobro proveo. \u0160to no bi vrsni poznavaoci takvih situacija rekli: carica Marija Terrezija je bila mal maca za Luce I njen svrabe\u017e.
Zato ona u apsane slala sve, ali nikad ni jednog od bjelavskog kolegija. Nikad ljubomorna nije bila. Sve znala \u0161ta joj se u gradu radi. \u010cak joj pomalo simpati\u010dni bili, osim onog \u0161to se podrugivo. Taj joj na \u017eivce i\u0161'o. Ona taman da zajau\u010de ono toliko potrebito – joj, mamo mamice; kad neki stra\u0161ni lav joj zaurli\u010de me\u0111u u\u0161ima. I prekine je u po posla, a ona osta posna.
Dala da se stvar ispita. Imala mo\u0107 u supu, haman ko Wolf. Ako bi se neki jado, levat ili hable\u010dina zaletio i osladio, a ne odradio kao Mujo kraljicu , nije mu gino pr\u017eun. Izbirljiva bila haman ko pomenuta kraljica Marija Tereza, ona Muje na\u0161ega takarenka. Ako izgledom i stasom nije za titove ili kralji\u010dine garde, nije dobar ni za Lucu. Od 15 do 90 dana se dobijalo za podba\u010daj plana, zavisno od nezasluga.
Vidio Deba Lucu, nije se podrigno nego uzdahno, nje\u017eno, \u010deznutljivo , hajvanski zablenuto. \u010cuj Deba zaboravio ne podrigivanje? Kad je do\u0161o ku\u0107i, podrigno se Deba sa po Bjelava gromoglasno , jer po ure zad\u017eavao grlenu muziku dubokih basovnih nota.<\/p>\n\n\n\n
A ako prepukne , nema vi\u0161e ovog nesnosnog deri\u0161ta sa suzama u o\u010dima koje ne padaju , ni da\u0161ka na usnama kojim ljubi , ali zato vi\u0161e bole i gode .
Ako prepukne , nikad vi\u0161e ne\u0107e\u0161 osjetiti njegovo lice na svom dlanu.
Ako prepukne , nema vi\u0161e ovakvih blagih no\u0107i.
Ako prepukne, prekrasna nedirnuta ru\u017ea tvoja umire sa tobom.
Ako prepukne nema \u2026
Znam nije pravedno mila. Ova no\u0107 kasni samo trinaest godina . Ali, \u0161ta znaju djeca \u0161ta je vrijeme . Ona znaju samo da se igraju i vole . Izbri\u0161i ih, te godine . Zapravo one se ve\u0107 same po\u010dele da se bri\u0161u.
Pjesma je tu\u017ena , ti jo\u0161 tu\u017enija . Rastaje\u0161 se od ne\u010dega \u0161to ti je trpalo boli, kojima si \u017eeljela prinostiti samo\u0107u svojih dana . Boli su bile tvoja radovanje . Bol i tuga te hranili . Bili zavjet nedore\u010denim snovima .
Osje\u0107a\u0161 da se zaboravljeni \u017eivot vra\u0107a u tvoje vene .
Ru\u017ea gubi sve boje osim svjetlosti . Miluje ti ko\u017eu i plovi ka srcu i puni ga toplotom . Zna\u0161, ledu tu vi\u0161e mista ni . Mo\u017eda \u0107e trebati vremena , ali odledi\u0107e se . Pjesma klizi . Misli\u0161 – dakle tako izgleda poslijednji jecaj umiru\u0107ih snova . Lak\u0161e di\u0161e\u0161 , nije taj jecaj ni tako bolan , kao \u0161to muzika i srce pjevaju.
Sa tim poslijednjim jecajima , ja vidim Dodu kako te ljubi u polju djevi\u010danskih ljubi\u010dica , kraj izvora Modre rijeke. Miluje ti i raspli\u0107e kose , ljubi onaj nesta\u0161ni \u010duperak plavi . Tebi je toplo i ugodno . Maj je i sunce kasnog prolje\u0107a vas miluje . U\u0161u\u0161kava\u0161 se ljubavlju i \u010dvrsto sti\u0161\u0107e\u0161 uz njega . Ne \u017eeli\u0161 da ti dodiri ikad prestanu .
