Iz Arhiva
BY ADMIN 5. APRILA 2022.GRAD ČEDNOSTI, LJEPOTA
Nemamo običaj da prepisujemo druge. Ali ponekad se sve podrepi.
Dan , trenutak , sjećanja , pijetet , potreba za drugačijim , nesvrstanijim razmišljanjima , pogled iz ugla objektivnog ” stranca “.
Iz pera Siniše Vukovića , za potrebe Slobodne dalmacije , 1.travnja 2022.objavljen je tekst pod naslovom:
“Kako je Mala Floramye u režiji Ivana Lea Leme oduševila publiku u Narodnom pozorištu u Sarajevu, i zašto je publici titlovani prijevod bio suvišan“
Obiman tekst je posvećen Sarajevu, predstavi Mala Floramy u izvedbi ansambla sarajevskog Narodnog pozorišta.
Tekst u cijelosti prenosimo , zbog dužnog poštovanja prema Autoru i Slobodnoj Dalmaciji , hrvatskom / splitskom glasilu koji je tekst objavilo.
“Kad bi se duhovi mogli poredati po veličini, meni se čini, Sarajevo bi bilo najveći na svijetu duh. Ustvari, ne na svijetu, već, uopće ustvari; jerbo, i najmanji je duh veći od svih svjetovâ…
Sarajevo je najtopliji grad u kojem sam bio. A nije da nisam bio. Sarajevo je najtopliji grad u kojem sam bio… Ne mislim na klimu. Ono miriše nečim posebnim što ne podsjeća na ništa, a miriše na sve. Na sveto. Sarajevo miriše na sve sveto. Svojim džamijama, crkvama i hramovima, svojim čaršijama i ljudima u njima, svojim aščinicama i zanatskim radionicama među njima, Sarajevo miriše na – Sve Svete.
Sarajevo se i čuje. Ne nosom, već uhom. Čuje se u tonu. I zvonu. I, muzikom iz filma Valter brani Sarajevo. I to ne onom himničkom temom Bojana Adamiča kojom film započinje, i čime markira ter podcrtava herojske trenutke u njemu, nego onom grobljanskom, rekvijemskom verzijom te iste melodije.
I zvono je u njoj. Toj melodiji. I hod Rade Markovića. Najdostojanstveniji i najljepši hod u filmovima ikad, pored kojeg čak i gigant Pavle Vujisić izgleda kao naturščik, božemioprosti. Hod čovjeka koji uzdignute glave s bolom u ponosu ide po leš svoje kćeri… Samo jedne u nizu palih sarajevskih kćeri, pomiješanih s truplima izrešetanih sarajevskih sinova rasutih po trgu poput karata na stolu.
Sarajevo je najtopliji grad u kojem sam bio. A da se vrelo te toplote ne opaža i ne vidi. Nalik na radijaciju ona dopire odasvud, toplota, i, kao gravitacija, neumitno privlači sa i bez pružanja otpora. Sarajevo je najtopliji grad i kad je temperatura u njemu ispod ništice dva stupnja, kao sada…
Tu sam ćutilnost ponio sa sobom još u rujnu 2006. godine, kad sam u Narodnom pozorištu gledao prvu nacionalnu bosansku operu netom skladanu, Hasanaginica, kompozitora Asima Horozića i pod ravnanjem Miroslava Homena, maestra koji nas je lani napustio.
I, čuvao sam tu ćutilnost u sebi, vazda iznovice je se prisjećajući kad bih u međuvremenu pohodio neki meni dotad nepoznati europski grad. I da, tu toplost i taj oku i nosu nevidljivi miris nemaju ni Prag ni Bratislava, ni Varšava ni Krakov, ni Pariz ni Madrid, ni Graz ni Zürich, ama ni Ljubljana ni München, da ne letim dalje; jerbo, Sarajevo ima onu neku unutarnju kopču, emocionalni nekakav čičak univerzalno prilagođen svakom dobrohotnom čeljadetu, za koji se svatko može vezati načinom kakvim je spućen uza svoj rodni grad ili ishodišno selo. Za svoj zavičaj.
I zato je svatko dobrodošao u Sarajevo. I zato nije čudno da je baš Sarajevo bilo bocom u kojoj je bio pohranjen, pa onda iz nje i pušten – duh olimpizma: sveljudski duh, kozmopolitski duh u kojem su i po kojem su svi ljudi jedno, i, gdje ima mjesta za svakoga.
