Dobro jutro Jube,
Danas sam poranio. Neoubičajeno za mene.
Tebe sam usnio .
Reći ćeš , pričaj mi nešto što ne znam.
Vidim te , odlaziš Mila.
Lepršava i raskošna u prozračnoj, čipkastoj , crnoj , udovičkoj haljini.
Tek jedna vitka sjena u daljini.
Ne osvrćeš se , iako znaš da te gledam.
Ne voliš rastanke , bole te.
Ovaj ti posebno teško pada.
Mniješ
neću se vratiti
Ti nestaješ na obzorju ,
nemoćno širim ruke i nako bez misli sjednem.
Suze same teku.
Znaš, nikad se nisam stidio svojih suza.
Nekim čudom , tu bješe jedna trešnja , bremenita od ljepote.
Crvena i raskošna , nalik tebi.
Svuda okolo sivilo i crnilo , a trešnja moga života prelijepa i mirisna.
Umoran , legoh u sjenoviti hlad .
I usnih tebe.
Vraćaš mi se.
Krajolik je u bojama duginih valera , samo sam ja u crno bijelim tonovima.
Valjda zbog kaledara i pahulja koje su zarosile kosu.
Probudim se . Osvrnem . Plahte nisu zgužvane.
Osjetim studen. Nisi se vratila.
Jastuk mi mokar. U prvi mah se čudim , ne znam od čega.
Nisam tužan, valjda sam u snu tugu isplakao.
Malo sam sjetan , tek toliko da mogu reći , Život je prelijep.
A onda se sjetim , da sam godinama slušao neku prelijepu muziku.
Ali bila je toliko tužna , čak tužnije od mene , pa sam je prestao slušati.
Potražim je , poslije decenije neslušanja i vidim postavili tu milozvučnost.
Sono io Zabezeknut.
Po mahalski – I Am natakaren.
Neko se ovdje igra sa mnom.
Meni slikaru ukraden san .
A opet drago mi, nisu ga uspjeli čitavog preslikati.
Umornog starca i raskošnu trešnju duginih boja izostavili.
To ću ja , jednog dana , da naslikam.
Trešnju je lako . Ona mi druga čitav život bila.
Malo me plaši, starce ne umijem slikati.
Nema veze, naučiću.
Treba samo da stanem ispred ogledala,
i počnem da bojim.
Ostalo ide svojim tokom.
Zar ne Yossemin , čudesna djevo moja.