Bleki – Umor dertli kalendara

 

 

“…bolan bija. Bolan od kako se rodija. – Toj sam ja!… Pa od t'j bol, jad, – dert li je, prokletija li neka, – eve na nogu ginem. Idem, pijem, lutam po mejane, dert da zaboravim, s'n da me uvati. A s'n me ne vaća. Zemlja me pije… Noć me pije… Mesečina me pije… Ništa mi neje, zdrav sam, a – bolan! Bolan od samoga sebe. Bolan što sam živ. Od kako sam na svet progledaja, od t'g sam još bolan.”

 

 

 

Umorom  dertli kalendara

kad te tuga svlada

sjećanja se vrnu

bore milosne žaluju

zapretenim bolom

čudesnih dana

prelijepog života

 

 

da znaeš mori momo ubavo

kolko se mjesečinom jubilo

mnoga mi ljuba

do zore pjevala

mnogo mi anđelče

djetinje srce ukralo

 

da znaeš mori momo ubavo

kad bi umorom svladana noć

zorom rumenom otidla

sneno mome ubavo

na grudi bi me primila

međ skute stisnula

cjelovima suze brisala

na moju sudbu

svijeće radosnice palila

Bookmark the permalink.

Komentariši