(Oni još uvijek jašu , a Mojsije harmonike baca, ono kad ih mere bitima , a pođahkad i ograišu.)
Dugo se mahalom o Jahačima i Mojsiju prepričavalo svašta nešto.
Ponešto zapišemo, ali samo ako ima vjerodostojnih svjedoka koji su svojom nazočnošu i takarli damarom mogli muhurat istinitost.
I dan danas , na sam pomen konzilija , poneka ženska suza zaiskri, srce zatitra a tijelo se uskomeša i preplavi se dobro poznatim trncima .
Priču koja slijedi je jednom ispričao Mojsije , najvjerodostojni hroničar i prorok njihovog belajli vakta .
Kome ćemo vjerovati , ako nećemo mahalašu sa takim časnim imenom, koji još uvijek nosi lakovane čizme, đah ljeti,đah zimi. A mošte misliti i u proljeće i jesen.A redovno tegari ramunjik od 120 basa, ono da se bolje glasa. Nije bio rasist tako da mu boja harmonike i nije bila osobito važna. Samo je pazio da se uklopi u enterijer tog i tog đardina , a mere biti i Zlatinog ponajviše.
Jošte je i slikar, ali odavno ne slika , prevarila ga umjetnost, pride , kao što pretpostavljate svira harmoniku i nije imo vremena za boje i tuševe. Uglavnom majstor u prebiranju. Po dirkama, i dugmićima . Jakako. A najviše volio podešavati one dugmiće nalik dugmićima onih birvaktile Teslinih ili Portorož radija. Obrni okreni dok ne ufaćaš pravu frenkvenciju . A tada ; joj miline i harmonije ljudi mili!
Mojsije volio pričati priče iznebuha.Ništa uvod,ništa poetika ,ništa stilizacija , ništa nagovještaji , diskurs . Čak i bez ikakvog motivacijskog prosedea , po staromahalski , drito u čelenku.
“Reče Dobrom , jedna prelijepa Dama , koja je tada bila sama:
-Podsjećate me na nekog slikara , ali ne znam kojeg.
Dobri , pas ga ne takario, kao uvijek ko zapeta puška na usluzi žemskom rodu, od šesnest do šezdeset, ono radi zakona, a kažu nije mu bilo mane i koju jedva dozrelu razdeliju po mahalskim đardinima skupljati i brati. Pripovida , šteta ih ostaviti , mogu pasti neubrane , a more se i kaki neuki zalećet u zabranjeno , jedva dozrelo voće i eto jazuka.
-Ah, vi vjerovatno mislite na Modiljanija!?
Ona oduševljeno:
-Kako znate?
-Pretpostavio sam, jer sam slično ludi a i rod smo.
-Pa to je divno! Sada mi je ta sličnost jasnija.Kakav ste rod?
-Moja baba i njegova majka pod istim nebom, sličnim štipaljkama, na lanenu špagu veš sterale. A bome i sušile i ćumurušom peglale. Joj , što su voljele i što su se naprale plahti i posteljina, i pratljačom ih klepale i bubale ko da su im one krive za svaki nesuđeni takar . A bome i za neki nakrivo suđeni.
-Baš je to lijepo , a tako ste mi vi ,ljepotom i bojama i srcu prirasli.
-Pa i jesmo vrlo slični ,a i nismo nimalo nalik.
-???
-Jesmo , jer ljepoti ženskoj ne možemo odoljeti,a slikamo mimo akademskih zakona i nije nas briga šta ko misli o našim slikama. Malo ih ko frštulji. Nama bitno je da su nježne , prelijepe, raskošne i nalik djevojčicama koje snimo , koje nam aktove poklanjaju , i da se ženama sviđaju. Lijepi smo i pametni ,i nije nam mrsko, što nas ljepote vole , a muškarci mrze. I on i ja smo počeli kao skluptori, ali nismo ludi umarati se tucajući kamen. Zamorno , a ne baš učinkovito i plaho žuljevito, ma koliko kamen i mramoran i sedefast bio. Nismo ludi kamen tucati , kada možemo bez napora i sa uživanjem vajati najljepši nebeski dar.
Volimo akšamluke, jer čitav život je niz neprekinutih akšamluka. A akšamluk bez žene, tog anđeoskog cvijeta je samo prazno maglovito ništa i nesuvisla pijanka . I volimo se belsirati, iako nismo blentovije.
-U čemu ste različiti?
-Ma to je malo nezgodno za izgovoriti , a i ne mere se tek tako objasniti. Pogotovo ne riječima . Nismo toliko bliski da bih vam se,sada vako , prektički na brzinu povjerio ili pokušao nešto riječima bez dodira. Samo ću reći da sam malo sporiji od njega, u …
Zašuti Dobri i zagleda se u njene oči.
