Širaz – Gazela 333

 

Moga tijela prašina, dušu mi prekriva,

o, sretnog li trena, kad’ s duše taj veo zbacim.

 

Nije ovaj kavez za me – pticu lijepa glasa,

odoh ja u raj cvijetni, tome kraju pripadam.

 

Zašto dođoh, gdje sam bio, nikom znano nije,

i žalosno je, što bitak svoj zanemarujem.

 

Kako letjet’ prostranstvima svetoga svijeta,

kad’ sam svojim tijelom, ko’ u kućici, zatočen.

 

Krv što teče mojim srcem, miriše l’ na mošus,

ne čudi se, to s jelenom-mošutnjakom patim.

Nazad na vrh Ići dole        

 

Bookmark the permalink.

Komentariši