Djevojka purpurnih snova
Usnula ljubav
Nada
Prazan halvat odraz u prozoru
Našoj braći Ciganima i ostalim Romima sretnu i berićetnu Vasilicu od srca želimo.
Povodom blagdana osjetili smo se ponukanim da i mi damo svoj udio u četvorodnevnom feštanju.
( Crtica iz romana Oni jašu a Mojsije harmonike baca)
(Bilo je to vrijeme ruža…kad smo prvo cvijeće brali . Bio je to svijet stvoren radi nas… Eh ti Indexi , uvijek rovare po malom mozgu.)
Jedared uzeo Mojsije go'šnji. Uzela Zlata pola godišnjeg. Ona nešto malo starija bila, a on pripravnik . Mislili se malo osamiti, da Mojsije pošteno odradi pripravničke ispite. Hejbet njih . I šta ti mi znamo , jošten nešto svašta raditi. Možda mu je to je'no te isto. Ali samo ono što je ljucki i što priliči, kao na primjer kada golubica i golub ostanu sami na osami, a nešto ih zasvrbi. Tada oni nisu krivi za svoja djela i što perje leti na sve strane. Jok, nipošto. Krivi preci što su ih take rodili. Čista genetika.
Dobar plan, ali imo jednu falinku. ( Mahalsku.)
Zlata se povjerila Leli Jeli Jeleni. Ona Herci.
Herco Omi, Oma Kosi, Kosa Frki.
Frka Debi, Deba Baška Baši, Baška Baša onoj svojoj najnovijoj raspušćenici , ona – ja kome će nego Lenjem.
Ovom bilo mrsko dalje vehtu novost širiti. Samo uzo megafon, stao na vrh zidina Bijele oliti žute tabije , ća ga on znan , njemu sve boje iste . Nije bio daltonista. Jok. Nego mu lenjo bilo misliti koja je boja koje boje ; rokno topom i kuiso:
– Biće vino piju age sarajlije , mezetluke Zlata sprema . Biče dobrog svježeg mesa, garant . Vakog i nakog. I roštiljanja, vakog i nakog. Kod Mojsija na dnu Bjelava.
A’ mahala ko mahala. Po čaršije je očas znalo da se dobri akšamluci kod Mojsija spremaju. Dođoše skoro svi.
Njima pozivnice u principu nisu ništa značile. Za muziku i mezetluke se da lahko srediti.
Jedino Dobrog niđe . Jazuk . Još jedna falinka . (Lutajuća i nevjerna.)
U to doba Dobri nešto sa nekom Vesnom iz jedne od Avdinih ulica , na drugom parnom broju , podno Gorice , se finio i šaretio. Djevojka aman ciganka , čak i sefardske pjesme pojila ko Zlata. I gitaru dobro prebirala i još štošta vezla.
Prvi dan Dobri ne dođe. Neko uvaljo ublehe mahali . Nije bio sa Vesnom iako je kreno njoj. Jadna Vesna , magla joj um safatala . Ali po baksuzluku umjesto nje slučajno sreo Ljilju sa Marin dvora i sa njom zaglavinjo kod rođaka joj i svoj ahbaba Ibre Piljka i njegove vesele jatagan čerge.
Kad peh hoće on se ne da zaustaviti, samo se lomata i mreže plete oko pehli insana. A taki vam je Dobri sa ljepot ženama bio . Peh do peha. Baksuz pa baksuz , da većeg na dunjaluku nije bilo. Pođe onoj , smota ga ova. Ode od ove uhvati ga ona. Ma , nije kreno a potonja ga jami . Joj pehli insana i belejli žena oko njega , ljudi mili. Za nevjerovat.
Cigani ko i mahalaši , samo im treba razlog za slavlje. Nekada ni on. Namah zasjednu i iz čista mira nešto slave.Tako ih život naučio. Nikad se ne zna, koji ih belaj sutra , neštedimice iz zasjede , mere zaskočiti i satrati .
Ehej romalen – tara'buka mali od tarabuka ; došo Ljiljin mili i dragi u švrakin čergeraj, slavnu Jatagan ma'lu , pa hajd ti sada ne slavi i ne tandaraj. Tandaranje vako i nako se razgodilo na sedam dana.
Zaključali Ljilju i Dobrog u jedan halvatić. Kroz mali pendžer im hranu i tekućine doturaju, da ne pobjegnu. Prisnila im se ciganska svadbu. Ibro i njegovi se vesele i provode . Kako ne bi , samo bo'ca fali da se ugovori belaj svadba. Joj , opšti takeraj.
A zaključani ? Djeca, ko djeca . Mila i draga , a prelijepa . Falinka treća. ( Nevjernička . Srdašca im nježna i milosna al nevjerna. ) U halvatiću se ne dosađuju. Ne pada im na pamet . Sve i da nisu mislili, igraju se grlica.
Šesti dan blagdana , slavlje i slavljenici malo posustali. Zaboravili šta slave . Poneko se baildiso , a poneko i nije. Oni što su se baildisali , ti se ubebali , drijemaju i ništa ne znaju i ništa ne mogu. Oni drugi, šta će, nego gradivo obnavljat. Ma kakvi školsko ! Nego ono što ga cigani uz ćemane i ples najviše vole. Znali i oni onu latinsku: Ponavljanje je majka svih znanja.
Daklen , šestog dana neznanja ko i šta s kim , anđelak mili , jedna prelijepa , ljuborodna mala cigančica ključ od halvata ukrala i rođaki Ljilji kroz penđer proturila.
Ljilja u nedoumici: za tijelo i ten bolje se igrati grlica, za dušu , istina i sloboda melem. Srcem dobrim misli , takariš danas tijelo, duša je preča, a tijelo je lako nadolmiti. Uglavnom. Zna i njoj ni Dobrom nije vrijeme za bukagija. I još istinu zna ; njima nije suđeno. Već nauk vidjelice naučila.
Oni kroz prozor, u prvi taksi , pravac Bjelave . Tek tada , zajednički, ono ko iskreno , skontali da su mogli odavno kroz prozor noge se igrati. Sada ih mrzilo bježat kroz vrata , zbog ukradenih ključeva, da anđelak ne nagraiše. I prave se da ne znaju , šta im je pamet smutilo.
Namjeravali obići njegovu obiteljsku kuću; prazna zvjera , nema mu staraca i oni na morju ko Mojsijevi . Valja im jastuke, šiltete i dušeke prozračiti i presložiti. Rekli mu roditelji svaki čas . Nema mu druge . Baš su pehli insani , uvaljuju se u novi takarli belaj .
Skoro depresivno ( ono ko fol ) se pogledaju , smješkaju i sliježu ramenima :
– A ća mu ga mereš. Roditelji se moraju slušati, sad pa sad …
A ponekad zaborave da Suđaja pomno prati onu mahalsku pamet:
– Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu .
I pravedno sudi. E neka im. Hoće oni pametovati.
…
Eh, Umo , prelijepa Umeja , gdje si sad ?
( Tako je Ljiljani po rođenju upisano ime.)