XII dio<\/p>\n\n\n\n
Jedanaesti dan <\/p>\n\n\n\n
Ponedeljak 23. avgust 1971.<\/p>\n\n\n\n
Kosara Marija Magdalena<\/p>\n\n\n\n
*<\/p>\n\n\n\n
\u010cesto sam se vra\u0107ala na ljulja\u010dku koja se sama ljulja, na dvoje djece u koju se ja zaljubljujem. Mnogo puta sam po\u017eeljela uobli\u010diti i svojim rije\u010dima ispri\u010dati ono \u0161to se dogodilo tog jutra kada je sve utihnulo. Na\u017ealost pizdunka u meni je uvijek pobje\u0111ivala i ja nisam nalazila rije\u010di. Samo suze. Osje\u0107ala sam krivicu \u0161to sam na neki na\u010din pokrenula lavinu sudbosnih de\u0161avanja. Jednom stisnug zube , zakapija slavine i ukradoh Dobrom dio jednog njegovog romana. ne sje\u0107am se kojeg. <\/p>\n\n\n\n
Valjda sam vam pri\u010dala da je oduvijek lijep pri\u010dao, pisao i slikao Pri\u010de i pjesme su mu bile prelijepe pune nade , milosti i ljubavi. Nije ih on bojio tragikom, suzama i tugom. Tako se de\u0161avalo. On je samo zapisivao i davao im nje\u017enije tonove. plemenitije tonove. Slike su bile druga\u010dije. Valjda rije\u010di oplemeni ljubavlju i preto\u010di ih u vema lijepe i nje\u017ene slikovne zapise. Kad bolje razmislim rije\u010dima i slikama je razbijao tugu i poku\u0161avao radovati sve nas. To je bio njegov na\u010din da se izbori sa onim dijelom stvarnosti koji nam nije bio po volji.<\/p>\n\n\n\n
Njegove rije\u010di obojih svojim svojim sje\u0107anjima i zapisah. Na kraju mi se u\u010dini da je to ljubav nas koji smo je voljeli , pisala o Kosari Mariji Magdaleni.<\/p>\n\n\n\n
Ono jutro kada sam umar\u0161irala u njihov \u017eivot sve sam ras\u010distila. Drotove otpustila. Onog jednog \u0161to je blenuo u k\u0107er, a da pojma nije imao da se tako kasno po mahali smuca prvog sam otkantala.<\/p>\n\n\n\n
-Vodi je ku\u0107i, \u0161ta \u010deka\u0161?<\/p>\n\n\n\n
Ostale sam sa onom drugom djecom na Bjelave uputila. Da ih razvezu , da im se ni\u0161ta ne desi.<\/p>\n\n\n\n
Kada su se svi razi\u0161li, Dobri je u ku\u0107u unio Frku, na bra\u010dni krevet polo\u017eio. Potom iza\u0161ao. Ja je presvukla i ko malo janje pod plahte polo\u017eila . Poljubila je u \u010delo, ba\u0161 kao Dobri. Tiho i nje\u017eno. Kao da\u0161ak sna na dje\u010dijem licu.<\/p>\n\n\n\n
Ostadoh sama sa Dobrim. Iza\u0111osmo na verandu , da ne smetamo usnulo dijete. Zapravo , iako njihovo susretanje se\u017ee unazad vi\u0161e od trinaest godina , progovori\u0161e prvi put vi\u0161e od one dvije rije\u010di: :<\/p>\n\n\n\n
-Dobar dan!<\/p>\n\n\n\n
Nije po\u010delo dobro.<\/p>\n\n\n\n
-Malena , za\u0161to si bila gruba prema Kosari, k\u0107erki onog milicajca .To je naj\u010destitija , najtananija i prelijepa djevoj\u010dica. NNajposebnija koju znam, osim tebe. An\u0111eo. Oprosti na ovo Malena. Izletjelo mi. Tako te osje\u0107am. Od prvog dana. Kao krhku djevoj\u010dicu koju je bol slomila, a juna\u010di se. Ti jesi i hrabra i ponosita. Ali pusti bol neka iscuri. Ne\u0107e ti biti lak\u0161e. Ali \u0107e\u0161 po\u010deti da di\u0161e\u0161 i mo\u017eda gr\u010d u srcu popusti. I mo\u017eda je pitanje bilo grubo. Nisam razmi\u0161ljao i nije mi bila namjera. Oprosti mi. Brine me Kosara. Nije dobro , slutim . Ona to mo\u017eda jo\u0161 ne zna.<\/p>\n\n\n\n
Gledam u njega , ne znam \u0161ta re\u0107i. Sve je objasnio , izvinio se. To je on, takvog ga se sje\u0107a, bri\u017enog i uljudnog, a opet zaboljelo je.<\/p>\n\n\n\n
Ne\u0161to sam malo osjetljivija od kada ih vidjeh na ljulja\u0161ci. Tako smo se Dodo i ja uznosili u snove i oblake i satima se ljuljali zatvorenih o\u010diju, zagrljeni i lepr\u0161avi od silne ljubavi. \u010cesto bih usnila i sanjala \u010dudne snove. Ponekad bi se iz sna trgnula prepla\u0161ena, ali bi je Dodino prisustvo umirilo i jo\u0161 uvijek \u010dujem kako joj \u0161apu\u0107e:<\/p>\n\n\n\n
-Ne brini se, maleno moje djete\u0161ce, ja sam tu, sve \u0107e biti u redu.<\/p>\n\n\n\n
Hej!<\/p>\n\n\n\n
Nije li ovaj maloprije upravo tim rije\u010dima umirio Frku Frkicu. Rasani se, trgnu se iz sje\u0107anja i pogleda ga.<\/p>\n\n\n\n
On , mnogo pu\u0161i. Nije nervozan , ali vidi se da je zabrinut. Mo\u017eda mu nezgodno \u0161to je ovako rano sam s njom. Mo\u017eda je se ipak pla\u0161i, a malopre\u0111a\u0161nja arogancija je bila izlaz da se prebrodi taj strah. A opet , ono \u0161to zna o njemu, a zna skoro sve, joj govori da on nema nikakvog straha od ljudi , ali ni nadmenosti . Malo zazire od njih i sklanja se, da ga ne povrijede, i posredno njegove bli\u017ee, ali to je sve.<\/p>\n\n\n\n
-Nije to Malena, ne pla\u0161im se ja tebe. Nikad nisam. An\u0111ela se nikad nisam pla\u0161io. Ja se zaljubim u njih i zavolim ih . Nego Kosara nije nikako dobro. Jo\u0161 ne zna, ali bilo \u0161ta je mo\u017ee poremetiti. Ona ti vi\u0161e nije od ovog svijeta. Nikad nije ni bila.Toliko je prozra\u010dna , uzvi\u0161ena i dobra, da \u010dovjeka zaboli ta dobrota i smjernost . Kao ti Malena. Dobro glumi\u0161 strogo\u0107u , a srce ti djetinje, kao u laneta. Drhti\u0161 za svaku sitnicu, za svaku bol.<\/p>\n\n\n\n
