Boje i krugovi
Bijela dama
Ah to proljeće
Tirkizni snovi
Jesenja idila
Sveznalica je , s Božijom pomoću , rođena dana kada me prvim udahnućem dunjačućke have trebala radovati nerođena kćerka .
Zauvijek ću joj biti neizmjerno zahvalan što mi je sjećanja , za tri mjeseca naše suncem obasjane tirkizne bajke , vraćala plemenitijim , jasnijim i cjelovitijim nego su ikad bila. Što mi je vratila slobodu i život , možnost da volim i obasjala me svojom dobrotom .
Nenadano je hrupnula u moj život , ispunila mene i Galeriju zadivljujućom svjetlošču i blagoslovljenom milinom . Kasnije spoznah da nam je Nebo poslalo . Htjedoh joj to reći , ali bješe kasno. Kako došla tako ošla! Puf ! Poput lahorca koji lebdi.
Tiho i lagano poput anđela smjernog osmjeha razgledala je slike . Popela se u galeriju Galerije . Kao nekom silom privučena zagledala se u sliku Boje i krugovi. Potom , tako jednostavno , tako prirodno i sigurno , kao da se od ezela vakta znamo , rekla :
– Ova slika je moja.
Dan prije nego će odlepršati ( normalno blentovija tu bježaniju nije predosjetila ) , kao slučajno zastade pred svojom slikom , zaboravivši da je u sudbinskoj ukupnosti galerije , svaka četvrta slika njena i sjetnim glasom , skrivajući pogled svečano objavi:
– Čuvajte mi Boju i krugove . Za vik vikova , moji su . Vrnuću se jednog umilnog i sunčanog avgustovskog dana .
I vratila se , da mi rane vida. Zaista je bio sunčan i prijatan trinaesti avgustovski dan.
Rekoh joj:
-Oh , ja tebe znam . Ti si jedna od sveznalica , što ne haju za vrijeme i nemire ljudskih srca i dolaze i odlaze kad misle da ih trebaju i ne trebaju . D'bro Dobro , nećemo se čuti . Recimo najtijekraće kazano :
-Ti si divna bijela djeva anđeoskog lika , što brodi kroz vrijeme i potrebitim ljubav dariva.
Ruka moja bi mogla ispisati tisuće čarobnih riječi o maestresi dove , muzike , plesa , lijepe riječi , umjetnosti i života . Ženi od ljepote , ljubavi , vjernosti, dobrote i boli. Roman bih ktome mogao sročiti o djetetu koje leprša poput anđela , što ljepotom , milošću i ljudskošću plijeni . Osjećam je sestrom , nježnu , požrtvovanu i plemenitu , anđela lakih krila labudice bijele , što nenadano dopliva u srca onih koji znaju šta je umjetnost , ljubav , milost , gracioznost i ljepota. I sve to , batalila i halalila , uglavnom , radi uzvišene i iskrene ljubavi prema Bogu , jer ona je iskonom pramajke mi Eve / Have i moja brižna i časna mati.
Kad god je sretnem ili ne sretnem , više srcem , blentavim i ludim , čujem ili slutim tihi glas koji me miluje :
-Ja došla , mili moj
U dobroti njenoj čini joj se da mnogo prijateljica i prijatelja ima . Ipak dijeli samo ono što je znano , jer čitav život kao da je svjetlost obasjavala i branila od zla njen umilni lik i njene lepršavu umjetničku nutrinu . Ali mnoge svoje misli o bolu , tajname zapretene , radosti i tuge vješto skriva .
I još dosta toga sam spoznao našim nesusretanjem , ili njenim bjegovima (da vam pravo rečem ) jer u mene se utkala . Ali , u nekim besanim noćima , u kojima je ona moja najbolja druga , kada me mjesec vodi nevinim putanjama u kojim nisam grlio i milovao , vrlo često mi na um padnuvaju tako prozaična pitanja tipa :
Zašto ?
A ja odgovore nijemim , jer ih ne znam.
Znaš to , jednoć , kad mi je vrlo sklisko , skoro pogibeljno , životu bilo , a ja nemoćan i zaleđen , eto ti nje . Ničim , ali sebi svojsrvenim sveznanjem i zvanjem izazvana , samo se , tek tako , pristavila:
” Ja došla :”
I osmjehom nježnim pomalo zabrinutim , pitanje uputila nebu :
-Kako ću ja to …moja ruka nikad muška gola leđa nije dotakla . faj mi snage i oprosti mi grijeh Bože milosti i Ljubavi
Dovom i ručicama svojim bijelim i nježnim dotaknu me i povi rane žive i krvave , svilenim koncima išarane . I lagano još , da ovi blentavi gluhač ne čuje , nervozno huknu i bismillu prozbori . Vjerovali ili ne , rak rane skoro u trenu zacijeliše . I drugi put je na slične rane usud nepozvanu navede . No , sada je već meštrica moga zdravlja i zavoja bila i nije mogla , nit je pogled krila.