Ti ne vidi\u0161 da je on tu\u017ean i sle\u0111en . Danima ga nosi prelijepa , a zlokobna vizija . Ne\u0107e da ti je ka\u017ee , da te ne upla\u0161i . Vidi tebe , svu u bijelom , samo ti na \u010dizmama izvezeni plavi listi\u0107i nalik srcu . Prelijepa , kao \u010darolija iz sna, stoji\u0161 u plaveti dana na onom va\u0161em proplanku , kao najmirisniji cvijetak i veselo mu ma\u0161e\u0161 . Jedan poljubac rukom , kao dijete na opro\u0161taju , mu \u0161alje\u0161.
A onda , sunca nestaje , tama je svud , ti blje\u0161ti\u0161 i lice ti se stravom gr\u010di , pretvara\u0161 se u gromadu od crnog leda sa\u010dinjenu . On osje\u0107a da gromada ho\u0107e da vri\u0161ti , ali ne mo\u017ee , neko joj ukrao glas i damare . I ti si samo santa leda u mra\u010dnoj no\u0107i.
Vidim kako ti prilazi ljubi i suze bri\u0161e . I jo\u0161 vidim kako mu suza na tvoje lice kanu . Ti je osjeti\u0161 , zape\u010de te . Pridi\u017ee\u0161 se , ho\u0107e\u0161 da je obri\u0161e\u0161 . On ti ne da , bijelom maramicom ti bri\u0161e vla\u017enost sa lica . Na maramici ostaje crveni trag , ali on ga skriva da ne vidi\u0161 . Ti si sumnji\u010dava i pita\u0161 ga :
-Mili, za\u0161to pla\u010de\u0161 ?
-Ne pla\u010dem mila , to je jedna grlica od sre\u0107e suzuna moje lice kanula .
I zaista dvije bijele grlice , jedna sa plavetnim , a druga sa rubinovim prstenom veselo doletje\u0161e iznad njih , napravi\u0161e par razigranih krugova , kao da \u017eele da podijele zajedni\u010dku sre\u0107u prelijepog dana. Dodirnu\u0161e se vrhovima krila . Vazduh se ispuni ljubavlju i ozonom . Cvrkut , sijevanje i odjek groma stopi\u0161e se i ispuni\u0161e livadu sa cvije\u0107em . Munja se provu\u010de izme\u0111u grlica udari u visoki jablan nasuprot tebe i Dode .
Ve\u0107a grlica , ona sa rubinovim prstenom na vratu , pade na livadu . Manja , se bez glasanja spusti do nje , dodirnu je kljunom . Jednom , pa drugi put . Polegnuta pti\u010dica ne mrda . Malena du\u0161a se uznijela na nebo. Ali , mo\u017eda ne i sama . Kao da je ponijela i du\u0161u ove drugu, jer ona poput insana , polo\u017ei glavu na grudi mrtve grlice .
Nebo se skroz smra\u010di , po\u010de strhoviti pljusak . Ti si sle\u0111ena , pogled ti se ne mi\u010de od malih ljepotica . Glas ti zastao u grlu . Otvara\u0161 usta , ali tona nedostaje. I Dodo i ja slutimo samo jednu rije\u010d :
-Za\u0161to ?
Ho\u0107e\u0161 da pri\u0111e\u0161 onoj \u0161to joj se grudi jo\u0161 mi\u010du . Da je skloni\u0161 sa ki\u0161e , u grudi sakrije\u0161 , da njenu bol , koju osje\u0107a\u0161 do sr\u017ei , prigrli\u0161 sebi.
Dodo je prestravljen i rastu\u017een . Malo mu srcu lak\u0161e , misli to je bilo obistinjenje njegove zloslutne vizije .