-\u0160ta joj je?<\/p>\n\n\n\n
\u2013 Ne znam. Samo sam sanjao . Le\u017ei ona u bolnici, sva u bjelini . Prekrasna i \u010dedna , kao usnula nevjesta. U kosi joj vjenac raznobojnog poljskog cvije\u0107a. Meni se \u010dini na nekoliko mjesta krvav. Ali znam da to nije krv . To su crveni cvjetovi koji prizivaju krv ili ljubav. Meni u glavi o\u0161tri no\u017e burgija . Nije ljubav, Kosa je ima. To je obilje\u017eje smrti. Kada umiru dobra bi\u0107a imaju cvije\u0107e ili krv na glavi. Kosa je u mom snu nosila oboje. Tada sam vidio da je skinula vijenac, otvorila prozor, i bacila ga ka nebu. Vijenac se pretvorio u grlicu bijelu, sa crvenom ogrlicom i ona je odlep\u0161ala u nebo. I vidio sam u njoj Kosu. Bila prelijepa. Nije uop\u0161te tu\u017ena . Kosa joj je blistala u svjetlosti sunca. I jo\u0161 sam vidio \u2013 legla je na krevet. Prekrstila je ruke preko grudi. Nasmije\u0161ila se , duboko je uzdahnula , o\u010di zatvorila , zaspala i usnila. I vi\u0161e se nije probudila. Vidi\u0161 Mila, Kosara je naj\u010destitije \u010dedo Grada \u010dednosti. Predivno \u010deljade. Vas dvije ste od onih najnevinija bi\u0107a koja poznajem. I zato sam veoma zabrinut. I za nju, i za tebe .<\/p>\n\n\n\n
Vidi ti njega , sada je pre\u0161ao na vi\u0161i nivo, misli Luca. Sada sam mu i mila. Jes , kako ne. Samo nek nastavi tako, ne\u0107e se dobro provesti. Sti\u0161\u0107e Luca pesnice ispod stole. Da mo\u017ee zubima bi usne progrizla, ali jo\u0161 nije do\u0161ao vakat da se oda. I misli \u2013 \u0161ta to on mo\u017ee znati o njoj. Niko ni\u0161ta ne zna o njoj. Svi koji je poznaju , boje je se i govore da ima kamen mjesto srca. Njoj to odgovara i takvu sliku gradi.<\/p>\n\n\n\n
A on njoj ona an\u0111eo . Pazi da te ovaj an\u0111eo ne spenga. \u0160uti, jer je interesuje ova pri\u010da o Kosari i njegovom \u201e proro\u010dkom \u201e snu.<\/p>\n\n\n\n
-Malena, nisam ti ja prorok. Ali vjerujem da se snovi ponekad obistine. Ako ih dobro zapamtimo i protuma\u010dimo. I ne mo\u017ee\u0161 ti Mila, ni jednom dobrom stvoru ni\u0161ta na\u017eao i\u010diniti.<\/p>\n\n\n\n
Kosra je u na\u0161em dru\u0161tvu vi\u0161e od godinu dana. Skoro dvije. Da nije njene istinske \u010dednosti , ne bi se sa nama dru\u017eila. Blentovije smo ti mi, dokazane. Manje vi\u0161e svi.<\/p>\n\n\n\n
Ona je tako smjerna i dostojanstvena. Malo smo se pla\u0161ili da ne uprljamo njenu \u010destitost i dobrotu, pa smo se prema njoj pona\u0161ali kao prema nedodirljivom an\u0111elu . Sada mi krivo \u0161to smo takvi bili. Mislili smo da ima vremena.<\/p>\n\n\n\n
Nismo je ni upoznali kako treba. \u0160tite\u0107i je, nismo dali da se razma\u0161e, zalepr\u0161a i poleti. Da smo znali ono \u0161to mladost ne zna , manuli bi se gluparenja i \u0111ardinskih snovi\u0111enja, budalesanja i provoda i posvetili bi se milom djetetu.<\/p>\n\n\n\n
A opet, tako je usud htio. A mo\u017eda je ona znala vi\u0161e nego mi. Mo\u017eda nas je \u0161titila da se previ\u0161e ne zaljubimo u nju, jer je znala bi nas mogla debelo zaboljeti.<\/p>\n\n\n\n
-Nije valjda da vjeruje\u0161 u te gluposti o snovima . Ne misli\u0161 ozbiljno da \u0107e se ne\u0161to zlo desiti. Mislila sam da si iznad tih mahalskih snovi\u0111enja. Koliko sam je Luce vidijela, Kosraa puca od zdravlja, a i ni\u0161ta joj ne fali ,kada se mo\u017ee dru\u017eiti sa vama blentovijama . I ostajati do kasnih sati , a da joj jadni otac ne zna.<\/p>\n\n\n\n
-Otac joj nije nimalo jadan. Vrlo je strog i prestrog. Skoro zao. U\u017eiva u ka\u017enjavanju. Ali nije moje da sada pri\u010dam o tome. I moli\u0107u se Bogu Milostivom da si ti u pravu , a valjda sam ja samo sujevjerni glupan , koji pojma o \u017eivotu nema i koji \u2026 Ma ni\u0161ta. Sve \u0107e biti u redu. Dobro ka\u017ee\u0161, gluposti.<\/p>\n\n\n\n
Tu je pri\u010du naglo prekinuo . Ruke su mu po\u010dele drhtati, on to nije poku\u0161ao da sakrije i Luca je osjetila kako je njegova tuga duboko dira i talo\u017ei se na njenu, kao da ho\u0107e da je potisne i izbaci van . Ko bi rekao da je vjernik? Nikad joj niko nije pomenuo da je pominjao religiju ili vjerovanje. Niko ga nikad nije vidio da ide u bogomolje, osim na pono\u0107ku ili kad blentovije neke rusvaje prave.. Tu su mahalske blentovije bili glavni svjedoci. Napasni ko jehovinjaci, mnogo bu\u010dniji , ali i iskreniji. .<\/p>\n\n\n\n
-I oprosti mi Mila, jo\u0161 jednom, molim te , na onom nesuvislom pitanju.. Zaista nikad nisam grub ne na takav na\u010din i ne prema \u017eenama i djeci. Ne znam , imali smo naporno ve\u010de. Frka ba\u0161 nema sre\u0107e . Vrlo je naivna, vjeruje ljudima i od onog, o \u010demu ne pri\u010da, kao da joj nije stalo do sebe. I nema Mila ni\u0161ta me\u0111u nama. Ne smije ni biti. Ja bih tada bio bijednik koji nije ni\u0161ta bolji od ostalih pohotljivaca. I da , zaista iskrneo vjerujem u Boga Jedinog, ali mimo bogomolja i sve\u0161tenih lica. Ali to je moja li\u010dna stvar, koja se nikoga ne ti\u010de. Isto kao ni tvoje svakodnevne molitve. Jutrom i ve\u010derom.<\/p>\n\n\n\n