Ako sam straha i imao , ova sestrica mila je svojom ljubavlju sve , namah , iscjelila i odagnala.
(Ne pitah je , da dijete ne preplašim :
-A šta ćemo jube moja , sa ovom neprebolnom ranom u grudima , grumenom krvavim i ludim , što prijeti da se u kam pretvori? )
I kako je insan k'o plemeniti konjski hajvan ne bi zavolio ?
A jesam ! Iskreno i istinski , bezvremenski i beznadežno , petnaest mjeseci prije. ( No , to je za neko drugo pismenije . )
Moja najveća vrlina je što nisam znatiželjan , skoro nimalo i rijetko kad pitam. Uvijek sam vjerovao – ako mi je suđeno da znam , reći će mi se. A opet ponekad bih nešto nesuvislo pitao ( voliš li me i slične “tričarije ” ) , ali ne ide . Ne znam ja to . I tada bih htio da vrisnem , da pesnice stežem , ali ni to ne znam. Nikada nisam naučio .
A evo pet i po godina i sedamdeset i dva dana na mom srcu …i ona bi da mi molitvom rane liječi :
-Kako želite da dovim za vas?
Mahalaš samo što ne zausti ( ili zakuka ; da bidnem impresivniji , il se kaže ekspresivniji . A ća mu ga znan , kad mi je ko malom bekanu mozak smuntala , ko fišek košpica , natakaren naopako damare istumbala. ) :
-Dođi bona ne bila , ljepoto voljena , pa mi poljubcima rane liječi , umrijet ću ti nazdravo i na tašte , a da nisam tvoje rumen usne ljubio .
U sebi bolnom dušom nijemo umim – neću da je gubim i puštam poetu da joj zbori :
-Jedno nježno i milozvučno ja došla bi sve zaliječilo. Uz ono obavezno d'bro , d'bro baš si nerazuman mili moj.
I jopet , ta djevojčica , to sušto radovanje i dobrota , srcem mi se smijala i životu me učila :
-Ih, jašta bi , stisnite zube inšallah, tu sam ja, … ne brinite .
Vidjeh , ona je zube stisnula , jezik skoro pregrizla ( ” nije mi se učinilo ” ) , ali nije izustila ono mili moj, samo je dodala :
-Manite se patetike i zahvalite Bogu što ste dobro i što vam je dao kuveta da izvodite bijesne gliste.
A siguran sam da je i tada , kao i s prvine , kao i sada znala koliko i kako je volim i …
Više se zla ne bojim i ne brinem . Ona je uvijek tu . Inšallah
Eh , malena , malena !
Svaki zapis , kao i bajka mora naravoučenije dunjaluku iskantat.
I tako dođosmo do tvog imena kojim te jednom davno zamuhurah.
Sveznalica
Neobično , mistično , nestašno umno i pomalo intrigantno , krugovima i bojom prepleteno ime , koje miriše na tajanstvenost i uzvišenost , nauk i poetiku , nebesku širinu i putanje .
U brizi nedostajanja ponekad mi se čini da, ja u stvari , osim onih neizvjesnih i varljivih sjećanja što slutim , osjećanja koja ti bezuslovno darivam , o Tebi skoro ništa ne znam , milo moje .
Tko si Ti i, zašto si Ti , dijete milo , što ti ime nebom diše ?
Ili jednostavnije , po ( nezaobilaznom , univerzalnom i bezvremenom ) Maku :
” A kto je ta sta je ta da prostis
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je ta
Sveznanka
Koju
Inom
Slove
Rekti “
*
A opet i opet istinu znam i zborim :
Milo moje ,
nikad nisam ni bolan ni tužan od kada te upoznah.
Čak sam dubokog ubjeđenja da nikad slobodniji i sretniji nisam bio.
Kao što vidiš i osjećaš moje djetinje srce je radosno i samo ljubav , radovanje i dobrotu sanja i pleše.
Ma džab – džabe ti je , voli ja tebe.
I ne pitaj koliko?
Zamisli , onako djetinje :
Okreneš se prema Suncu , široko , najšire raširi ruke i ispruži ih ka Nebu milostivom i iskonskom , nebu plavetnom Bosanskom , prošapćeš umilnim djetinjim glasom_
-Evo vl'ko te volim mili moj , navsegda.
Sretno Sveznalice , anđelu mili , čuvarice duše nđmoje i nek ti Milostivi podari blagorodne đardine .
*
Aj , skoro zaboravih !
Iako nikako me smijem , tebi ću otkriti jednu veliku tajnu :
Smrt ne postoji jube moja . A ja , smotani i dobri , ćekaću i vječnost ako treba , da mi dođeš , ruku pružiš …
Znaš ono iskonsko : ruka u ruci , lijeva u desnoj ….
… a nad Sarajevom Gradom čednosti , u Bosni Zemlji Božije milosti , kraj vječne Modre rijeke , kao i uvijek nevino rose hiljade pahulja bijelih…
*
Pada snijeg
Sniježna rijeka
Savršen snježni dan
Boje sa mirisom nevinosti
Neuzvraćena ljubav