,
Dan četvrti
Bili smo u moru, sami ,daleko od obale,a tako svježi.
Tog dana sam te prvi put poljubio.
Blago,nježno,skoro ovlaš.
Nisi se bunila.
Oči si zatvorila ,da bi taj srećni tren u dušu utkala.
Bio je to tvoj prvi poljubac.
Kasnije si mi to pismu priznala.
To sam odmah osjetio,kao i to da si za ljubav,za poljubce rođena.
Nadam se da ti je još u sjećanju.
I onaj drugi malo duži.Još nježniji i sneniji.
Nisi se plašila.U srce si ga unosila.
Tada si oči otvorila.O kakve oči ljubavi moja.
Prelijepe ,čiste ,jasne i prozirne nalik mojim. Vrlo čedne i čudne.Smeđe i crne i sa nekim ljubičastim sjajem koji hipnotiše.
Gledali smo se.Neko bi rekao blizanci smo i vrisnuo :incest prave.
Takav je svijet.Nerazuman i brzoplet.
Duboko smo disali vazduh,zaronili i dodirivali.Ne,to si me ti u vodu gurala.Možda si
se svetila za krađu prvih poljubaca.
Zatim bi izronili,mokru kosu sam ti sa lica sklanjao,ti si se uz mene pribijala,pogled sakrivala.Željela si ih koš više.Sramežljivost te sputavala.
Nismo ništa govorili.Riječi su bile suvišne.
Naša srca su ubrzano kucala, priljubljena jedno uz drugo.Iako malo toga znamo o duši,vjerujem da suse naše tada stopile.
Kažem naše duše su se stopile,jer sve oko nas je sve bilo blještava svjetlost.U toj svjetlosti, tek otkrivene blagosti ,osjećaji polako i bolno nadolaze.Kao da izviru iz kutaka podsvjesti gdje je uronjen iskon.
Mi postajemo bića koja prvi put kroče putevima iskrene i vječne ljubavi.Jedno od nas zasigurnojeste. Ono drugo još uvijek šuti. Šutnja je rijetko znak odobravanja.Najčešće znači bol ili samo sktiva patnju.
Iznad nas galebovi lete.Gledamo u nebo,u sunce,možda i u nešto iznad .
Pod nebom mnogih galebova krik,spuštamo poglede.Sunce ne dozvoljava da se zagledamo.Prijeti suzama.Još uvijek se držimoza ruke, zbunjeni samo,gledamo se i smješkamo.
Tvoj glas je promukao:
“Te ptice pjevaju o ljubavi i proljeću.“
(Mlađahna poetesa ti.)
Moj je nešto dublji:
“Žele da se okrznu o našu sreću.“
(Ko'fol poeta ja.)
Bili smo naivni.Iako ne izgledaju tako,galebovi su samo ružne i zloguke ptice,strvinari.”Urođenici” ne vole njihovo prisustvu.Simbol su prolaznosti i smrti.
Prsnemo u smijeh.Ponovo sve je u redu,nema više zbunjenosti.Život teče dalje,rekla je prošlost Sadašnjost je stala i mudro šutjela. Budućnost je vrebala.Bila je tu iza sliujedećeg vala,iza slijedećeg galebovog krika.
Ovaj put život nije tekao dalje.Pobunio se i stao je.Bio je to jedan od rijetkih izuzetaka kada sadašnost ne traje samo jedan časak.Neko Milostiv i djeci naklonjem se pobrinuo za to.Mi smo se tiho molili i zahvaljivali.
Ćasak se produžio na još čitavih čitavih jedanaest dana.
A možda je to bilo samo zbog hira nekog anđela, koji želi da to bude zbog igre te djece,tebe i mene,da djeca imaju sekundu-dvije više vremena?
Možda je izazvan neki ajštajnovski procjep u vremenu ,kada se vrijeme savija i gubi u nekim nepoznatim lavirintima,ne nalazeći izlaz ni ka prošlosti ni ka budućnosti?