Luca se pita , ko od njih dvoje radi u miliciji. <\/p>\n\n\n\n
-Sudbina Mila moja. Od nje niko ne mo\u017ee pobje\u0107i. I sve ima svoje vrijeme. Vrijeme za po\u010detak i vrijeme za kraj. A ono vrijeme izme\u0111u protekne kao tren , a da toga nismo ni svjesni. Od \u010dega ti bje\u017ei\u0161 malena?<\/p>\n\n\n\n
Htjedoh kona\u010dno ne\u0161to odgovoriti, onako kako to policijskoj redovnici odgovara, o\u0161tro i nabusito, ali vidim \u2013 on gleda preko moga ramena i ozareno se smje\u0161ka, ali smje\u0161ak mu se gubi u gr\u010du bijesnog lica.<\/p>\n\n\n\n
Tada je prvi put vidjela gr\u010d bijesa na njegovom licu i nikad vi\u0161e.<\/p>\n\n\n\n
Dobri naglo ustaje, prolije\u0107e pored mene , stipl \u010dez preskokom prele\u0107e ogradu verande i tr\u010di prema kapid\u017eiku. Tamo jedna avetinjska sjena klonulo naslonjena na masivna hrastova vrata sa metalnim \u0161arkama. Sjena po\u010dinje da klizi ka tlu. U to Dobri sti\u017ee , uhvati je ispod pazuha, ali zamah ga povu\u010de i oni sjedo\u0161e. Vi\u0161e le\u017ee nego sjede. Osjeti se da ona pada u nesvijest.<\/p>\n\n\n\n
On je uspravlja, klekne na koljena sa njom u naramku i gleda ka nebu. Jednu ruku u nijemoj molitvi di\u017ee ka nebu. Prekrsti se. Znam da nije hri\u0161\u0107anin. To je od bola u\u010dinio. Neku je veliku molitvu , prije \u0107e biti kletvu izustio, za koju \u0107e mu trebati sva Bo\u017eanska pomo\u0107. Po\u010dinjem da mislim da on nije za ovog svijeta. Previ\u0161e dobrote i damara u njemu ima. Onih koji duboko \u0107ute tu\u0111u bol, a koja njega silno povrije\u0111uju.<\/p>\n\n\n\n
Ne\u0161to joj govori. Ne \u010dujem, ali osjetim da je tje\u0161i. Primi\u010dem im se. On pru\u017ea ruku prema meni, gestom koji ka\u017ee stani , ne prilazi bli\u017ee.<\/p>\n\n\n\n
On je zagrlio jednom rukom, onom lijevom od srca. Drugom , onom izdajni\u010dkom , ne prestaje da je miluje je po licu, ne doti\u010du\u0107i je . Zaklanja je od mene. Svaki \u010das je ljubi u kosu, gdje se \u010delo spaja sa korijenima i \u0161apu\u0107e joj:<\/p>\n\n\n\n
-Sve \u0107e biti u redu Mila. Vi\u0161e se ne pla\u0161i , ja sam tu. Ne dam da te zlo ikad vi\u0161e dotakne.<\/p>\n\n\n\n
I nije !<\/p>\n\n\n\n
Prestravljena sam. Ja Luca strah i trepet grada. Zar u mom gradu da se ovakve stvari de\u0161avaju.<\/p>\n\n\n\n
To je Kosara , ona \u010dednost za koju je Dobri bio toliko zabrinut. Bosa je , noge su joj blatnjave i izgrebane. Sva je u neredu. Djetinja pid\u017eama na njoj. Neke mede i zeke veselo skaku\u0107u. Poderana je , Otrgnuti djelovi vise sa nje i umazana je krvlju i blatom. Ipak sklup\u010dana u njegovom zagrljaju mirna je. Di\u0161e malo isprekidano , ponekad se \u0161trecne i zgr\u010di. Kao da sanja da je tuku i zlo nanose . On je tada stisne uz svoje grudi i ona se smiri.<\/p>\n\n\n\n
-Malena idi budi Frku. Frki je sada bolje, a i pomo\u0107i \u0107e joj da bar malo zaboravi na svoju bol. Ugrijte vodu , pe\u0161kira pripremite i \u010distu presvlaku. Sve stavite na pe\u0161kun pored kreveta u kome je Frka Frkica spavala. Nemjte ulaziti i nemojte je gledati , dok je ja ne sredim. Postidje\u0107ete je i bi\u0107e tu\u017ena. Nikad vas vi\u0161e ne\u0107e mo\u0107i u o\u010di pogledati. Lice i tijelo su joj u neredu. Zlo je veliko potka\u010dilo i pretuklo.<\/p>\n\n\n\n
Zastane, pogleda me , dugo me gleda . Pogled mu postaje sve tu\u017eniji i zamagljeniji i zapla\u010de:<\/p>\n\n\n\n
-Molim te pomozi mi, ne mogu vi\u0161e. Toliko je zla. Niko se ne osvr\u0107e, a ja sam tek usamljeno dijete koga sve to boli i ubija.<\/p>\n\n\n\n
Ne znam \u0161ta \u0107u. Kleknem pored njih i zagrlim tu milu djecu. Danas nije bio moj dan. Zaboravih svoje boli . Ma koliko duboke bile , ipak je djetinja bol najtu\u017enija i najte\u017ea. Poslije trinaest godina zaplakah, i to na tu\u0111u bol.<\/p>\n\n\n\n
On me pogleda. Vidim nije nimalo iznena\u0111en. Prestade da pla\u010de. Onom slobodnom , izdajni\u010dkom rukom uze moju ruku, naslini je na svoje \u010delo, pa spusti na usne i poljubi mi dlan. I jo\u0161 jednom.<\/p>\n\n\n\n
\u0160apnu:<\/p>\n\n\n\n
-Bi\u0107e\u0161 ti u redu. Ni\u0161ta se ne pla\u0161i . Ja \u0107u biti pored tebe. Idi sad molim te. Kosra drhti , groznica je trese , tijelo je boli i postaje joj hladno.<\/p>\n\n\n\n
Odem.<\/p>\n\n\n\n
Frka Frkica spava. Blagi joj smije\u0161ak na licu. Re\u010de Dobri sada joj je bolje. \u017dao mi je buditi, ali moram. Uzmem joj ruku i stavim na svoje lice. Znam da je hladno. Nikad ga nisam mogla ugrijati od kada je Dodo poginuo.<\/p>\n\n\n\n
Dijete se prome\u0161kolji , protegnu se ko mala maca, koju je ne\u0161to lijepo trgnulo iz sna. Otvori o\u010di i pogleda me , prepozna , nasmije\u0161i se i upita.<\/p>\n\n\n\n
-Odakle ti Malena, \u0161ta te dovodi na moj ran\u010d? Nisam ni\u0161ta skrivila vjere mi. Nevina sam , jo\u0161 uvijek. Pitaj Dobrog.<\/p>\n\n\n\n
