Nema više nade, svršeno je,
daleko su sad rodna polja.
Neće više sivim lišćem svojim
iznad mene zvoniti topola.
Nestat će i niske moje kuće,
neće više biti ni psa mog.
Na moskovskom trgu, u svanuće,
izdahnut ću, sudio mi Bog.
Volim ovo šarenilo grada,
podbuo je, snage više nema.
Zlatna, snena Azija i sada
na njegovim kupolama drijema.
Kada sine mjesečina bijela,
kako svijetli, tko li će je znati?
Idem pravo, oborena čela
u poznatu krčmu navratim.
U jazbinu takvu kad doskitam,
svu noć strašnu, u dimu i buci,
ja droljama svoje pjesme čitam,
kraj lopova sa čašom u ruci.
Bije srce i ja blijeda lica
Govorim i pijano se klatim:
ja sam, kao i vi, propalica,
ni ja nemam kamo da se vratim.
Nestat će i niske moje kuće,
neće više biti ni psa mog.
Na moskovskom trgu, u svanuće,
izdahnut ću, sudio mi Bog.