O, ako zbilja, dok je mrak
Kad san utiša duše žive
I s neba padne sjajni zrak
Na neme grobne ploče sive.
O, ako zbilja u taj čas
Opusti redom grob za grobom,
Ja čekam tad na susret s tobom,
Ja čekam tad tvoj lik, tvoj glas.
O, dođi mi, kroz noć, kroz san,
Onakva kao zadnjeg časa,
K’o led i sva k’o zimski dan;
Od bola blijeda i bez glasa…
O, dođi mi što prije, što prije,
K’o vetra dah, k’o zvuk, il’ tajna,
K’o strašna sjen, k’o zvijezda sjajna,
Svejedno je: što prije, što prije!
Ne zovem tebe ja zbog tog
Da korim ljude čija zloba
Učini kraj života tvog,
Ni da pročitam tajne groba.
I ne zbog tog, što sumnji roj
U duši nosim: da prebolim
Ne mogu ja; i sad te volim,
I još sam ja ko nekad tvoj.