Onda ga pogledom tra\u017ei, sjenka straha joj preleti preko lica :<\/p>\n\n\n\n
-Gdje je , nije mi valjda opet pobjegao. Koja mi ga sada krade?<\/p>\n\n\n\n
-Ne boj se mila. Sve je u redu. Tako reku\u0107. Tu je , sada \u0107e on. Oprosti zato te budim. Moramo mu pomo\u0107i. Kosa nije dobro. Neko je pretuko. I nemoj me ,molim te , jo\u0161 i ti zvati malena.<\/p>\n\n\n\n
Frkica odmah postaje Frka \u017eiva :<\/p>\n\n\n\n
-Nije neko, nego \u0107a\u0107a. Svako malo joj to uradi. I ne gleda gdje udara. A ne zna se za\u0161to. Nema ti bona nevinijeg stvorenja od Kose. An\u0111eo. A zovem te Malena jer tako te on zove. Nekad ka\u017ee Malena Luce , ali naj\u010de\u0161\u0107e samo Malena.<\/p>\n\n\n\n
-Tra\u010date me, nisam znala da znate da postojim.<\/p>\n\n\n\n
-Ne tra\u010damo Malena. Nikad nismo progovorili o tebi ni jedne rije\u010di. Ja te od sestre i iz njegovih dnevnika znam. A tamo samo ljepote \u2026 Nego pusti pri\u010du. \u0160ta nam je raditi ?<\/p>\n\n\n\n
-Treba nam tople vode, pe\u0161kiri i presvlaka. I da se ne pojavljujemo dok nas ne zovne.<\/p>\n\n\n\n
Vidim o\u010di joj se \u0161ire u bolnom strahu, smijem joj se:<\/p>\n\n\n\n
-Ludice , nije to. Ne bi nam on to nikad priredio sve da je Kosa dobro i voljna. Nego , zna\u0161 ga , on ima neko svoje i\u0161\u010da\u0161eno poimanje stvarnosti i \u010dasti.<\/p>\n\n\n\n
Ugrijasmo vodu, sve pripremismo i stavismo pored kreveta. Gledamo kroz prozor. On kao da zna da smo gotove, gleda prema nama . Znamo da nas ne vidi, u sjeni smo, ali nam \u0161alje znak da budemo tihe i da se sklonimo.<\/p>\n\n\n\n
Ustaje, polako je uspravlja na noge. Ona se ne budi. Ve\u0107a je od njega par cenata, Lagano je poduhvati rukama ispod pazuha i nogu, glavu joj nasloni na svoje grudi i polako, korak po korak, da je ne trese , prilazi verandi i gubi nam se iz vida. \u010cujemo korake u hodniku i \u0161kripu vrata koja se zatvaraju.<\/p>\n\n\n\n
Ti\u0161ina duga pola sati nadvila se nad ku\u0107u i u na\u0161e izbezumljene du\u0161e. Ni\u0161ta. Ni glasa ni pokreta. Samo neka umiruju\u0107e ti\u0161ina koja \u010dini da je vrijeme stalo. Osjetih, ova djeca toliko vole i po\u0161tuju tu krhku ljepoticu i ne znaju\u0107i za\u0161to , i ja osjetih silnu ljubav prema njoj.<\/p>\n\n\n\n
Eto njega. Mokar je, izmazan krvlju i malo raspolo\u017eeniji.<\/p>\n\n\n\n
-Sada je uslovno re\u010deno dobro i hvala Bogu \u0161to je sprije\u010dio gore zlo. Nije je bilo lijepo vidjeti. Jo\u0161 uvijek nije dobro , ali ne\u0107e biti o\u017eiljaka, da joj nagrde lice. One druge o\u017eiljke ve\u0107 odavno ima i vje\u0161to ih krije. Nego, polako u\u0111ite , pazite na nju. Ne\u0107e se buditi dok se ja ne vratim. Oprostite , iskrsnuo neodlo\u017ean posao. Moram ne\u0161to obaviti. Brzo \u0107u ja.<\/p>\n\n\n\n
I ode. Onako neuredan, izmazan krvlju i mokar.<\/p>\n\n\n\n
Frka Frkica mi otima rije\u010d iz usta:<\/p>\n\n\n\n
-\u0160ta mu je? Da nije zvizno? Nikad ovakav ne bi iza\u0161ao pred dunaluk pri \u010distoj. Neka golema nevolja ga natjerala.<\/p>\n\n\n\n
A gdje \u0107e ve\u0107ih nevolja od sino\u0107njih i jutra\u0161njih, mislim u sebi , ali ne znam kakve veze odlazak mo\u017ee imati sa tim.<\/p>\n\n\n\n
\u0160ta je ovim mahala\u0161ima , kao da ljudima \u010ditaju misli, jer se Frka Frkica nadovezuje na moje misli:<\/p>\n\n\n\n
-Ima to neke veze sa Kosom. Garant. Znam ja. Ne bi on radi sebe onakav pljesniv mako ni iz kreveta, a kamo li u svijet. Ne\u0161to silno \u0107e se desiti.<\/p>\n\n\n\n
Sjedimo pored an\u0111ela i gledamo je i pogledavamo se. Prelijepa je. Dobri joj malo napuderiso lice puderom Frkine sestre . Znamo nije radi tena, nego radi ogrebotina. Manje su uo\u010dljive, a i zapu\u0161ene su. Le\u017ei na le\u0111ima , rukama opu\u0161tenim niza struk. Crne duge kose su uredno po\u010de\u0161ljane i pu\u0161tene preko ramena i grudi . Frkina bijela spava\u010dica joj puno kratka , \u010dini je usnulom ljepoticom , nalik nekoj skora\u0161njoj mladoj. I ovako ranjava najljep\u0161e je bi\u0107e koje smo nas dvije vidjele. Nema tu nimalo ljubomore. Istina je istina.<\/p>\n\n\n\n
\u0160ta \u0107e biti ako se probudi a njega nema tu, mislim i strepim.<\/p>\n\n\n\n
Frka je rezolutna, i \u0161ap\u0107e mi , toliko tiho da je jedva razabirem:<\/p>\n\n\n\n
-Ne boj se, ne\u0107e. Ne bi je on ostavio da je i sekunde pomislio da bi se mogla probuditi. Zna da bi se ona upla\u0161ila i postidjela se nas. Ona je njemu do\u0161la, jer nema kome. Samo je on mo\u017ee shvatiti i pomo\u0107i joj. Onaj njen , Oma, je dobar, ali k'o kamen osjetljiv. Ne znam ni za\u0161to su zajedno. Jes, on je nasmijava i za\u010dudo , ne i\u0161te joj. Gleda u nju kao u sveti gral. A opet ne bi je razumio i vrno bi je ku\u0107i.<\/p>\n\n\n\n
Pro\u0111e skoro sat , kad eto ti njega. Osvje\u017een i presvu\u010den u navlas istu odje\u0107u u kojoj je oti\u0161ao, samo skroz novu. I neki mu samozadovoljan, skoro zlurad kez na licu. Ni prije ni poslije ga nisam vidjela. takvog .<\/p>\n\n\n\n
