Rilke – Početak Ljubavi

 

 

O, osmeh, prvi osmeh, osmeh naš.

Kako to beše isto:

udisati miris rascvalih lipa,

slušati tišinu parka –

pa tada najednom podići oči,

pogledom se sresti

i čuditi se sve do osmeha.

 

U tom osmehu

beše uspomena na jednog zeca

što je do malopre skakutao po travi;

to detinjstvo osmeha beše –

već ga ozbiljnije kosnu kretanje labuda,

koga smo videli potom kako na dva dela

večeri neme ribnjak polovi.

 

A krošnje –

svojim rubovima prema čistom,

slobodnom, već sasvim budućem noćnom nebu,

ocrtaše rub osmehu ovom

prema ushićenoj budućnosti na licu.

 

 

 

Bookmark the permalink.

Komentariši