Podsvijest mu se se buni:
-Jes , kako da nije,!?
Tiho , da ne prepla\u0161i grlice , zagrli te i ka\u017ee :
-Idemo mila , pokisnu\u0107e\u0161.
-Ne mogu je ostaviti samu .
-Bi\u0107e ona dobro . Nadam se . Idemo mila moja .
Ti ne ide\u0161 , tebe Dodo vu\u010de . Ti ne skida\u0161 pogled sa grlice \u0161to di\u0161e . Kako se udaljava\u0161 , ona je sve manja i ti je odjednom vi\u0161e ne zamje\u0107uje\u0161 . I u tvojim mislima osta\u0107e zauvijek dilema , da li je presvisnula ili je skupila snagu da ponovo uzleti.
Poslije trinaest godina si saznala .
Znam da se pjesma bli\u017ei kraju . Mnogim grlicama je procvjetala ru\u017ea u no\u0107ima poput ovih. Moje o\u010di su pomalo umorne . Te\u0161ko je kriti pogled od tebe , Malena moja i dr\u017eati ga okrenutog Nebu i Zvijezdama . Vrat se uko\u010di. Ne mogu da se protegnem . Ti si tu.
Ti vi\u0161e nisi insan , ti si meleka koja se u pjesmu pretvorila i svoj bol isto\u010dila . Pjesma vi\u0161e nije o tvojoj ru\u017ei , ve\u0107 o svim onim tu\u017enim \u017eenama i njihovim ru\u017eama koje su hajvani ostavili . Ja sam zabezeknut . Mnogo sam ljepota vidio i sreo na svojim putovanjima , ali tvoja\u2026
Tebi je \u017eao svoje i svih drugih ru\u017ea . Koliko tuge na ovom dunjaluku ima . Upita\u0161 se kako je onoj crvenoj jadnici , koja na onoj malenoj planeti samuje , \u010dekaju\u0107i da se njen Mali Princ vrne. Pomisao na tu Krhku ru\u017eu \u0161to mo\u017eda vene u samo\u0107i, ti poma\u017ee da shvati\u0161 , da ne mo\u017ee\u0161 dozvoliti da ti srce prepukne . Mora\u0161 ovom malom blentovanu izbrisati suze iz o\u010diju i poku\u0161ati da mu srcu vrati\u0161 du\u0161e njegovih izgubljenih ru\u017ea i grlica.
Dok okre\u0107e\u0161 glavu prema meni , ti ne mo\u017ee\u0161 da vidi\u0161 da se ru\u017ea , ta svjetlost tvoje du\u0161e , tebi vratila i rumenom \u017eivota obojila vrhove jagodice tvoga lica . O\u010di ti vi\u0161e nisu ledena plavet . Postaju nje\u017eni Ocean , Ti\u0161ina i sna dubok kao istina .
Ali ja sam ipak tu\u017ean . Srce mi zebe . Znam da je sve dato u provima . Nekoj drugoj grlici ili ru\u017ei , bliskoj srcu mome , srce \u0107e da prepukne\u2026
I za\u0161uti.
Osjetim da sam se vratila , lak\u0161a i nikad bla\u017ea . Ne znam ni kako je pjesma zavr\u0161ila . No\u0107 se obojila svjetlo\u0161\u0107u , dignem pogled , jer upravo sada , jedna zvijezda pada i nekog \u0107e da obraduje . Ja po\u017eelim da\u2026
Ne dovr\u0161ih \u017eelju, upla\u0161im se. Pomislim :
-Nije li ovo ona zvjezdica , koja treba da ga vrati njegovoj ru\u017ei i baobabu.
Spustim pogled i vidim , Dobri je jo\u0161 uvijek tu . Nije nestao . Njegov pogled je otplovio daleko , za onom zvijezdom i tu\u017ean je. Slegnu ramenima. \u0160ta se mora mora; osjetim u ne\u0161apatu.
