Neke slike se same od sebe, u bolu i ljubavi, rode – Mjesečeva bajka

 

 

 

Mjesečeva čarolija

 

**

 

Gledam ; jedna krhka ljepota drži moju sliku u ruci,miluje je dugim. savršeno oblikovanim ,

savremno njegovanim  prstima, nježno se igra sa njenim rubovima,kao da prebire po mojim

uspomenama.

A ne zna kako me te boje i njeni dodiri bole.Kao da mi ruke u srce krvavo zavlači i lice mi se samo od

sebe zateže u bol.

Dok je u grču gladam, lebde sjećanja ,poput tisuća razbojnih , nježnih velova klize jedne druge Krhke

ruže koja odavno sni ,boli, i otima se sa slike, ali joj ne dam.

Neke slike se tek tako ,  same od sebe i naizgled ničim potaknute , u bolu ljubavi  rode i žive u

vremenu  kojeg više nema, ali postoji i opstaje u sjećanju i  u bojama , ukoliko one  uspiju zarobiti oko

posmatrača.

 

 

A bilo je to  odmah,par trenutakai  iza ponoći  na Badnju veče 1984.

Daleka prošlost?

Smiješno. Slika je tako svijetla i prozirna , a prizori kristalno čisti ,kao da je tek sekunda protekla od

tog nestvarnog sna.

 

Dakle , bilo je praznično veče, noć prije nego što je mila Luce odlučila da ode na bolje mjesto .

Ona  je malo , a nepovratno , nebeski neraskidivo umorna, ležala  na bijelom ležaju dosanjanih

snova, na dušecima mekšim od svile i treptaja , okružena mekim jastucima ,mirisima i dodirima

presvučenih   bojama istinske ljubavi.

 

Pomogao sam joj  da se obuče u anteriju otkinute od dnevnog ,prozračnog neba i da joj raspletem

kose,nestašno igrajući ,se sa njenom djevičanskom raskošnom ljepotom;iako vrijeme za igru nije bilo

najprimjernije, a opet u njenom pogledu slutim ljubav i zahvalnost; potvrđuje – uvijek je vrijeme za

ljubav i milovanje.

 

Bože mili,kako je samo lijepa ,misli on.Ja za sebe nemam želja.Sve su uslišene.Molim te,samo još ovaj

jedan jedini put, Oče moj ,podari joj mirnu smrt.

 

Kamin je ugodno pucketao.

Poželjela je da joj čitam stihove.I čitao sam  joj i čitao.

 

Noć je tako čista i blaga sa ogromnim dvostrukim Mjesecom ,koji kao da je zakucao baš  na naš

biljurni prozor,slaveći ljubav , ili je bio privučen sjetnim zvukom Ravelovog Bolera,ili je jendostavno

bio faciniran mirnoćom, sa kojom je smrt ,u uglu, tiho i nenametljivo, pokraj vatre sjedila i sama

očarana ljepotom bića, koje uživa u mjesečevoj čaroliji, iako zna da joj je to poslijednji put, i koju vrlo

brzo , na sreću neba, vodi sa sobom.

 

Malena  je  zamolila  da joj otvorim prozor, koji je gledao na šumarak  srebrenih borova na padinama

Trebevića.Nalet svježeg vazduha  probudio je dubok uzdah,donio sladunjavo gorki  miris borovih

iglica,škripu snijega koja je odavala nejaku srnu, što biježi noćnim zvjerima, a nema kamo pobjeći , jer

nevinosti nikad ne nauče igru zla, raznježeno je gledala srebrenkastu svjetlost ,koja se u pramenovima

slivala niz snijegom popločanu zimzelen, tvoreći velovitu bajku o jednoj noći, o jednom snu ,i jednom

nebu na koji ona , željna mira,  uskoro mora poći.

 

Malena se pravila da u mojim očima ne primjećuje odsjaj mjesečeve svjetlosti ,koja niže  niske

bisrenih suza, koje su nesakrivene , i nekako prkosno  , ipak stidljivo  krile u mome pogledu.Toliko ih

je bilo da bi čitav krajolik  svjetlošću i tugom obojile. No, njih nikada neću pustiti. Zaleđene su na

Mjesečevoj čaroliji, sa one druge strane mjesec, čiju ljepotu i značenje nikada ni jedan insan nije

pogledom i mišlju obuhvatio.