Nakon nekog vremena , par akšama ili par osvita on joj otvori dušu.
-Vidiš mila, Modiljani je glupan bio i umro sa trideset pet , a meni naka izgatala sedamdeset i koji stađun pride.
-I ti joj vjeruješ?
-Normalno da vjerujem. Bila je malo luckasta pa… recimo uz ostalo , uzela je samo jednu sliku za … sve noći gatanja i uspomenu. Takva joj sudbina!
-Ista ko i Modiljaniju? Šta je on tu mogo?
-Pa što je nije prevario ili podmitio?
-Kako?
-Pravio se da je ne primjećuje ili joj poklonio portret.
-Ti vjeruješ da Suđaja ima lice .
-Jok, ti imaš, da prostiš!
-Ovo je bilo bolno i ružno.
-Nije mila moja,to je bilo nježno i prelijepo.Svaki anđeo ima predivni lik, pa tako sasvim normalno imaš i ti.
-To je već bolje; izvukao si se.Po čemu se još razlikujete?
-On je volio sutonom, a ja osvitom slikati, a u intermecu…eh, znaš već.
-Ah, znam već i zato te nisam nikad vidjela da slikaš’
-Kako ćeš vidjeti , spavalice jedna?
-Ti si kriv.
-Uglavnom. A Modiljani se još verao po krovovima , da tamo boji i travu i zelenu vilu ljušti. Ja jok. Štoš se penjat po krovovima , u lakovanim cipelama , sa travama il zelenim vilama , kad imaš pravu vilu na šiltetu , jal dušeku, kad…uh, ma , znaš već.
-Da, znam već, naučila sam.
-Nisam glup sudbinu izazivati i propuštati svilene dodire. A i na kraju krajeva, poslije je čednije slikati i zadovoljnu nagu žensku ljepotu pogledima milovati. A šta misliš ,ako se sudbi neka moja slika ne bi svidjela, da li bi mi išta pomoglo osim da pomislim :
-I pad je let.
-Ne sluti zlo, bleso mila.
-Ma ne slutim ja ništa, a mnogi su ničim izazvani zazvali takvo nešto.
-Šta to?
-I pad je let, a nisu bili anđeli, ko ti il ja, pa da krila imaju .
-Baš si mi plaho pametan.Da te ne znam pomislila bih da si uobraženi idiot.
-Ma nisam nepametan, ili nisam ko Modiljani, iako još nikad nisam poletio.
-Kako to?
-Njemu jedna ljepota bila dostatna za dvadeset šest portreta.
-Pa?
-Meni je dvadeset šest krasota jedva dovoljno za jedan portret.
Tajac.
On čeka.
Tišina.
On je u oči uporno gleda , ona muči.
Suza joj u oku klacka.
-Šta je malena, nešto upalo u oko ili ti se sunce zaplelo među trepavice.
-Nije ništa slično?
-Nego?
-Tužna sam što neću imati svoj portret.
-Kako znaš?
-Pa reče maloprije , dvadeset šest žena za jedna portret.
-I ti mi vjeruješ?
-Normalno da ti vjerujem,nikad me nisi slagao.
-Ne brini se , ti vrijediš za još dvadeset šest žena , jer ti si najređa krhka ruža i ime ti je Đejn, iako ja nikada nisam bio Tarzan, već samo Srećo , čim te život u moje odaje poslao. Imaćeš ti dvadeset šest slika i jedan portret , ha nakupimo dovoljan broj osvita. “
Mojsije klima glavom i zaključuje priču:
Da bi je odvukao na dušek Modiljani je svojoj Žani rekao :
“-Kada ti budem znao dušu, nacrtaću ti oči .”
-A Dobri ?
-Šta Dobri ?
-Šta je on rekao svojoj Žani?
-Kad ti upoznam tijelo , poljubiću te u oči i naslikati dušu.
-I jel je natakario ?- zabrinut je Deba.
-Što mene pitaš. Nisam ti ja biro za izgubljene informacije. Pitaj njega.
-Ih nisam levat da ga to pitam. Znaš da je ko meit taš po tom beglenu. A i nisam glupko , jer glupaci kažu pogled u žemske oči je pogled u njenu dušu. Aha, kako ne. Pogled u njene oči te vodi u rajske đardine ili pržun. A ponekad se i poleti. Jer i pad je let . Nego ne reče nam ; šta bi dalje?
-Nakupio se dovoljan broj osvita.-lakonski će Mojsije.
Deba:
-Jel ženska dobila svih dvaset sedam slika?
-Jesi glup,kako to moš pitat. Znaš Dobrog, nikad ne laže, a kad ljubi glavu gubi,valja ova.
