Ženo neznana, gospo blagorodna,
onoga za kim moje srce žudi,
da vas sad voli, znaju Bog i ljudi,
o srcu mome on zboriti ne sme
nikada nikom, ni čime probudi,
ko cvet na biljci, na duši mi pesme.
Ja znadem gospo, kako on glavu spušta
u blede ruke kad bol ga ljubavni skoli,
ja znam kako on mrzi, kako voli.
Ja znam, vi ste mu sad život i sreća,
a ja mu bejah bol i svetinja.
On sanja ljubav ukraj vašeg skuta,
i srca vaša ko zvezde su srodna;
al’ ženo neznana, gospo blagorodna,
misao na mene kao avetinja
ja znam da sada vašim domom luta.