 

Prelijepa je ova noć; ona mnije, čini mi se kao da ispod srebrenog svjetlucanja teče moja Modra rijeka,

a ovaj prozračni Mjesec uznosi ezan mise ponoćne,  iz crkve svetog Ante, tačno u njhove duše.

 

Prelijepa je moja djevojčice, ćutim ja.Mjesečina se zaplela u njenu kosu ,nestvarno tvoreći oreol

oko anđeoskog lika  , što postaje sve pozračniji.

 

U meni straha ni,svjesna sam da moje  vrijeme tek počinje;napokon će otići našoj Malenoj, zbog ovog

blesavog djeteta ,već šest mjeseci odgađam odlazak, bojeći se da se moj jedini ne slomi.

 

Vidim ,opijena nestvarnom slikom,malo je zadrhtala.Nije to od hladnoće, ni od straha,već od rastanka.

 

-Zagrli me mili , samo me stisni i voli me, tako sam umorna da me sve boli i nemoj da bi mi ikad

zaplakao. Nikada ne bih progovorila sa tobom!

 

Kao da su je te riječi ohrabrile,  tiho je  usnila, više se nije probudila.

Dvadeset četiri sata je spavala.

Toliko je bila umorna.

 

Muzika je sama lelujala,ponekad bi se čulo i Alelujah, rjeđe Amin,nismo to mi izgovarali, ni smrt ni ja.

Ljubio sam  joj ruke.cjelovima kvasio usne ,želeći joj dati godina svojih.milovao kosu,

koja je sve manje iskrila,glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale,govorio da je volim,

da je ona moja malena ,koju sam iznjedrio da mi ljubav bude.

 

Luca je postajala prozračnije,skoro da to nisam mogao podnijeti.

Sklupčao sam se na pod držeći je za ruku.

 

Postajala je svetlost,Bolero gudi , spajajući iskon i prolaznost ,pripremajući ,uz pomoć neba i Mjeseca,

nebeske pute ,olakšavajući  jednom anđelu barem poslijednje trenutka mira na ovom prelijepom , ali

njoj uglavnom bolnom putu. (Zvjezdice su bile previše tužne i sakrile su se ,bojeću se usuda , da

svojom nespretnošću nešto ne promijene u svome  rasporedu . )

 

Njene prelijepe oči  u snu se smješe,srebrom okovani prizor duboko usječen u svaki moj  damar,

pamte.

 

Malena  je zaspala…Dvadeset četiri sata je spavala….Toliko je bila umorna…Više se nije probudila,

više se nije probudila…više se…

 

I onda, odjednom ,ne znam kako,njena ruka na mojoj kosi,njena ruka na mome licu,njena ruka na

mojim usnama ,njena ruka u mome srcu,njena ruka u mojoj duši.Ukočio sam se,obradovao se,

mislio da me vodi sa sobom.

 

Ona je još bila tu, ljubim je ,ona zatrepće očima,u zakutcima njihovim  slutim riječi:

-Ljubavi moja, oprosti mi.

Nije ih uspjela otvoriti,samo mi je ruku blago stisnula, ni uzdah nije pustila…

….

Nikada nisam zaplakao.Nisam se usudio.

**

 

Vrijeme sadašnje.

Prelijepa promatračica jedna; mlada i vesela, nadobudna , puna života i budućnosti pita me:

– ” Koliko košta ova Mjesečeva čarolija?”

 

Postiđen , zbunjeno  spustim glavu i promrljam :

“Nije za prodaju, zabunom , zaboravili smo prikantati cijenu.”

 

A mnogi će se pitati – otkud to da  Modra rijeka protiće ispod srebrenih čarolija Trebevića, i biće u

pravu,

A opet možda i neće, jer  tamo je vode i njome  hode Mak, Meša,Pjevač  i ovaj   kameni svjedok , koji

je bojama i suzama zaledio i oplemenio prizore  iz Mjesečeve bajke.

 

**

 

Slika se nalazi u Galeriji Bosna zemlja Božije milosti

Dobrinja III

Trg Sarajevske olimpijade bb

tel. 033 465 404

 

( A ima jako, jako  mnogo , lijepih i nježnih slika sa neokačenim cijenama; i još više neokačenih

prizora, koji samuju , šute u Seharama uspomena i ljubavi ,  i još uvijek i svjedoče i sniju o ljepoti

života.)

 

 

 

Bookmark the permalink.

Komentariši