Pitah je

 


More plavetnog brilijanta

 

 

Jedrenjak i uzburkano more

 

Nježni plamen ljubavi

Djeva u bijelom

 

 

Snenoj od dodira

raznježenoj od uranjanja

rekoh joj

ti si moje more Jadransko

 

 

dok se plavet moja talasala

poslušna kao uzburkano more

zaželjeh joj

živote moj

hoćeš li blizance

 

 

smijala se nestašno

neće neće

tilo bilo

tilo prelipo

joj vrištalo

oće mili oće

 

 

mnijem da joj rekoh

ti si moja kučica u cvijeću

moj jedini dom

sjena joj preleti licem

zamislila se

 

 

tada ludasto

pitah je

Anđelu mili

da li sretna sa mnom

oči joj radošću zaiskre

krenu rosa iz očiju

kao biserna niska

svjetla i čedna

 

 

znao sam

godine sve ztnaju

to se ona rastajala sa mnom

 

 

rekoh joj voljeću te

do uznesenja barem

čvrsto me zagrlila

u grudima joj bije tuga

a gdje siuti prije deset godina

 

valjda se sjetila glupkove izreke

dvoje se nađe pa se poslije ne nađe

 

 

prelijepi život odi dalje

čujem smijeh bvlizanaca

ona stere veš

stari slikar miša boje

na bijelu ljubavlju vezenu bluzu

na djevu u bijelom

ostavlja žig cvita u kamenu

nikome te ne dam

živote moj

 

Bookmark the permalink.

Komentariši