Lenji će:
-Ti ko da si u lakovanim cipelama , i to je sve?
-Vidiš li da sam u lakovanim čizmama , konju jedan. Šta im fali?
-Ništa , samo se ne moš se u njima verati po planini i skidati snijeg sa krova; eto što im fali.
-A što bi se ja to vero po planinama u lakovanim cipelama. Il skido snijeg u njima.
-Ne znam , možda bude neke preše?
-Kake preše konju jedan konjcki?
-Možda neka Žana zakuka – upomoć zino vuk .
-I ti misliš da će žensko zvrištati zino vuk i da će baš mene pozvati u pomoć.
-Nikad se ne zna , a ja bih te pozvo.
-Šta imaš ti mene pozivati upomoć, konju lipcanerski jedan, nisi peder.
-Mislim , moš se okliznuti i strmeknuti niz kaku liticu il s krova da Deba i ja kontamo na koji si način presvisno; jal si crko , jal si krepo, jal si rikno , jal lipso, mandrkno ili si samo vrat slomio.
-A šta se vas dvojicu debila tiče kako ću ja skončati?
-Normalno da nas se tiče , jaran si nam.
Deba:
-Dobar mu ovi izraz skončati, ko da ga je Dobri nacifrao.
-Jes, al ima jednu falinku.
-Koju?
-Neće neupućeni čojk znati kako je Mojsije skončo.
-A vi ćete ,ko biva znati mahlukati blesavi.
-Jašta ćemo nego znati.
-Kako?
-Fino , Dobri će naslikati mjesto zločina i onda ćemo ocijeniti kako si skončo.
-Dobri, i ti'š me naslikati ako se strmeknem?
-Hoću ako išta od tebe ostane i ako me njih dvojica nagovore da prije slikanja skinem lakovane čizme, da se i ja ne strmeknem.
-Kako misliš , ako šta od mene ostane i čije čizme.Moje ili tvoje.
-Zavisi kako si zamislio – i pad je let. Ako je predugačak , na belaju si, ništa ne ostaje. Jok moje il Debine.
-Što njegove, kad ih nikad lakovane pele nije obuo. A i tolikačke brojeve od laka ne prave.
-Nagovoriće ga Lenji da obuče lakovane čizme , makar i tri broja manje ne bi li se i Deba strmekno.
-Zašto bi se on strmekno?
-Pa jesi li mu jaran ili nisi?
-Deba jesam li ti ja jaran.
-Normalno da nisi.
-Zašto?
-Kako ćeš mi biti jaran ,ako u lakovanim cipelama poletiš spasavati neku Dobričinu hanumu,ha ona poviče zino vuk, pa se strmekneš ,prije nego vidiš koji je to vuk zino. Taki levati mi nisu nikad bili jarani.
-Joj, kad vuk zine to je belaj.Nikad nahraniti.
-I ti bi hranio vuka?
-Normalno da ne bih, nisam lud.
-A vučicu?
-E to je već nešto …
Dobri se smješka;taki su oni .
Umjetnici u presipanju šupljeg u prazno i obrtanju pameti u nepamet , sve jedna od druge imaginarnija i životnija, a bome i dobre pouke nose.
Zapravo ponekad su tako životinjski živopisni da razmišljaju da izdaju zbirku basni. Normalne ne o njima. , nego o drugim hajvanima.
Nećemo sad o poukama , misle mahalaši, nekad ih možda zapišemo i prosvijetlimo neuke prepisivače..
A Mojsije cvjeta , blentovije nisu ni primjetile da nije završio priču o Modiljaniju i našem mazalu. A možda i jesu . Nisu oni baš tolike neosjetljive odrtine i idioti kako se čini. A i znaju kraj priče o suprotnostima njihka dvojice.
Modiljani umro od tuberkuloze , iako prepisivači kažu da je umro od upale pluća. Dobrom gatalica i vidjelica rekla da da će umrijeti od starosti. To je onaj ljepši dio priče .
Tužniji dio kaže da je dan nakon Modiljanovije smrti , njegova žena , trudna Žana Ebitern počinila “i pad je let ” skočivši iz stana svojih roditelja na petom katu. Valjda nije voljela izraz “dok nas smrt ne rastavi”!? Pokopali su ih zajedno.
A sve ljubavi našeg blentovije su nestajale mlade , a on se sa mahalaškim ponosom nije udostojio da ga pokopaju sa bilo kojom. Čak je toliko sebičan postao , da je poslijednju svoju ljubav , koje li koincidencije Žanu , iz sebičnosti pustio da ode od njega . Ne zna se zbog čega ( Da li baš? ) !