Dvanaesti dan
Na splavu neka žena drijema drijema.Liči na tebe,ali srce ne titra i ne pleše.Znam nisi ti.
Malo je pogurena i ramena joj se tresu.Kanda ,plače.
Šta ima plakati na mom splavu?
Nemilosrdno srce moje me pita.
Ja ga korim i kažem:
-Nisi se samo ti pretplatio na bol.Pusti djete ,da svoj isplače.Rijeka Djetinja je velika,primiće je i proslijediti dalje.Možda stigne do onoga kome je najmjenjena.
Ne obazirući se na ramena koja se tresu,ja pupoljke slažem jednu po jednu polukrug.Dvanaest pipoljaka,to je mnogo trnja.Ja nisam pažljiv zato što ne želim biti.Trnje me bode,ruke mi krvare,ja zalijevam ruže krvlju srca ranjenog.
Na daskama splava se javlja cvijet nalik srcu.Nisam siguran;mojem ili tvoje.No kad zadnji pupoljak legne sve zaigra,sve zatitra i …
Ja požurio kao da mi život zavisi od toga.Srkletiti ne valja,već sve po redu,mila moja.Ništa mi više ne može pobjeći.
Zadnji pupoljak je položen,krvlju obložen,mirisom duše moje natoljen.
Splav se zanese,sve se potrese,pupoljci vrisnuše ,u zagrljaj se krupiše.Džaba im,novi potres ih razdvoji.Oni se razasuše, po splavi ,ko raskinuta niska bisera po sedefastom tijelu što ljubavnim zovom gori.Bibaju se i vrte dok se sve ne smiri.
Ono žensko čeljde prestalo da plače.Vidi nešto se dešava,ko da neko moćan čini baca.Ustade i pogleda na drveno tlo.
Krvavo bijeli,suncemi krvlju orošeni pupoljci napraviše veliko srce na splavi.Srce koje krvari i pulsira,jer vjetar je svoje vale u njega upleo.Lebdi krvava ljepota i njiše se.Ne znano otkud čuje se zvuk muzike ,boleru nalik,nijansu tiša,sekundu,dvije bolnija.
Vrijeme se pokrenu i okrenu i vrati se dvanaest godina unazad.
Mirisalo je kao i pretposlijednjeg dana naših proljetnih dana tog ljeta.
Susret je započeo vjetrom.Kiša je počinjala,pa stala.Dvoumila se,kao da joj vrijeme nije.
„Veju veju pahulje snijeg po staklu šara.“ – zimsko dijete ja.
„Jagode i malina u polju,eto slatkog dara.“ – proljetno maleno dijete ti.
Te riječi i nisu bile tako čudne,bili smo okruženi snovima.
Ako se sjećaš naš jedini omiljeni kutak u zatvorenom je ona mala slastičarna ispod stijena što na Petru su nas podsjećale.Slastičarna se,kojim li čudom zvala Petra.
Da ,nikad se nismo susreli u zatvorenom.Bojali smo se.Zatvoriće nas u posebne odaje i nikad neće nam dati izaći.A mi smo djeca koja samo žele da se igraju i jure.kako bi mi bez toga.
Dakle,počela je noć koju ovdje zovu noć coprnica,a gore,sjevernije noć bestija ili jednostavno vještica.
U zraku je lebdilo nešto moćno i svježe.Noćna tama je nosila nešto teško i upitno.Noć postaje tmurna,skoro jeziva.Nagomilani crni oblaci se ne kraću.Mi znamo ,mi prepoznajemo tu noć.Doživjeli smo je dvanaest godina poslije.
Kiša prestaje padati.Mi smo na plaži,.Mi smo na pijesku.Mi smo na kamenim pločama par metara od mora.I tidesetak metara od hotela Neptun.Lijepo ime. Djeca još uvek stanuju u nama.Ali to se desilo poslije.
A večeras
Ovaj put se nisam sjetio primaći onaj suncobran od hiljadu.Savjet djeteta malog zlata vrijedi,ali ga još uvijek nisam dobio.
Mi ni smo znali šta slijedi.
Grmljavina iz daleka,s kraja nevidljive daljine najavi:
„A sada spektakl.
Iako, ovo je ugrijavanje,on je mogao je da počne.Potmuli zvukovi su se približavali.Nejasne titrave sjene manje tamnog crnila previrala su sa najdaljeg horizonta.
Glebova nigdje ni, negdje odoše,sakriše se,izgubiše.Iako ih ni :krikovi,vriskovi, kao da ih neko žive čupa dolaze.More krikovima bjesni.Vri škripa huka i bukam,što se stapaju se u zvukove koje um prazne.Misli nema.Mrak se može sijeći jer gust je, tvrd.U njemu kao da nešto upitno lebdi.