-Mile dame moje , sve je pod kontrolon. Ni\u0161ta se ne bojte.<\/p>\n\n\n\n
Re\u010de to kao da se ni\u0161ta nije desilo, kao da je sve u najboljem u redu i sjede na ivicu kreveta u visini Kosinih grudi. Ona samo ispru\u017ei ruku, ne otvaraju\u0107i o\u010di , stisnu mu ruku , duboko uzdahnu i pro\u0161aputa:<\/p>\n\n\n\n
-Hvala ti , Moj dobri \u010dovje\u010de .<\/p>\n\n\n\n
Obradovasmo se njenom povratku. Dobri , malo posti\u0111en re\u010de nesuvislo:<\/p>\n\n\n\n
-Nije to ni\u0161ta vrijedno zahvale.<\/p>\n\n\n\n
-Jeste , samo si mi ti mogao pomo\u0107i -tihim jedva \u010dujnim glasom re\u010de Kosara polako se unose\u0107i u novi san. Dobri se boja\u017eljivo primi\u010de licu i lagano je poljubi , u jedan obraz , pa u drugi. Onako kako se djeca ljube.<\/p>\n\n\n\n
Okre\u0107u\u0107i glavu u stranu , da mu ne vidimo suze i bol u o\u010dima , re\u010de nam :<\/p>\n\n\n\n
-Sad je va\u0161a . Polako i pa\u017eljivo , sve je boli. Otac , rod najro\u0111eniji je slamao , i slomio kao krhku gran\u010dicu.<\/p>\n\n\n\n
Uko\u010den , u nekom neprirodnom drhtaju , nje\u017eno da je ne probudi izvu\u010de ruku , desnu prijateljsku iz lijeve ljubavne . U rukama mu osta po\u017eutjelo pismo . On ga nje\u017eno stavi u d\u017eep na grudima , onaj na strani srca. Pogledom okrznu Frku Frkicu i zaklima glavom smje\u0111e\u0107i se , i u nevjerici. Ona obori pogled .<\/p>\n\n\n\n
Zagleda se u Kosino blijedo , an\u0111eosko lice , kao da urezuje u du\u0161u njen mili lik , strese se kao da odagnava neki u\u017easni san , zatvori o\u010di , okrenu se i ode.<\/p>\n\n\n\n
Nas dvije , ja \u201cMalena \u201d i Frka Frkica oprasmo je , Rane o\u010distismo alkoholom , namazasmo je uljem od smilja , presvukosmo je u novu spava\u010dicu. Ga\u010dice i grudnjak bjeline boje nevinosti , nismo skidali , jer vidjesmo da to ni Dobri nije u\u010dinio.<\/p>\n\n\n\n
-Tako se \u010dednost neza\u0161ti\u0107ene nagosti \u010duva . Grehota je zagledati golotinju koja se ne mo\u017ee braniti. \u2013 govorio je Dobri.<\/p>\n\n\n\n
Dan se ve\u0107 uveliko zakopitio , Frka Frkica i ja bijasmo tu\u017ene. Kosa je popila dobre batine, ali hvala Bogu , ni\u0161ta nije slomljeno , i nikakav ve\u0107i zulum se nije desio, bez obzira \u0161to joj je sva djetinja pid\u017eamica bila iskidana i krvava.<\/p>\n\n\n\n
Nadale smo se da \u0107e sve prebroditi bez posljedica. Nismo shvatale za\u0161to je Dobri izgledao izbezumljeno o\u010dajan i tu\u017ean. Iza\u0111osmo napolje , na verandu da ga potra\u017eimo.<\/p>\n\n\n\n
Vrisnusmo ! Dobri je kle\u010dao ispod ljulja\u010dke i gr\u010devito povra\u0107ao . Zelena zindanska teku\u0107ina se pretvarala u jezerce . Doletjesmo do njega , ali on ustade , obrisa usta i lice maramicom . Uz jedno mimohodno \u2018oprostite\u2019 ode do ba\u0161tenske \u010desme , skide se do pasa , ledenom vodom opra grudi , vrat , kosu , usta , ruke \u2026 Pa jo\u0161 jednom.<\/p>\n\n\n\n
Frka Frkica u me\u0111uvremenu iznese pe\u0161kir , onaj poslijednji ,skoro neupotrebljeni kojim smo brisali Kosino lice i dade mu ga. On ga uze , pomirisa i vrati ga Frki. Veli ; ne mo\u017ee on nevinost svojom krivicom prljat. Maramicom obrisa vrat i lice i na vla\u017eno tijelo obu\u010de ko\u0161ulju i prsluk.<\/p>\n\n\n\n
Uze nas za ruku , bez pravila desna u lijevu , ve\u0107 dvije ruke mu\u0161ke , za po jednu ruku djetinju . Odvede nas do ljulja\u0161ke , posjedne nas na nju i po\u010dne njihati. Polako , ritmi\u010dno i uspavljuju\u0107e . Umiruju\u0107e jutarnje sunce i umor te\u0161ke no\u0107i nas susti\u017ee i nas dvije zaspasmo.<\/p>\n\n\n\n
U podne me probudi ja\u010dina sunca i vaskolika gusta ti\u0161ina . Frka Frkica je jo\u0161 spavala i sanjala djetinje snove ljubavi i nade . O\u017eednjela odoh po bokal za mene i usnulo dijete.<\/p>\n\n\n\n
U kuhinji , na stolu cedulja:<\/p>\n\n\n\n
\u201cKosara nije dobro. Pozlilo joj . Vodim je doktoru. Najvjerovatnije direktno u bolnicu. Ako se uskoro ne vratimio , ti Luce preko svojih saznaj gdje smo. Frka Frkica neka za svaki slu\u010daj \u010deka kod ku\u0107e , mo\u017eda se od nje bude trebala potpora .\u201d<\/p>\n\n\n\n
Sle\u0111ena idem do policijskog auta , radio vezom nazovem Esu M. moju uzdanicu vezanu za Bjelavske mahala\u0161e. Naredim mu da odmah , neizostavno prona\u0111e gdje le\u017ei Kosara Bobovac i da joj pod hitno obezbjedi 24 \u010dasovnu za\u0161titu i obezbje\u0111enje. I da mi javi rezultate .<\/p>\n\n\n\n
Bijah u svom uobi\u010dajenom elementu ; racionalna , slu\u017ebena , rezervisana i hladna , mada je u meni svaki djeli\u0107 vri\u0161tao i neprestano se molio Bogu milostivom.<\/p>\n\n\n\n
Frka Frkica se probudi i primi vijest vrlo ozbiljno i bez panike. Re\u010de mi :<\/p>\n\n\n\n
-Idi ti za njima , ja \u0107u sve da pospremim.<\/p>\n\n\n\n