Ne znam da li ga je pjesma dotakla ili ga njegovi boli biju. Kasnije sam saznala da ga svaka pjesma dirne , jer svaka pjesma nosi sje\u0107anja, sje\u0107anja tugu, tuga bol. Povremeno i suze . Za\u010darni krug se nikad ne prekida. I sve ponovo kre\u0107e.
Gledam i pomislim , kako je ovo dijeto lijepo . Bilo bi se tako lako zaljubiti u njega i voljeti ga . Kako bi bilo lijepo da je malo stariji . I da nisam to \u0161to jesam. Imala bih snove i nadu. I svjetlije dane pred sobom.
On se okre\u0107e , gleda me i \u0161uti . \u0160uti i gleda me . Osje\u0107am ho\u0107e ne\u0161to lijepo da mi ka\u017ee , ali se suspre\u017ee . O\u010di mu svjetlucaju , ali ne od tuge i suza , ve\u0107 od neke , meni nepoznate \u010de\u017enje. Ove no\u0107i , o\u010di su mu crne , skoro ljubi\u010daste, i u njima slutim ve\u010dera\u0161nju modrinu neba i iskri\u0107avost zvijezda .
Djeli\u0107 , mali malecni djeli\u0107 sekunde bljesnu mu u desnom oku sjaj ne\u010deg prekrasnog . Pomislih da tako mora izgledati raj . Toliko cvije\u0107a okupanog u prozra\u010dnoj plaveti rijeka \u0161to mirno teku i bjelasaju, i purpuru neba nezamislive ljepote ja jo\u0161 nigdje i nikad nisam vidjela . Osjetih veliku dubinu i mudrost tog krajolika . Naje\u017eih se i upla\u0161ih . Htjedoh opet da ga pitam:
-Tko si ti?
Ali ne mogu . Neka nedefinisana blagost , puna umilne dobrote me ispunjava i tjera da \u0107utim i da ga gledam . Da upijem svaku nedostaju\u0107u pjegicu tog prelijepog djeteta .
On zatrese ramenima , kao da neki teret baca sa le\u0111a i kao da se uspavi i postade vi\u0161i . Pri\u0111e mi , uze mi lijevu ruku i poljubi mi dlan.
-Ja sam samo maleno , ludo , zaljubljeno dijete , koje je umislilo da mora spa\u0161avati svu nevinu djecu ovog svijeta.
Raznje\u017eim se , na\u010disto se raznje\u017eim i opet raspla\u010dem. Znam ,ovo su druga\u010dije suze , jer me ne bole .
Taki vam je on . I kad vas raduje on vas raspla\u010de.
Sjetih se , neko mi je pri\u010dao , da je jedna pjesma ostavila poseban trag u njegovom srcu , ona o bekriji i htjedoh da mu se zahvalim za lijepo ve\u010de . Po\u010deh prebirati strune .
On me , na sekund hladno pogleda , pa se nasmij\u0161i i malo , sjetnim osmjehom , stisnu zube . Ja ustuknem. Nisam znala da ima tu stranu .
On prvi put , te ve\u010deri , sjede . Prinese stolicu do moje i namjesti se nasuprot mene . Noge nam se dodiruju . Neka pucketava struja mi unosi vatru i vrti je u nogama i one drh\u0161\u0107u , toplina ho\u0107e da se penje . Ja joj ne dam . Mrzim ga zbog toga \u0161to mi radi . Ja ne znam za\u0161to , ali njegova blizina me uznemirava i zabrinjava.
Zlobnica:
-Zvekni ga bi\u0107e ti lak\u0161e . \u0160ta ima merhum da te pali ?
Dobrica:
-Poljubi ga bona , pa kud puklo da puklo .
On to vidi . Ja sam sigurna da vidi moje druge . Uzdahnu . Duboko uzdahnu . Jednom , pa drugi put. Valjda zbog parova . Blago mi prisloni desnu ruku na lijevo koljeno . Ne\u0161to toplo i milo u tom dodiru me umiri . Znala sam da \u0107e sve biti u redu .