Nemamo se vremena plašiti ,zanmo da ovo nije neka igra kojoj je cilj da se sve pretvara u karneval.
Ne ovo je perpetum mobile, zvaršetak kruga započetog prije na ovaj dan poslije dvanaest godina .
Odjednom,skoro u isti mah plažom se probi svjetlost stotina vatri.Neke veće,neke manje napraviše od pješćane plaže odsjaj nasuprot nebeskog crnila.Sada se u morskom odrazu stvarala staza popločana plamenim pramenovima.Ni danas mi nije jasno kako je po onom vjetru i kiši moglo zasjati hiljadu vatri skoro u jednom trenu.
U čudu skoro i nismo shvatili da više nismo sami na plaži.Stotine,možda hiljadu-dvije parova, i starih i mladih je izmješano.Sve dvoje po dvoje.Sjede zagrljeno i tiho gledaj u tmurno nebo čiju dubinu niko ne nazire.Blažen,upitno „glupav „ osmijeh se svakim promjenom vjetra i plamenih jezičaka pretvarao u demonski cerek.
Ti i ja se ne plašimo onog što vidimo; ni noževa,ni sjekira ni gomile zajedništva što razoružava.Ne bojimo ni prizora što slijede.Znamo da nešto neobično,čarobno mora da se desi.Niko ne obraća pažnju na nas.Niko ne obrača pažnju na bilo koga ili bilo što.Oni gledaju u more,u nebo, u prazninu pozorno,bez daha i zvuka.
Ni mi ne obraćamo pažnju na insane.Gledamo i mi,u more,u nebo,u neprozirnu prazninu. Pozorno,bez daha i zvuka. Sve se stapa u muk,tišina,tajac.
I tada…
Prasak,ne prasak to rika saturn rakete što šatl iznosi van granica zemlje,ali reskiji, prirodniji.I odmah potom bljesak munje.Bljesak,prasak,bljesak.Bljesak, prasak.Ko’ ubrzani rafali topova prošlosti sa bijele tvrđeve što uzdiže se nad gradom vijekovima.Ne to su kačuše.To nebo poklanja vatromet boja,zvukova i mirisa koje samo Univerzum može nadmašiti.
Munje lete ka pučini jedna za drugom.One usamljene su sporije za mikrosekundu od onih što se javljaju u paru.Svaki prestanak pojedinog bljeska u pozadini otkriva veličanstvenu ljepotu neke maglice.Munja – maglica.
Kad munja zaroni u pučinu ,eksplozija svjetlosti , kao spiralne igle spojene ušicama, poput spljoštenih galaksija vijugaju u potrazi za družicom. U ružičastim, zelenim,ljubičastim,žutim,plavim i obodima svih boja od neba ka moru,od pučine do plaže,od plaže do neba plovi munja za munjom.
Krik za krikom.uzdah za uzdahom.Divljenje za divljenjem.
Kako vrijeme odmiče munje se sve više uparuju. Jedna sa drugom ,jedna sa dvije ,jedna sa tri.Blještave izvedbe vrckajućih likova na nebu,nalik tvome,mome,nalik na svakog od ovih sretnika sa plaže.Nekad sušto srca,nekad čiste duše se oslikavaju na velikom platnu neba.
Sinemaskop.Dvije sa tri,tri sa dvije i još dvije.Kolor.Tri sa četiri,dvije i pet, kombinacija mnogo.Tehnicolor.Sedam munja kao da je optimalan formulističan broj.Kolor Univerzum.
Glave posmatrača razletle se na sve strane.Gore,dole,lijevo,desno , kao ringišpil ukrug,ukrug.
U toj raspomamljenoj žurki boja i krikova ,sa početka nevidjela ,skrivena tvrđava se odjednom pojavljuje kao avet ukletnog holandeza.Na zidinama titraju,plešu plavičaste sablasti goniča i robova, u igri svojstvenoj izgubljenim dušama.Tvđava se sve više nadvija nad plažu kao ogromni Aladinov đin, kao đinovski gonič robova il’ kao sablasni čuvar plaže,sa punim radnim odnosom na određeno vrijeme:osam sati.
Kako se munje uparuju to se i usložnjavaju,i one i njihov ples.Ples kovitla oblake,oblaci uzvraćaju novim munjama.Oblaci ne mogu da nadvladaju munje,munje ne mogu da pobjegnu oblacima.
Jedna munja nalik na granu sa grančicama.Više grana,mnogo više grančica ,stabla u vrtu.Sedam grana,šumarak.Bljeskovi neprekidni niz bljeskova i boja.Mahnitanje oluje hoće da zapali nebo progutaju oblake ,nebo.Nebo je tamna dubina bez dna,smireno zna da je jače od oblaka i munja.