Oti\u0161la sam . Bolje da nisam. Slijedilo je \u010detrdeset dana galopa, nade , besanice , molitve i tuge. I tuge , i tuge , \u2026 Bo\u017ee moj mili. Kosari je dijagnosticirana galopiraju\u0107a Akutna mijeloidna leukemija u kasnoj fazi. Pomo\u0107i nije bilo.<\/p>\n\n\n\n
Dobri se njje odvajao od Kosare . To mu nisam ja sredila . On je to preko svojih uredio i sobu samicu i svoje prisustvo . Ina\u010de , rijetko je , skoro nikad molio ikoga, pa i svoje najro\u0111enije za pomo\u0107. Nikad za sebe. Samo jednom dnevno je jeo . Tada bih ga ja zamjenila, jer uvijek sam bila tu, na de\u017euri. Kosa je skoro svo vrijeme spavala . \u010cinilo se da je mnogo umorna i da je san odmara . Ponekad bi drhte\u0107im trepavicama dala znak da nas osje\u0107a.<\/p>\n\n\n\n
Moji plavci nikog drugog nisu pu\u0161tali u blizinu. Ni bra\u0107u njenu , mater i oca pogotovo , ni Omu , niti bilo koga od Mahala\u0161a. To je bila Kosina poslijednja budna \u017eelja.<\/p>\n\n\n\n
Jedino Dobri i ja. Samo je nama vjerovala . Najro\u0111eniji je ubi\u0161e. Otac \u010dinjenjem , majka i bra\u0107a ne\u010dinjenjem. Mahala\u0161i i Oma je razo\u010dara\u0161e zbog Frke Frkice . A htjela je makar malo mira , snage i svje\u017eine da skupi prije susreta sa Svevi\u0161njim.<\/p>\n\n\n\n
Bila je na infuziji . Ja sam je prala i presvla\u010dila dva puta na dan , jutrom i ve\u010derom . Dobri bi je usparvio u sjede\u0107i polo\u017eaj i \u010de\u0161ljao joj vrane kose i vo\u0107kama kvasio usne . Nikad ne bi kliznula dole , niz jastuk . Osje\u0107ala ga je i voljela je da je teto\u0161i.<\/p>\n\n\n\n
Poslije bi joj \u010ditao sve \u0161to je ikad pisao . I pjesme ljubavne , i pripovjesti , i bajke , i \u0161ale i ludosti mahala\u0161e. Pri\u010dao bi joj o ljubavi i Bogu Milostivom. Jednostavno pri\u010dao joj je o \u017eivotu , koji joj migolji i topi se , a koji ona ne\u0107e imati vakta \u017eivjeti.<\/p>\n\n\n\n
Dobri je postao nekako ozbiljniji , sve\u010daniji i manje krut. Kosina bolest ga je , \u010dini se , oplemenila i definitivno ukazala na smrtnost kao drugo lice ogledala u kojem se prelijepi \u017eivot ogleda . \u017divot je lijep i treba ga punim plu\u0107ima \u017eivjeti . Ni\u0161ta ne odga\u0111ati , ni\u0161ta kriti , ni\u0161ta glupava \u010dasnost i djetinji ponos. Samo ljubav , nje\u017enost i milost dijeliti . \u017divot je samo igra i zabava . Ali ne treba pretjerivati , i u bestidnosti glavu gubiti . Bo\u017eiji dar koji se ne prekida.<\/p>\n\n\n\n
Par dana prije smrti Kosa otvori o\u010di. Dobri me zovnu . U o\u010dima mu beskrajna nje\u017enost i tuga. Kosa je izgledala jako dobro i svje\u017ee . \u010cinilo se da su svi o\u017eiljci nestali. Na tom djetinjem licu bila je skupljena sva bjelina i \u010destitost an\u0111ela.<\/p>\n\n\n\n
-Hvala ti Luce za sve. \u017dao mi , ne\u0107u ti se mo\u0107i odu\u017eiti . Molim te dovedi mi Frku Frkicu . Ho\u0107u da se oprostim od nje.<\/p>\n\n\n\n
Htjedoh da se pobunim zbog opra\u0161tanja. Ona me mole\u0107ivo pogleda i postadoh svjesna da ona zna da joj je kraj blizu. Uop\u0161te nije bila tu\u017ena . Neka radosna blagost i uzvi\u0161enost u o\u010dima je govorila da je spremna za ono \u0161to slijedi.<\/p>\n\n\n\n
Dovedoh joj Frku Frkicu. Svo vrijeme Kosarine bolesti ona je bila raspame\u0107ena i tu\u017ena . I ogor\u010dena \u0161to se Kosa razboljela i \u0161to je ne mo\u017ee vidjeti. Dobro dijete nije znalo da psuje i proklinje . Sada je bila bijesna na to neznanje. Tako bi rado psovala i proklinjala sve i sva\u0161ta. Kako da slome i ubiju jedinog pravog An\u0111ela kojeg je ona upoznala i iskreno , djetinje zavoljela ?<\/p>\n\n\n\n
Kada je u\u0161la u Kosinu bolesni\u010dku odaju , mirno bez panike joj pri\u0161la , zagrlila dugo i jako i \u201cprigovarala \u201d joj:<\/p>\n\n\n\n
-Ba\u0161 si me upla\u0161ila frajerko jedna. Ja mislila ti An\u0111eo , a ti mi se sa Dobrim , me\u0111u \u010detiri zida sami\u0161. Sre\u0107a da je Luca tu pa vam ne da djetinjarije izvoditi.<\/p>\n\n\n\n
Kosara se poslije godina ti\u0161ine od srca nasmija. Takva vam je Frka Frkica . I kad nespretno la\u017ee i \u201cru\u017ei\u201d smijeh i radost zagovara.<\/p>\n\n\n\n
Satima smo sjedili , pri\u010dali , smijali se blesavim mahala\u0161ima i njihovim glupostima, i opra\u0161tali im. Utom osjetismo da se Kosa zamorila i \u2018veselo\u2019 se oprostismo od nje.<\/p>\n\n\n\n
Frka Frkica:<\/p>\n\n\n\n
-\u010cuvaj mi se Malena, i zovni me u svatove . Ima da ti \u010do\u010dekom u novoj anteriji razdrmam svatove do nerazuma . Odmori se mila . Vidimo se uskoro.<\/p>\n\n\n\n
Luce Malena:<\/p>\n\n\n\n
\u2013 Odoh ja sad. Tu sam ako ti \u0161ta bude trebalo.<\/p>\n\n\n\n
Kosara i Dobri skoro istovjetno:<\/p>\n\n\n\n
-Hvala vam na svemu mile djevoj\u010dice. \u017divot i dunjaluk bi bio tu\u017eniji i siroma\u0161niji bez vas dvije.<\/p>\n\n\n\n
Sutradan je Dobri po Kosinoj \u017eelji doveo Omu , a blento ko blento , ne shva\u0107aju\u0107i situaciju poveo Debu kao potporu.<\/p>\n\n\n\n