-Ba\u0161 !
On me gleda u o\u010di . Dugo i uporno . Pogled mu je skoro prazan . Ja vidim iz dubine zjenice se prvo javi ta\u010dkica svjetlosti , pa se ugasi . On spusti pogled . Strese glavom , kao da ne\u0161to tjera. Di\u017ee ga.
U o\u010dim vidjeh i ljubav i bol . \u010cuh mno\u0161tvo rije\u010di . Ne znam da li ih je moja du\u0161a osjetila , ili ih je on izgovarao :
-Meni tek tako iz \u010dista mira srce po\u010dne plakati , du\u0161a se lomatati i tuga po\u010dne vriti na o\u010di . Ja onda zavirim u mali mozak . Veliki je oti\u0161ao sa odlepr\u0161alim grlicama . Sa svakom , jedan djeli\u0107 . Puno je tih djeli\u0107a bilo .
Velim \u0161ta \u0107e mi veliki mozak , kad mi one nestaju , a pjesme izdaju .\u017divot ni jednu da mi vrate , a toliko sam ljubavi i dobrote u pjesmama svojim svima poklonjao.
Za \u017eivot mi je dostatan mali mozak . Dovoljan je za bujice ljubavi i snova . I sje\u0107anja. Malo je potijesno u mom malom mozgu . Sve su se te bujice izlile i sada mi du\u0161u zapljuskuje plavetni Ocean – Tisina i sni
Ocean kao svaki okean . Dubok i valovito \u0161umi . Topao i leden . Miran i uzburkan . Svjetluca i taman. Bedoku\u010div i blizak. .
Kad mali mozak vi\u0161e ne mo\u017ee zadr\u017eati Ocean , vratim djeli\u0107 velikog i njega utopim dio Oceana i poklonim nekom novom an\u0111elu .
Mali mozak je veliki sanjar , a veliki mozak je vrelo istine . I ni\u0161ta ne mo\u017ee sakriti – Malena , ljubavi moja .
Tebe sigurno ne mogu zaboraviti . Ka\u017eem si , kako \u0107e\u0161 bolan , blento jedan zaboraviti , najnje\u017eniju devoj\u010dicu koje se smeje, a srce joj se lomi . Komada se u milone konfeta tuge , a svaka konfeta jedna suza , a svaka suza krvari bol .
Bubam glavom zid , krv na licu osje\u0107am , mislim da su suze , pa mi drago . Odavno ih nisam pustio . Radi tebe bih morao. Rijetko sam zbunjen , ali sada jesam .Ve\u0107 danima dumam:
-Za\u0161to , ti? Nije \u010dasno i grijeh je to kod Boga. Veliki.
Nisam ja pametan da to shvatim . To je ne\u0161to vi\u0161e od mene . Morao bih , a ne mogu pobje\u0107i od tebe. Tebe sam proku\u017eio , na mah i skroz na skroz . An\u0111ele je lako prepoznati . Beli\u010dasti su i plavkasti , sjajni i svetlosni kao biljur iznad na\u0161e Modre reke , \u0161to te\u010de pokraj na\u0161eg Sarajeva Grada \u010cednosti i na\u0161om Bosnom zemljom Bo\u017eije milosti .
Par puta su tvoja zla\u0107ana krila okrznula moj krajolik , ali nismo se dotakli , osim ono jednom. Jo\u0161 nisi pokazivala opekla krila . Zapravo ti ih nisi opekle , tebi su ih spalili. Ti si od onih An\u0111ela koji ljudima donosi spoznaje i slike . Slike prelijepim licem , spoznaje \u0161utnjom sa malo re\u010di .