I zato, kad bi se duhovi poredali po veličini – sad mi se više ne čini, već sam siguran u to! – Sarajevo bi bilo najveći na svijetu duh. Sarajevo, najveći je na svijetu duh…
Ergo, ovaj su me put na put u Sarajevo nagnala, uz neporecivu nostalgiju, dva Splićanina. Ne dva Bračanina, već Splićanina… Prvi je Ivo Tijardović, čija se opereta Mala Floramye imala istu večer uprizoriti na pozornici Narodnog pozorišta, dok je drugi Ivan Leo Lemo, redatelj ovoga najnovijega njezinoga scenskog života.
Prije jušto dva desetljeća Lemo je u Splitu bio postavio ovu operetu (2001. godine doduše, ali je i ova sarajevska premijera šetala po kalendarima hodeći stazama s epidemiološkim ogradama izdjeljanim od virusa SARS-CoV 2, bla, bla…), tako da je ovo bila druga njegova verzija viđenja i čitanja svojega dičnog sugrađanina Tijardovića, koji je, nota bene, umro one godine kad se Lemo rodio (1976.).
Kostimografkinja Amna Kunovac Zekić doskočila je, baš poput i kunca i zeca, jedinstvu ovoga scenskog spektakla. Živim bojama i čistim linijama posve je autentično dočarala s jedne strane karnevalesknost maškaranja i krabuljnog plesa, a jednostavnost građanstva staroga Splita s druge. Vrlo važan doprinos tom vizualnom efektu i ukupnosti igrivosti dala je i koreografkinja Belma Čečo Bakrač.
Sav arsenal izražajnih mogućnosti plesačkog ansambla došao je do kulminacije pri tancantnim dijelovima koje je Tijardović naknadno bio injektirao u partituru u poratno doba WWII., kad je iz više ondašnjih jugoslavenskih sredina bio apsorbirao folklorne elemente izlučene iz pojedinog originalnog indigenata.
Ukomponiravši ih i notama i glazbenim oblikom u jedinstvenu cjelinu, stvorio je baletni prizor nalik na nekadašnje francuske veličanstvenosti iz forme grand opéra, čime je svojoj opereti podao obilježja više i veće serioznosti.
Žalibože, u hrvatskim se inscenacijama taj efektni ballabile redovito amputira – naravno, iz prizemnih tobože ideoloških uzroka! – premda kurentna domaća nam (lako)glazbena aktualnost (uz sve neskriveniju turbofolk audio bižuteriju) počiva na, opet tobože, domoljubnim budnicama i estradnim uspješnicama što se napajaju, istinabog iz neznanja, na omraženim istočnjačkim ritmovima popraćenim harmonijskim sustavima koji nisu “naši”… (Sjetimo se samo hita M. P. Thompsona Bojna Čavoglave, ili, onoga od njegovoga kuma Miroslava Škore, Zadnja želja: oba su skladana u sedam-osminskom ritmičkom impulsu, toliko nepoželjnom u čistokrvnom hrvatskom glazbenom izričaju. Pa neka netko kaže da nije korisno ne znati čitati note i biti glazbeno nepismen…)
Unaprijed podrazumijevajući sinkretizam glazbenog jezika i scenografskog izraza u pleteru s kostimografskim ruhom i redateljsko- koreografskim movimentima u ukupnosti gledanja i slušanja same predstave, ponajviše skepse imao sam pri znatiželji onog odraza s otvorene pozornice koji se tiče izgovora čakavskih dijaloga i batuda.
Ma, ansambl Narodnog pozorišta iz Sarajeva uložio je sve raspoloživo topništvo talenata i afinitetâ, u bosansku kontinentalnu kotlinu dozvao je toliko žuđena mediteranska solarna prožimanja ter raškaldavajuću toplotu i riječi i tona, tako da se premijera održana na čak minus dva stupnja Celzijeva u naravi razgorjela ognjem što je grijao i izvođače i publiku.
Unutar pjevačkih dionica izričaj čakavskog jezika već je unaprijed skladateljskom rukom Ive Tijardovića notno bio zadan i određen; no, onaj govorni, recitatorsko-glumački, nije imao već na pladnju ponuđena ortoepska rješenja. Redatelj Ivan Leo Lemo, kao rođeni Splićanin, zacijelo je umnogome pridonio da se s bine čuje što točnija splitska dikcija vernakularne čakavštine.