Klimaks.Neprestano pet,šest,pa opet pet,šest pa sedam munja.Bljesak,blic,bljesak.Pa opet,pa opet i opet. Onda odjednom sasvim jasno osam munja zasjaje.Na nebu boje vrište; modra,žuta,smeđa, zelena, roza,plava,ljubičasta. Ne bježe i drže se za ruku i vise u zraku, upletene u crnu nit, koja ih poput potke,poput kvočke okuplja i sve se zajedno kupaju u moru. Osam pucnjeva sa neba,pa sedam,pa šest,pa pet,pa četiri,tri,dve i jedan ,kao rafal.
Tišina.
Tajac.
Zaglušene uši boli ta tišina.
Munje su popadale u moru.Totalna pomračina na nebu.Vazduh se puni ozonom, koji se u debelom sloju spušta na plažu i poput afrodizijaka uvlači u nosnice, u usne šupljine,u srca, u damare.
Glupavi-demonski izrazi lica nestaju u ozbiljnoj igri zavođenja. I parenja,ja tarzan – ti đejn ,kepatanica-popaj,ili samo ljubav ljubavi radi.Nikome se ne žuri,ponoć je tek prošla,do jutra
se može…
Suvisle misli namjerno bježe,nije ima mjesto na toj plaži,i ne osvrčići , se lete u zagrljaj neba.
Vatre se gase.Tama prekriva i plažu i obzorje i čuvara plaže.Više nikakva svjedočenja neće biti moguća.Sve što se desi na plaži ,neće ostati na plaži.Biće urezana u srcima.
Ti i ja se priklanjamo govoru srca, mirisima ozona, naumu tijela.Sve se čini sasvim jednostavnim prirodnim.Nije nas briga što hoćemo činiti ono što ne smijemo i što u dubini duše ne želimo.Mi već ne možemo da dišemo.Vazduh u plućima postaje sve rjeđi.Osjećaj, kaoda smo petom metru dubine ispod mora i treba se vratiti na površinu.Ali mi ne želimo da se vratitmo.Nije nas briga.Tonemo,tonemo,davimo se gubimo svijest.
Polako otkopčavam dugme po dugme bijele haljine sa stotinu utkanih ljubičica.Ljubim te i uvlačim miris maglica iz tvoje kose ,sa tvojih usana.Milujem te lagano,ti se opuštaš,ja se gubim.Ni daha više nemamo.Staklene perle poskakuju,ogrlice nas gušePolako rukom dolazim do grudnjaka hoću da otklonim još jednu prepreku.
Kažem ti :“Mirišeš na djevičanske ljubičice.“
Ti šapućeš :“Nemoj – mili moj jer te volim.“
Još kažem :“ Neću – oprosti .Volim te jedina moja.“
Prve izgovorene riiječi kao da su vraćale um,umirili perle.Nekakv ogorman teret pada sa prsiju.Rasu se na pijesak i otkliza ka moru da se tamo utapa.Opet možemo da dišemo,blizu normale
Tada prestravljeni krik čovjeka što vrišti tvoje ime.Za trenutak svi na plaži prestaju raditi to što rade i gledaju prema ulazu dva.Tamo čovjek skoro da čupa kosu,držeći baterijsku lampu i gleda tamu kroz koju ne može prodrijeti.
Ti se trgneš.Svijest ti se vratila.Ti se osjećaš nelagodno,ustaješ i brzo navlačiš haljinu.Grliš me,stišćeš se uz mene,čvrsto ,očajnički.Izgubljeno.Dug mekan,nježan poljubac.osjetih mladost tvoju i tugu.Mnogo tuge.Ruka u ruci,one dvije ruke,lijeva i desna.Ona dva dječija srca,ona jedna djetinja duša,spijena bisernim perlama..Duša je ljubav naša.Perle su snovi srca naših.Lijeva i desna ruka su zavjet naš.Zagrljaj je rastanak naš.
Čovjek sad već očajnički vrišti tvoje ime.Marinci i marinke više ne obraćaju pažnju na njega i nastavljaju raditi ono što su radili.
Ti se odvajaš od mene,još jedan poljubac sad već užurban.
-To je moj otac.Meni je četrnaest i po godina,skoro petnaest.Ali sutra ćemo biti sami i ja ću ti poklon jedan,sebe,ako poželiš dati.
Da li si jecala?
Nisam siguran.
Bila je mrkla noć.
Da li si suzila?
Ne znam.
Vjetar je šumio.
Da li si vrištala?
Ne znam.
Bol nas slamao.
Znam – htjedoh reći – nije važno,mila moja,sve će biti u redu.
Neka sila me spriječi.
Bili su to naše poslijednje riječi uhom poslušane.Nikad više neće ništa biti u redu za nas dvoje milo,moje.
