Ne nikako mi nije svejedno
što mi ne dolaziš
što puti ti više
mengelama malograđanštine skršeni
ne dolaze meni
boje tijelom da mi kradeš
a bijaše dijete plemenito
vjernošću oplakano
snova orošenih
bole te
znam
šest godina
posute zvijezdama
ljubavlju bremenitih
a bješe šest stađuna
previše
i isto toliko premalo
voljelo se
a nije smjelo
u plamtećoj vatri
kradenih noći
umiralo
neuki braniše
i zato
budi ponosna
stisni zube
i više nikad
ne plači zlato
izađi na prozor sretni
kad mahala si
proljeće milo
željeznom mostu
gdje ono drugo dijete
neumoreno čeka vjernu ljepotu
sa krvavom suzom
u očima
s okusom boli
slika aleju platana
iskonu što odi
Modroj rijeci od kristala
ljubavi našu snije