Uzme li se u obzir da je taj govor sarajevskim umjetnicima, najkraće rečeno, “strani jezik”, s velikom se radošću može i mora konstatirati kako je taj vrlo škakljivi stratum predstave sasvim korektno proveden. Da, razumije se, bilo bi nužno za daljnju brušnju provesti skrupulozniju lektorsku intervenciju, pa angažirati izvornog čakavskoga govornika poradi nadgradnje deklamatorske preciznosti; no, i mi smo se u Splitu višekratno znali nagledati i mogli naslušati svakojakih oponašateljâ dalmatinskih dijalekata, koji su bili podosta što udaljeni što u raskoraku sa stvarnom jezičnom situacijom koju se kanilo u konkretnoj predstavi oponašati ili demonstrirati.
Uostalom, ako smo mi u Splitu mogli s punom uvjerenošću na originalnim jezicima nebrojeno puta davati i Bizeta i Gounoda, i Smetanu i Čajkovskog (a o plejadi iz opće percepcije imanentnih nam Talijanâ da i ne govorimo), onda nonpitijski trebamo dati šansu Sarajlijama da bez ikakvih predrasuda primimo s odobravanjem njihovo srčano htijenje doskočenja k ovakvom izazovu.
I, zgodno je primijetiti kako je sarajevska izvedba operete Mala Floramye bila popraćena titlovima. A meni je u stanci među činovima još zgodnije bilo doživjeti kako većina gledatelja nije ni išla za tim da se na vrhu pozornice emitiraju prevedeni stihovi.
Jerbo, koga sam god uzgredice bio priupitao nešto što se ticalo razumljivosti jezika, svi su mi odreda odgovarali s nekom vrstom pristojnog čuđenja što ih takvo nešto uopće i propitkujem. Ostao sam zapanjen i svjedočanstvom kako publika svako malo umire od smijeha neposredno na izgovorene replike – a to je bio jasan signal kako umah kontaju ono netom izgovoreno – što nam ima reći kako je posvemašnja razumljivost bila ostvarena mimo ikakvih tehničkih ili inih posrednika. Dovoljno razloga za opću zbunjozu.
A, ukupnost tih zbunjoznih elemenata bila je i nehotičnim tumačem taman u ovo vrijeme aktualnih jezičnih tretmana u nas u Hrvatskoj; onih, što su naglo uskočili u očište opće pomnje posredstvom jedne efemerne i pomalo proidiotske televizijske emisije za gledatelje s posebnim potrebama glede razumijevanja, gdje je lansirana kulturološki sasvim umobolna ideja kako bi u Hrvatskoj trebalo prevoditi i titlovati serije iz regije: konkretno, popularni sitkom Lud, zbunjen, normalan…
Da nije žalosno, bilo bi poprilično smiješno. Sjećamo se, naravno, koliku su popularnost imale čakavske serije Naše malo misto i Velo misto, kao i kajkavski Gruntovčani među gledateljima uzduž i poprijeko bivše države… Potvrdu te teze o emotivnoj razumljivosti, kao i zanemarenoj neverbalnoj komunikaciji što u sebi sadrži visok postotak semantičke nosivosti, dobili smo i u apercepciji čakavske Male Floramye među štokavskom publikom u Narodnom pozorištu u Sarajevu.
Glazbena sastavnica ove premijere imala je promjenjivih uspjeha. Orkestar nije dio ansambla samoga Narodnog pozorišta, već tu funkciju obnaša Sarajevska filharmonija. To i jest bio razlog što je taj segment izvedbe bio najbolji.
I inače smo navikli u opernim kućama slušati slabije orkestarske izvedbe, jer razina njihova muziciranja nije u onoj kondiciji kakvu ima klasični simfonijsko-filharmonijski orkestar. U konkretnom sarajevskom slučaju to je bilo očito poglavito pri slušanju sekcije limenih puhača, koji u opernom orkestru znaju biti najslabijim karikama izvedbe. U svim je poskočnim Tijardovićevim ritmovima Sarajevska filharmonija pod vodstvom mladog dirigenta Darija Vučića bila na visini zadatka, uz primjedbu povremene neprilagođenosti zvuka akustičkim uvjetima same kazališne školjke. To je bio i razlog povremene slabije čujnosti pjevačkog zbora, ali i pojedinih solista.