Samo mi sutradan,tvoj mlađi brat donese zlatni upaljač.Nježa i blitav ko duša tvoje.
Djetinji glas prozbori:
-Od nje je.
Još uvijk mogu osjetiti tu konačnost :
-Od nje je.
Znam poslala si ga,da mi mjeri vrijeme dok čekam te.Jedna cigareta,jedan sat.Mnogo je to cigareta mila moja ,za maleno dijete poput mene.jednom ću ti izračunati sve popušene cigarete ,mila moja.
Gore su one neizbrojene.Nepopušene.
Nismo znali da je to naša poslijednja zajednička noć.Poslijednji poljubci,milovanja,dodir ruku,šapat taj.
Da tako je to bilo. Nije nam se snilo.
Mila moja.
La vita e bella,zar ne!
Jedina ljubavi moja.
Univerzum i nebo sve znaju.Potrudili su se spektaklu dati veličanstveni sjaj slaveći nas, našu ljubav,ljubavi moja.
Četrnaest godina poslije Indaxi nam poklanjaju onu mirisnu:
„Voljelo se dvoje mladih,dušmani im ne dadoše…“
„Kad izgubiš sebe izgubiš sve“-ubjeđivala si me.
„Kada izgubim tebe izgubiću sve“-nisam se slagao ja i nisam bio u pravu.
Kad izgubio sam tebe,ja dobio sam sve.
Valjda.
Kad izgovorih nedoumicu,vrijeme se pokrenu i preokrenu i vrati se dvanaest godina naprijed.
A vrijeme je da saznaš neku neizvjesnost koja te mučila.
Nikad te nisam zaboravio i prestao voljeti mila.I nikad ti nisam pisma ljubavna prestao pisati. Svaki mjesec po jedno.Ponekad i više.
Splav se zanio.Pupoljci vrisnuli, u zagrljaj se skupili.Džaba im,novi potres ih razdvoji.Oni se rasuli ko na vrteški,kao raskinuta niska bisera po sedefastom tijelu što ljubavnim zovom gori.Bibaju se i vrte dok se sve ne smiri.
Ono žensko čeljde prestalo da plače.Vidi nešto se dešava,kao da neko moćan čini baca.Ustade i pogleda na drveno tlo.
Krvavo bijeli,suncem i krvlju orošeni pupoljci ,napraviše veliko srce na splavi.Srce koje krvari i pulsira,jer vjetar je svoje vale u njega upleo.Lebdi krvava ljepota i njiše se.Ne znano otkud čuje se zvuk muzike ,boleru nalik,nijansu tiša,sekundu,dvije bolnija.
Tvoj lik treperi u srcu.Sjediš na plaži.Gledaš u zlaćano nebo i moliš se.Prelijepa si mila koja.Još ljepša nego te moji snovi pamte.Dekiku starija i nešto tužnija.Jedna suza je u oku tvom,ali ne pada.Znam srce se još nada i moli.
Ispred tebe srce u pijesku. U njemu piše :
-Volim te mili.
Ispod srca je riječ:
-Zašto.
Ja htjedoh reči:
-Ne,znam ljubavi.
Prekide me strašan krik.
To ona žena vrisnu i rukama prekri oči.Jecaj ne zaustavlja.Plače i rida.Okreće se meni i kazuje:
-Znam je.Moje je prijateljica bila.A ti si svakako njen Mali Princ.Ja sam joj veliku nepravdu učinila.Joj majko,mila grešna sam.Znam koliko te voljela.Samo je o tebi snila. Nagovoriše me , moja majka i maćeha njena, da krijem pisma tvoja, koja su na moju adresu dolazila, kad njoj braniše da ih prima.Krila ih i čitala . Čitala , a znam ona je neutješno plakala, što joj se ne javljaš. Dugo je pisala dok srce nije slomila. Onda je prestala . Poslije je samo bježala.Od maćehe,od oca od sviju i na ovaj splav dolazila,svoga Malog Princa sanjala i tražila.Čim je završila medicinsku školu u Njemačku je pobjegla. Daleko od svega .Uvijek je govorila da nema više nikoga na ovom svijetu.
Imala si mila moja.Uvijek si imala.
Žao mi ,što ćeš to tek sada saznati.
Zaboravih da ti kažem,iako nije avgust već mesec lipa došao sam na splav da se oprostim sa tobom.
Umoran sam ti mila moja.Umoran i tužan od lutanja i traženja.Krajem mjeseca se ženim i molim te da mi oprostiš.Ne mogu više boli tuđe tegariti.Moram malo ohanuti.
Šta je zapisano,zapisano je.
U moju dušu je šapat unešen:
Milo moje proljeće,ljubavi moja, volim te.