Kosara se nije mogla kako prili\u010di ni oprostiti od njega. Smje\u0161ila se obojici na glupostima i blentovluku kojim su razbijali tmurne oblake koji su se gomilali oko bijele bolesni\u010dke sobe. Kada su shvatili ozbiljnost situacije bilo je kasno. Kosa se umorila i zaspala.<\/p>\n\n\n\n
Kada je Dobri kasnije u\u0161ao , primjetio je da je sa kreveta skinut list Kosine bolni\u010dke anamneze. Znao je da mahala\u0161i \u017eele muhuranje mahalskog konzilija \u0161ta na \u0107agetu pi\u0161e.<\/p>\n\n\n\n
Slijede\u0107a dva dana Kosara nije oka sklopila. Bila je neobi\u010dno \u017eiva , bistrog senzorja , pa\u017eljiva i vesela. U Dobrog je gledala sa divljenjem i zahvalno\u0161\u0107u . Molila je da joj pri\u010da i pjeva o Bogu Ljubavi i milosti , o sutra , o tre\u0161njama i ljubi\u010dicama , o ljulja\u010dkama pokraj Modre rijeke , o ljubavi vje\u010dnoj i iskrenoj, o ljepoti njihovog Grada \u010dednosti i sveznanju njihove mahale. O njihovoj Bosni zemlji Bo\u017eije milosti.<\/p>\n\n\n\n
Dobrom se srce kr\u0161ilo , zatomio je i zaledio vri\u0161te\u0107i krik o\u010daja , na snje\u017enim i ledeneim prtinama bola , koji ga nikad vi\u0161e ne\u0107e napustiti. A bio je raznje\u017een da je mo\u017ee usre\u0107iti . O tome \u0161to je Kosaru \u017eeljela je najvi\u0161e znao, jer to je bio i njen i njegov prelijepi \u017eivot . Njegov , neodre\u0111ene , sumnjive sutra\u0161njice i njen koji polako niz pje\u0161\u010dane obale Modre rijeke klizi , da se utopi u vje\u010dnost.<\/p>\n\n\n\n
Pri kraju tog dana i slu\u0107enog djetinjeg usnu\u0107a , Kosara ga zamoli da joj pro\u010dita pismo koje mu je ono jutro kod Frke Frkice dala. Po rukopisu je znala da je to njegovo pismo , koje joj on nije uputio . Pismo je Frka Frkica u svojoj dobroti ukrala od njega i dala njoj , misle\u0107i da \u0107e je radovati.. Ona ga nije otvorila , jer nije bilo su\u0111eno da joj ga on dariva .<\/p>\n\n\n\n
Dobri ga bez oklijevanja izvadi iz \u0111epa na strani srca i lagano po\u010de \u010ditati.<\/p>\n\n\n\n
\u201c Kosara , ljepoto mila ,<\/p>\n\n\n\n
\u010dudesna drugo zvije\u017e\u0111a i maglica , nje\u017ena prijateljice mojih besanih no\u0107i ,<\/p>\n\n\n\n
Dugo se ne dodirnusmo. \u010citav jedan \u017eivot , svih tvojih svijetlih , nebom obasjanih , nevinih zemaljskih dana . A ostadoh ti du\u017ean bar jedan lahor poljubac .<\/p>\n\n\n\n
No , \u2026 \u0107a se mere\u2026su\u0111aje \u2026a prelijepi \u017eivot gre dalje \u2026<\/p>\n\n\n\n
Poetika je veoma mo\u0107an ali i beskrajno strpljiv posrednik izme\u0111u sna i jave , radosti i tuge , jala za propu\u0161tenim i \u017eala za iskori\u0161tenim . Mo\u0107an hranitelj iluzija i slaba\u0161an za\u0161titnik zaljubljenih .<\/p>\n\n\n\n
Ne smijemo izbrisati i zaboraviti ruku pro\u0161enu , nemilovanu a ispro\u0161enu. Mo\u017eemo malenu zlatnu bukagiju maljem lomiti . Uzalud! Ona zapret kli\u010de.<\/p>\n\n\n\n
Usud !<\/p>\n\n\n\n
A vrlo \u010desto , \u010ditav ovozemni \u017eivot je utkan u onom nepostoje\u0107en i bolnom \u2013 SAMO JEDNOM !<\/p>\n\n\n\n
I onom drugom : NAVSEGDA!<\/p>\n\n\n\n
Ugh\u2026 kada bi bilo bar\u2026<\/p>\n\n\n\n
Ali nije Innocence moja ! Iako su lijepim an\u0111eoskim imenom mnogi spelovali tvoje ime i u ta\u0161 se pretvorili\u2026<\/p>\n\n\n\n
Eh , nekada nam ne bude dato ili nam korijeni nisu dali .<\/p>\n\n\n\n
A ponekad se ne sjetimo da imamo mo\u0107i da zaboravimo ( ono ko fol ) da imamo korijene .<\/p>\n\n\n\n
Da mo\u017eemo sko\u010diti u vis i letjeti.<\/p>\n\n\n\n
Ali \u010dasnost i nebo nas prije\u010de. I zaboli nas \u2026 \u201c<\/p>\n\n\n\n
Dobri je \u010ditavo vrijeme gledao u Kosaru dok je \u201c\u010ditao \u201d . Znao je pismo napamet. Upijaju\u0107i njen lik za \u010ditav \u017eivot , primjetio je da jedva dr\u017ei o\u010di otvorene i da mu se smije\u0161i. Tu\u017eni uzdah joj presje\u010de mirno disanje.<\/p>\n\n\n\n
Dobri nastavi da \u201c\u010dita \u201d , gledaju\u0107i je , pun strepnje i dobrote .<\/p>\n\n\n\n
\u201d A mi se tada \u010ditav \u017eivot pitamo za\u0161to bar JEDNOM nismo smogli hrabrosti i sko\u010dili sa litice koja ponorom vlada i poletjeli u visine Oceanu ti\u0161ine koja sni i gdje nas ona , krasota mila i \u010dudesna , s ljubavlju \u010deka.<\/p>\n\n\n\n
\u010cak se i ne pitamo da li je to pravedno? Samo ko najve\u0107i tovari klepimo u\u0161ima i mu\u010dimo \u2026<\/p>\n\n\n\n
Nije va\u017eno ako nam se srce prospe u hiljadu ledenih kristali\u0107a i ako zaboli do suza . Na\u0161e srce je nevino i \u010disto . Opravi\u0107e se . Ili ne\u0107e ! Ali bi\u0107e zahvalno je \u0161to smo mu dali nadu i mo\u017enost da voli.<\/p>\n\n\n\n
Neuki ka\u017eu da su rije\u010di : Volim te zauvijek , precijenjene.<\/p>\n\n\n\n
Nisu , Malena ni slu\u010dajno<\/p>\n\n\n\n
\u0160irom svijeta , ki\u0161om i suncem , bjeluju , samuju i miri\u0161u mirijade ste\u0107aka i svjedo\u010de : Voljela je i voljena bila .<\/p>\n\n\n\n
Navesgda!<\/p>\n\n\n\n
A svaki taj uspavani Kameni svjedok ima presliku u jednoj zvjezdici na nebu .<\/p>\n\n\n\n
