Kose raščupane, smijući se, opijena,
halje raskopčane, pjevajući, bocom u ruci,
narcis-okom zavodeći, tužne riječi mrmljajući,
sinoć, oko ponoći, do ležaja moga dođe.
Na uho mi tužno šapne:
“Da li spavaš, ljubavi moja?”
Kad’ zaljubljenom daju takvo noćno vino,
ako u njem’ ne uživa, ljubavi je izdajica.
Idi zahide ! Ne prigovaraj pijancima,
jer nam Dana Postanka, drugo nije dano ništa.
[to god nam je On točio, ispili smo,
bilo da je vino rajsko, bilo zemaljsko.
Osmijeh čaše vina i raščupan uvojak drage,
kajanja su mnogih, pa i Hafizova ismijali!