Danijel Žontar je dobro uigrao zbor, premda je čujna potreba za većim brojem članova.
Naslovnu ulogu proživljeno je i korektno istumačila Aida Čorbadžić (Mala Floramye). Veliki trud uložila je i u neglazbeni dio interpretacije, čime je zapasala zaokruženost kompletne interpretacije. Kako produkcija bude sve to više zrela, čemu je za nadati se, njezin će izražaj sve to više dobivati na nosivosti. Isto se odnosi i na tenora Ileša Bečeija (Mirko), koji još svega tjedan dana prije premijere nije mogao čak niti govoriti (zbog posljedica koronavirusa), tako da je njegov pjevački doprinos ove večeri bio još i dobar.
Čula mu se u glasu profinjena lirska crta, a, ugradivši u ovaj stav vjeru u onaj njegov nastoj da lik što ga tumači bude sve to cizeliraniji, vjerujem kako će buduća publika imati u čemu uživati.
Središnje persone, pak, bile su Jasmin Bašić (Šjor Bepo Pegula), i, pogotovo, Melisa Hajrulahović (Miss Eveline Beauty-Flower). Potonja je pronašla onu prevažnu izvedbenu žicu, odalečivši pritom ovaj poremećeni lik pametno i vješto od svake karikature i persiflaže. A to nije lako.
Njezina je “Misili-Bisili” bila autentična umjetnička tvorevina, kod koje se ne primjećuju nikakvi artificijelni implantati bitni za oris zadanoga karaktera. Šjor Bepo u izvedbi Jasmina Bašića bio je odista “oriđinal” iz susjedstva, čovjek sa svim svojim osobinama koje nude diferenciranost između urbanoga građanina i ruralnoga seljaka.
Zanatski je vrlo vješto svoje (tenorske) predispozicije ugradio u zidine (baritonskih) zamišljaja koje je kreirao sam Tijardović. I glumački i plesački, ali i izgovorno, uspio je velikim dijelom udovoljiti onom arhetipskom sloju stvorenom još u ishodišnoj radionici autora.
I oni ini akteri izvedbe, svatko na svoj način, korisnom su gestom umetnuli u cjelinu izvedbe svoje vlastito doprinošenje, pri čemu su se izdvajali angažirani Dejan Kajević (Šjor File) i Majo Marilović (Šjor Dane). Njihov je naglasak bio metnut na glumački aspekt izvedbe, više negoli na pjevački, a tako se može valorizirati i uspješnost njihovih izvedaba.
Manje posla imali su Nedim Bašić (Zvone) i Siniša Markanović (Marinko), ali je nihov prilog živosti predstave bio vrlo korektan.
Neka bude rečeno kako ovo nije bilo prvo postavljanje operete Mala Floramye u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Već nakon desetak godina od splitske praizvedbe (1926.), premijerno je 1937. godine bila postavljena na ovoj pozornici. Kasnije je još bila obnavljana 1967. i 1981. godine s pregršti repriznih izvedaba.
Perjanica naslovne uloge u potonjoj produkciji, jasno, bila je i ostala Splićanka iz Omiša, primadona Gertruda Munitić, koja ju je i u nas nebrojeno puta pjevala. A kuriozitet je i kako je naš bard i nestor Boris Dvornik, kao Šjor Pepo Pegula, prije četiri desetljeća gostovao u Sarajevu pobravši golem uspjeh i ostavši do dandanas mnogima u sjećanju.
Operna, ili operetna, predstava ne poznaje poraza… Nije to košarkaška ili nogometna utakmica, u kojoj se i protivnika nešto pita oko konačnog rezultata: operna ili operetna predstava utakmica je umjetnika u kojoj se uvijek pobjeđuje… Naročito, ako je partičipant te artističke emocije – publika. I da, tako je bilo i ove večeri u Sarajevu… A još da je moguće podati i publici u Splitu jednaku šansu, u prilici gostovanja, pa da se autentičnost sarajevske izvedbe provjeri u realnom splitskom ambijentu?
Uostalom, pozorište uz Miljacku i kazalište pod Marjanom u svojim su povijestima imali višestruke kontakte i suradnje. Ili za početak, kao izviđači, da u Split dođu pojedini izvođači, recimo šjor Bepo Pegula i Missili Bisili: i da, svakako, i režija Ivana Lea Leme…”