A bilo nam je lijepo

 

 

 

 

 

Znate li kako je to kad vam ljubav umire na rukama? Ne , ne , sigurno neznate.Malo vi znate.

Malo ih je koji to znaju

.Znate li vi kako vas sve boli,a vi se igrate radosti.

Ne, malo vi znate.

I bolje vam je.Srećni ste.

 

Vi vidite da se život,ljepota polako topi.

U vama , svake sekunde neki katil u srce kamu zabada. Rana boli, toliko da se morate štipati,

sa rukama u džepovima i sa osmijehom na licu sjati.

Još morate pjesme ljubavne da pišete.I da joj čitate.Jer u njima je čitav njen život.

 

A bilo nam je lijepo.I tu veče , kao i svaku drugu.

Mjesečina je razlila srebro . Grad čednosti je slavio nevinost. Nebo se otvaralo da primi svog anđela.

 

Znate li kako je to kad joj pjevate,a bilo nam je lijepo,voljeću te do kraja života,jer ona tako hoće.

A život  joj migolji.

Ne , ne znate.Malo je sretnika koji to znaju.I znaju da voljeće se i poslije života.

 

Znate li kako je voditi ljubav sa jedinom ljubavlju,a znate da je to možda i poslijednji put.

Ne ne znate.

Nemojte ni pokušati.Boli, očajnički boli.Sve u vama plače,a vi ste delfin što uranja u plavet dubine ,

dok njena neugasiva ljubav izvlači iz vas vulkan koji hoće da vrišti od bola i raznese vam tijelo u

paramparčad.

 

Znate li kako je biti bespomoćan dok nju boli, a neće da jaukne,glas da pusti , jer ona je

ponosna grlica .

Ne , ne znate.Nemojte ni pokušati zamisliti.Osim onih koji znanje u srcu nose.Njima biva lakše.

 

Jedino vam preostaje da je zagrlite,nježno ko bebicu,i još nježnijejer sve je boli.I dodir,i život,

i ljubavi milovanjei snovi kojih više neće biti.

 

Znate li kako izgleda kad bol umine i ljubav jedina usnije.

Ne ne znate.Baš ste sretnici.

Jer niste se molili,četrdeset dana i noći,pored raspuštenih kosa plavih,sa rukom u ruci,

usnama na kosi,dušom u grlu . srcem na čerečenju , dok ona odmara do slijedeće boli,

što joj utobu čupa.

Ne, nikako se niste molili jer bi vam se život slomio,što molite Nebo da je uzme što prije,

samo da je manje boli.

 

Da li znate kako je to kad oboje shvatite da zadnji dan je došao.Uh, ne mogu vas u tu radost petljati.

Žao mi vas.

Bolero svira,njene prelijepe oči se u i snu smješe. Ljubav uvijek pobjeđuje.

 

Smrt strpljivo ,u uglu čeka.Ja je zamolim da malo prošeta u snježnu noć i osvježi se.  Niko neće

pobjeći.Obećavam.

Smrt se postidjela i izašla.

 

I onda se muzika još jednom okrenula.Tokata i fuga u D molu i Bolero su se izmješali i malo stišali.

Malena je je zaspala,Dvadeset četiri sata je spavala. Toliko je bila umorna;više se nije probudila.

 

Želio sam da je to san ozdravljenja.I čitao joj pjesme naše.I čitao i čitao,muzika je sama lelujala.

Ponekad bi se čulo i Alelujah.Nismo to mi izgovarali.

Ljubio joj ruke.Cjelovima kvasio usne ,želeći joj dati godina svojih.

 

Milovao kosu koja je sve manje iskrila.Glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale.

Govorio da je volim.Da je ona moja malena , koju sam iznjedrio da mi ljubav bude.

Luce je postajala prozračnije.Skoro da to nisam mogao podnijeti.

 

Sklupčao sam se na pod držeći je za ruku.Ne znam kako,nisam smio podići pogled, da ne izgubim

milovanje.

 

Njena ruka na mojoj kosi,njena ruka na mome licu,njena ruka na mojim usnama, njena ruka u mome

srcu, njena ruka u mojoj duši.

 

Ne znate kako je to.Šteta.Uzdrhtao sam od miline,ukočio se,obradovao se, mislio da me vodi sa

sobom.

 

Mali Princ je u  meni  pogasio sva svjetla, otvorio prozor , okrenuo se ka malenoj.Ona je još bila tu.

Postajala je svetlost,kojoj on prilazi i ljubi je. Ja ih gledam, a suze koje ne žaluju, već  ljubav slave,

na usne joj spušta.

 

Ona zatrepće očima,u zakutcima njihovim Dobrii on se od nekud pojavio,sluti riječ:

Ljubavi moja.

Nije ih uspjela otvoriti.

 

Samo mi je ruku blago stisnula.Znala je da smo tu.sva trojica.U troje se sve lakše podnosi, i dobro i

loše.

 

Ni uzdah nije pustila.Tek jedna grlica plava nam slijeće na lijevo rame.jednom po jednom

Kljunom nam dotiče usne,vesela je ,razigrana ,ali mi znamo da mora ići. I puštamo je. Odlerpršala je.

 

Dobri ju je čeznutljivo gledao,Mali princ je mahao,ja sam ko godina plakao,ako znate kako je to.

Mislim da ne znate.Niste bili prisutni,dok se ona spajala sa tisućama pahulja bijelihi leprešala ka

nebeskim dverima i iščezla.

 

Ne znamo šta nam je.Nema sunca,a nama oči vlaže.Meni se u blistavu Modru rijeku pretvorili.

A zahvalan sam,molbe su uslišene.Umrla je mirno u snu,pred samu ponoć; tačno u vrijeme kadasmo

prvi put ljubav vodili i ovaj poslijednji.

 

A bilo nam je lijepo.I tu veče , kao i svaku drugu.

Mjesečina je razlila srebro . Grad čednosti je slavio nevinost. Nebo se otvaralo da primi svog anđela.

 

Smrt je kasnila jedan dan.To je bio njen poklon mojoj malenoj.

Rastali smo se u blagoslovljenoj noći.

 

Aleluja.

 

 

Bookmark the permalink.

Komentariši