Činilo se da je neko jako moćan sve vremenske portale zaključao.Čuvari vremena, upućeni u Ajnštajnove teorije i smicalice anđela, nisu ostali nimalo ravnodušni.Pokušali su stvari dovesti u red.Kasnije ćemo biti kažnjeni.
Kako je naš anđeo zaštitnik prošao nismo sigurni.Da li su skinuli epolete sa simbolima ljubavi ili su ga poslali na milenijski neplaćeni odmor?To ćemo jednog dana saznati.Sada nismo imali vremena da razmišljamo o tome.
Mnogi misle da je srce centar ljubavi.Tog dana sam otkrio da griješe.Duša je ono mirisno i opasno minsko polje u kojem ljubav obitava,živi i sanja.Ti si rekla da te nešto presjeklu odmah do dušnika i da nisi mogla da dišeš.
Uplašio sam se ali ti si se nasmijala i rekla:
-To prva ljubav tražila otvor da uđe u dušu.Kako ga nije bilo morala se na silu ugurati.I to je ta bol.Kada je duša primila,bilo je lakše jer je duša znala da je sada ljubav sigurna.I zaključana za sva vremena. Izlaza joj više nerma i od mene ne može pobjeći mili moj.Ti ćeš mi jednog dana otići,ali ljubav tvoja ostaće sa mnom.
Moja je zatreperila i bolno kriknula.Bila je starija od mene i nešto mi šaputala,ali ja nisam imao vremebna da je slušam.Počinjeo sam da shvatam ljubav i uzimam njene darove.
Srce je samo manifestuje ono što se u duši zbiva.
A tko će ti reći šta je to duša,to samo Bog zna.U njega je tajna svih stvari.
Kad bih bio siguran šta je duša ja bih je tebi poklanjao,a tebe svojom zvao. Zato sam i ja tebe u svojoj zaključao.
-Glupko kako je to providno.
-Šta mogu,prirodno sam takav.
Duša se nalazi malo iznad srca,lijevo ka vratnoj žili kucavici.
Nekad ,u nekim kasnijim vremenima ,uplašio bih se kada kada bi osjetio miris koji me podsjeća na tebe. I sledio.Tu pomoći nije bilo.Nazvao sam to “sindrom moga ljetnog proljeća”.
Kada se duša ispuni ljubavlju pritišće srce, koje otežano kuca i suprotno uvriježenim mišljenjima ne proizvodi dovoljno kiseonika.Srce ubrzano kuca ali kratkim pokretima nedovoljnim da pumpa bude efikasna.Dovod kisenika mozgu pada, jer duša kucavicu pritiska,dotok krvi je usporen i javlja se nesvjestica.
Povremeno srce stvori kontra pritisak na dušu koja je lagana kao perce,ona odskoči , udara u grlo i tada ponestaje daha.Kada se uspostavi balans između duše i ljubavi stvari se povemeno mogu dovesti pod kontrolu. Balans se uspostavlja izlivom osjećanja,bilo emocijama,bilo strastima;napoželjnije zajedničkim,uravnoteženim sadejstvom emocija i strasti.
Međutim tada se voljni momenat ponaša kao smušeni dirigent koji je u svakom slučaju izgubio i palicu i posao.
Dakle,ljudi misle da srce izaziva manifestacije ljubavi:ubrzano disanje,privid nesvjestice, gubitak glasa ili otežan govor,nekontrolisano treperenje ili drhtanje.
Kao što sam pokušao da dokažem sasvim dobro izgleda teorija da to čini duša ispunjena ljubavlju.I duša i ljubav imaju istovjetnu osobinu: mogu opstati u vakumu.Srce ne može.Zbog toga mislim da samo duše ispunjene ljubavlju mogu da odlete u nebo.
Ponekad se desi greška u sistemu pa i neka duša bez ljubavi odleti u nebo,no ubrzo biva vraćena na zemlju,na popravku.Srce nikad nije imalo i nema šansu da uzleti u nebo. Srce je previše teško za to jer materijalno je.
Ne vjerujem u reinkarnaciju.Vaćanja u život neograničeno puta nema smisla.