Mislio sam da si ja\u010da od svih . I bila si , dok nisi , ovih poslijednih dana , dan za danom , du\u0161u po\u010dela lije\u010diti. Sre\u0107om prevagnulo je na dobro . Tako izgleda. Ali nije bilo odjednom . Tebi se \u010dini da sam te ja izlomio , ali nisam . Ja sam samo sakupljao par\u010di\u0107e i poku\u0161avao da ih spojim . Par\u010di\u0107e koji su \u010dekali da ja nai\u0111em i da ih pokupim. Upliv su\u0111aja! Tko da zna?
Samo se pitam , kako \u0107e\u0161 bolan , zaboraviti krhku ljubi\u010dicu , \u010diju su du\u0161u kvrcnuli kao maslinovu gran\u0107icu u usnama bele golubice . Ho\u0107u kose da \u010dupam , a setim se , nisi si ih ni ti \u010dupala , kad ti se \u017eivot slamao .
Ho\u0107u nekog da kunem , a padne mi na um , nisi ni ti klela . Samo si u samo\u0107i bez glasa vri\u0161tala i Bogu Jedinom se molila da te uzme .
Htio sam ti pomo\u0107 darovati . Znam ne bi je htela . Ponos i vjernost male devoj\u010dice , moje mile djevoj\u010dice .
Stalno sebe korim , kako \u0107e\u0161 ahmaku , zaboraviti tu grlicu, taj Nebeski dar \u0161to plamti ljubavlju , snovima i \u010de\u017enjom. Kako \u0107e\u0161 bolan zaboraviti tog an\u0111ela \u0161to te nevino\u0161\u0107u tijela svoga grijalo , milovao i spasilo od smrti.
Kada ja jednom odem ti \u0107e\u0161 i dalje da \u0161uti\u0161 . A tebi \u0107e tvoje nebo uvijek biti uvijek plavo i blisko..
A ovaj jetim se ne\u0107e nimalo stidjeti . Bez imalo srama pozira\u0107e svijetom . To je uvijek i bio . Pozer koji glumi \u017eivot i dobrotu . A njemu \u0107e njegovo nebo uvijek biti tamno i daleko . Zapaisano mu od malih nogu. Dana radosti milog Medija.
-\u0160ta \u0107e biti pa je iskren? Psinu neku ozniljnu sprema – zlobnica se slavodobitno cereka.
-Ne znam kako je mo\u0161, slu\u0161at. Ja bih je udavila.Kako mo\u017ee lajat , na tu milu ljepotu.
Kako \u0107e te bona ovo maksum\u010de zaboraviti
ka\u017eem ja tebi mila moja?
Da samo o\u010di imam
vidio bi ljepotu koja se ne smije ostaviti.
Da samo malo uma imam
vidio bi da neizmernu dobrotu i tihu mudrost
koju treba prviti na srce i unijeti u du\u0161u.
Ali jok , blentovija mora iza onog brijega i\u0107i.
Tamo su a\u017ebahe koje treba tjerati , grlice spa\u0161avati
Pa iza tog brda ima jo\u0161 jedna planina\u2026
Kako \u0107u te zaboraviti ljubavi moja ?
Tebe bi bilo lako voljeti za \u010ditav \u017eivot
Tebe koja si nesta\u0161no lijepa
Tebe koja mojim Gradom \u010dedno\u0161\u0107u sija\u0161 i ponosno hodi\u0161
Tebe kojoj cvije\u0107e mirise krade
Tebe koja samo za ljubav \u017eivi\u0161
Tebe koja sjaj sa suncem dijeli\u0161
Kako \u0107u te zaboraviti malena?
Tebe koja se uranja\u0161 u ljepotu duge
Tebe koja nevinost djeteta nosi\u0161
Tebe koja plavetnilo neba oslikava\u0161
Tebe koja dubinom mora zra\u010di\u0161
Tebe koja u o\u010dima zvijezde nosi\u0161.
