Aco Šopov – Prije cvjetanja flanbojaena

 

Svu noć je zemlja plakala

suha i ispucana kao prepečena pogača,

svu noć su puhali pustinjski vjetrovi,

i pijeskom zasiplai pukotine.

Od presvlačenja ocean je poderao sve modre košulje,

a ipak nije uspio da se smiri.

Samo je nebo ostalo spokojno i prazno

kao da se ništa ne dešava

kao da ne vidi ovaj brodolom.

 

Svu noć je zemlja urlikala.

Možda su to bile žedne zvijeri koje

lutaju kroz savane i šume

umirući pore presahlih izvora vode.

Možda je to bilo drveće koje se savija do lomljenja

i lišćem liže suhu zemlju.

Samo je nebo bilo surovo spokojno i prazno

kao da nikome nije potrebna kiša

kao da ne vidi ovaj brodolom.

 

Svu noć se zemlja grčila.

Možda su to bili ljudi koji čekaju kišu

kao što se čeka novorođenće

zgrčeno u majčinoj utrobi.

Pred svitanje sve se umorilo i zadrijemalo tamo gdje se

zateklo,i ljudi i drv4će i zvijeri.

Oceanom su plivali samo komadi poderanih košulja.

A kada je zasjalo sunce kao da su zasjale rane zemlje,

(crveni cvjetovi i požari,požari u gradu)

procjetali su flanboajeni.

Bookmark the permalink.

Komentariši