Ljudi vjeruju u reinkarnaciju i zbog straha od onostranog životai prevelike želje za ovozemnim životom.uglavnom su to bića koja nisu mogla prepoznati ljubav iuli su previše lakoma na putenost.
Lako je biti zao.Ispaštat grijehe i podnosit zasluženu kaznu je nepodnošljivo.Zbog toga ta težnja za reinarnacijom i glad za godinama.
I na kraju krajeva zašto se se vraćati u život i recimo živjeti životom ameba,crva,krava, ili majmuna.
Pa čak i biti papa.To već i nije neko čudo.Za prvog života svega toga ima u izobilju.
Vjerujem udobrotu,milost i ljubav to su sve sinonimi koji objašnjavaju datost Božjeg Bića.Bog je ljubav,Bog je dobrota,Bog je milost.Bog je sebi odredio da bude Dobrota,Ljubav i Milost.i pokušava time nadahnuti ljude.Kada je to odredio,tek onda je odlučio da počne stvaranje svojih čudesnih svijetova i putanja.
Vjerujem u život i onaj koji slijedi.Inače bi ovozemni život i mnogo toga bilo apsurd i prevara.A to je nemoguće pripisati Nebu.
U ovom sam dobro prolazio.Nadam se iskreno,ali i sa određenom dozom straha,i vjerujem,žarko želim da povjerujem , da sam bio od onih dobrih. U sebi nisam nikad primjetio neko zlo,a primao sam mnogo toga dobroga.I davao.
Ti si me naučila dobroti i davanju,prije će biti razvila ono što mi je od Boga Jedinog poklonjeno.Toliko si mi ljubavi darovala da sam se pravio nesrećan i žalio:
-Mila moje prestani mi darovati ljubav,ugušiću se i šta ćeš ti onda.A može ti i zafaliti ljubavi.
Ti bi se zamislila i ozbiljno mi prorokovala.
-Ne luduj mili,moj.Trebaće ti.I ne znaš koliko boli ima u svijetu i koliko krhkih bića će trebati tvoja pomoć i bar djelić ljubavi koju ti poklanjam.
Volio bih da ne griješim kada tako razmišljam o ljubavi,srcu i dušu.!Ako griješim tada bih izgubio tebe.Poslije pet decenija snova ,čekanja i ljubavi to bi bilo porazno,
Dobre čeka nagrada.Ako sam od dobrih vjerujem da si ti moja nagrada.Moj odabir si ti.
Vjerujem da me Bog našao strpljivim.Nadam se da mi je podario usud susreta sa njim,kao što je nama podario ovih petnaest dana proljeća o kojim sanjam i pišem,pišem i sanjam.
Kad pomislim na tebe i naše dane proljeća ja vidim samo svjetlost i radost.I tem mrven tuge.Boli nema.U mojoj bajci mjesta za nju ni.
Čovjekov život je zbir njegovih iskustava.Pored iskustava o kojima se riječi ove Bajke najčešće nose,teško je u sve to ubaciti mirnoću i strpljenje.
Tokom vemena sam zapazio jedno pravilo koje je uspostavila ova Bajka.Uvijek,baš uvijek,kada sam krenuo voljeti neku drugu ti bi se počela isključivati iz Bajke.
Ne vjerujem da je to bila ljubomora.Ti si me voljela i željela si mi samo dobro.
Možda si smatrala da se naša ljubav jednom treba završiti.Naša Bajka i ja na to nikad nismo bili spremniu.Mislio sam da bi me tvoj odlazak ubio.Nisam bio spreman i grčevitosam se držao Bajke i tebe.Zbog toga sam te svaki put privolio da se vratiš u nju,najčešće ostavljajući onu drugu.Uglavnom se nisi bunila,Bajka nikad.
Nije to bilo pošteno:ni prema tebi,ni prema onim drugim.No,moraš priznati da ti je glavna uloga u Bajci savršeno pristajala,vjerujem i ljubav naša,tvoj i moja.Ni ja se nisam bunio.