Ne mogu te nikako zaboraviti ljubavi jedina
Zato do\u0111i da ti snove sanjane poklonim
Zato do\u0111i da ti pjesme nje\u017ene pjevam
Zato do\u0111i uhvati me za ruku
Zato do\u0111i zagrli me \u010dvrsto jako
Zato do\u0111i meni i ne boj se vi\u0161e mila
Do\u0111i svojoj ljubavi ljubavi jedina
\u0160ta \u0107u ja opet moram plakati . Ba\u0161 sam neka razma\u017eena pizdunka.
Zlobnica:
-Znala sam je da \u0107e ovaj krelac neku fintu izvesti . A ti ko najve\u0107a bekanka nale\u0107e\u0161 na mine mahala\u0161a.
Dobrica:
-Ma pusti je bona . Ne slu\u0161aj ljubomornicu . I ja bih ga zvoljela samo da smijem i da se nije u tebe za\u0107orio.
-Idemo mila spiti . Sutra \u0107e biti vrlo gusto . Moramo se odmoriti .
Uzme me za ruku, ulazimo u hodnik .Vodi me do mojih vrata . Ja ne znam \u0161ta \u0107u . Mene je i strah i radosna. Jeze me hvata , i drhtim i treperim . I vatra sam i led . Raznje\u017eena sam ,a ljuta. Kod vrata spava\u0107e sobe , on se prope na prste , poljubi me nje\u017eno , punim suhim usnama .
-Laku no\u0107 Mila . Izvini , na\u0161e vrijeme nije do\u0161lo.
Samo se okrenu i ode. Mene ko da neko ofuri vrelom vodom , pa zali te\u010dnim azotom . U\u0111oh u sobu , htjedoh da zalupim vratinma , tako jako da se \u010ditav svijet sru\u0161i , a onda \u010duh malopre\u0111a\u0161nje rije\u010di :
-Ho\u0107u kose da \u010dupam , a setim se , nisi si ih ni ti \u010dupala , kad ti se \u017eivot slamao .
Ho\u0107u nekog da kunem , a padne mi na um , nisi ni ti nikoga klela . Samo si u samo\u0107i bez glasa vri\u0161tala .
E, jes mi to , vala , plaha utjeha.
I jo\u0161 \u010duh :
Bubam glavom zid , krv na licu osje\u0107am, mislim da su suze , pa mi drago . Odavno ih nisam pustio . Radi tebe bih morao .
Rijetko sam zbunjen , ali sada jesam. Ve\u0107 danima dumam\u2026
Rijetko sam zbunjen , ali sada jesam . Ve\u0107 danima dumam\u2026
Danima dumam\u2026
Danima:
-Za\u0161to , ti? Nije \u010dasno i grijeh je to kod Boga. Veliki.
Nisam ja pametan da to shvatim . To je ne\u0161to vi\u0161e od mene .
Morao bih , a ne mogu pobje\u0107i od tebe , od velikog grijeha.
\u0160ta \u0107e\u0161 , pomislim , ili dijete ili maloumnik .
Bi mi lak\u0161e , jer shvatim uvijek \u0107e biti moj.<\/p>\n\n\n\n
<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Autor Hajro \u0160abanad\u017eovi\u0107 VIII dio Sedmi dan 18. Avgust \/ Kolovoz 1971. Sloboda Ja ne znam \u0161ta je sa mnom. Ja odjednom pla\u010dem, ja vri\u0161tim, mene sve boli, ja sam vri\u0161te\u0107a bol. Ja sam voljena \u017eena.Samo gledam kako moja ko\u017ea, grudi i skuta mojih upijaju sve te potoke ljubavi, koji\u2026 Pro\u010ditajte vi\u0161e…<\/a><\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[31,28],"tags":[],"class_list":["post-120789","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-blazena-luca","category-ko-fol-roman"],"_links":{"self":[{"href":"http:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/120789","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"http:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"http:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"http:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"http:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=120789"}],"version-history":[{"count":1,"href":"http:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/120789\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":120790,"href":"http:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/120789\/revisions\/120790"}],"wp:attachment":[{"href":"http:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=120789"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"http:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=120789"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"http:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=120789"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}