I budi sretna An\u0111elu mili \u0161to ti je lahorac snova i nade milovao i mrsio tvoje vrane kose.<\/p>\n\n\n\n
Zna\u010di , voljelo se i \u017eivjelo se. Nije bitno koliko snovito ili sakriveno . Ili kojim dobrom ili bolom .<\/p>\n\n\n\n
Vrijeme je tek jedna iluzija koju su izmislili ljudi i ne mo\u017ee da obujmi ljubav.<\/p>\n\n\n\n
Sje\u0107anjem i snovima , i poslije zemaljskog usnu\u0107a ljubav vje\u010dno \u017eivi , kao i miris kose , mr\u0161ene i ljubljene.<\/p>\n\n\n\n
\u2026 avaj \u2026<\/p>\n\n\n\n
Tako je to Innocence i nikako druga\u010dije zapisano u mojoj hipofizi i nje\u017enom djetinjem srcu.<\/p>\n\n\n\n
NAVSEGDA<\/p>\n\n\n\n
Sretno i \u010duvaj se , ljepoto mila. \u201c<\/p>\n\n\n\n
Kosara jo\u0161 bija\u0161e budna . Pru\u017ei ruke ka Dobrom i pozva ga . On joj se primi\u010de , ona ga u zagrljaj prima i sti\u0161\u0107e jako , o\u010dajni\u010dki . Usnama njegove tra\u017ei i dobija ih.<\/p>\n\n\n\n
\u201cSo\u010dne su , \u0161teta \u2026\u201d ona zaustavlja misao \u2026<\/p>\n\n\n\n
-Meke su i podatne sa okusiom tr\u0161nje , \u0161teta \u2026\u201d on presjeca misao.<\/p>\n\n\n\n
Njoj se dvije suze kotrljaju niz lice , on suza nema ve\u0107 ih je u danima ovim isplakao.<\/p>\n\n\n\n
Ona lagano zatvara o\u010di :<\/p>\n\n\n\n
\u201d-Umorna sam ti mili dje\u010da\u010de moj , ti oprosti mi i hvala ti \u2026<\/p>\n\n\n\n
Ruke joj klonu\u0161e niz njegovo tijelo . On osjeti da jo\u0161 uvijek di\u0161e , ali sve ti\u0161e i ti\u0161e i \u2026 sve stade .<\/p>\n\n\n\n
Dobri ne osje\u0107a ni\u0161ta , ni bol , ni tugu , u rukama nema te\u017eine . Mnije ; Kosara je tek grlica bijela koja ho\u0107e da bje\u017ei . On joj ne da , gr\u010devito je ste\u017ee i ljubi o\u010di , lice , usne . udi\u0161e njene mirise \u2026 I naglo zastane i zastidi se sebi\u010dnosti svoje .<\/p>\n\n\n\n
Dijete je umorno , leglo da spava i sanak nebeski usnilo . On mora pustiti An\u0111ela da ode domu svom . Krajnje je vrijeme . Samo \u0161to nije svanulo.<\/p>\n\n\n\n
Spusti je na le\u017eaj , popravi joj bijele halje i kosu , kleknu na koljena , primi je za ruku , nje\u017eno kao da je tek ro\u0111ena beba , poljubi je i zausti .<\/p>\n\n\n\n
-Po\u010divaj u miru Kosara Malena , milo djete\u0161ce moje .<\/p>\n\n\n\n
Alelujah !<\/p>\n\n\n\n
Tamo negdje u daljini , u nekom drugom krajoliku umilni Ezan se mje\u0161ao sa jecaju\u0107im zvukom katedralskog tornja .<\/p>\n\n\n\n
Sunce je stidljivo prodiralo u djetinjom nevino\u0161\u0107u bojenu sobu , najavljuju\u0107i novi dan.<\/p>\n\n\n\n
Prelijepi \u017eivot ide dalje.<\/p>\n\n\n\n
Amin !<\/p>\n\n\n\n
Ah , skoro zaboravih ,<\/p>\n\n\n\n
Dobri je imao dvadeset godina kad je prestao krhko poljsko cvije\u0107e brati \u2026zatomljuji\u0107i krik du\u0161e.<\/p>\n\n\n\n
Kosara Marija Magdalena je odlepr\u0161ala tiho, ne\u010dujno i lako poput an\u0111ela prozra\u010dnih krila.Takva je i ona bila. Prelijepo kristalno tkanje , nebeske ljepote. Prekrasni tihi an\u0111eo velikog nje\u017enog srca . Ka\u017eu tu\u010d je te\u017eak? Nije, lagan je ko mrvica hljeba koju d\u017eiv-d\u017eiv krade golubu ispred kljuna. Eh, tako se i Kosara ukrale, i jo\u0161 lak\u0161e od toga .Samo jedno bolno puf i nema je. A osta u srcima svih nas \u2013 santa leda neprebolna .<\/p>\n\n\n\n
<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
XII dio Jedanaesti dan Ponedeljak 23. avgust 1971. Kosara Marija Magdalena * \u010cesto sam se vra\u0107ala na ljulja\u010dku koja se sama ljulja, na dvoje djece u koju se ja zaljubljujem. Mnogo puta sam po\u017eeljela uobli\u010diti i svojim rije\u010dima ispri\u010dati ono \u0161to se dogodilo tog jutra kada je sve utihnulo. Na\u017ealost\u2026 Pro\u010ditajte vi\u0161e…<\/a><\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[31,28],"tags":[],"class_list":["post-111003","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-blazena-luca","category-ko-fol-roman"],"_links":{"self":[{"href":"http:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/111003","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"http:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"http:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"http:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"http:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=111003"}],"version-history":[{"count":4,"href":"http:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/111003\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":113761,"href":"http:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/111003\/revisions\/113761"}],"wp:attachment":[{"href":"http:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=111003"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"http:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=111003"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"http:\/\/bosnazemljabozijemilosti.ba\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=111003"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}