Srce me je godinama Džamov Pehar tražilo.
Ono što je imalo, od drugih je molilo.
Biser što je izvan školjke prostora i bivstva,
od izgubljenih na obali mora je tražilo.
I beznadan dok je bio, posvud ga je Bog pratio,
ne vidje ga, već je Boga izdaleka dozivao.
Pitanje sam svoje sinoć mudrom starcu iznio,
što pogledom je jednim sva pitanja riješavao.
Ugledah ga nasmijanog, s peharom u ruci,
na stotine odraza u njem’ je promatrao.
I reče mi tada: “Prijatelj što obješen je ,
zgriješio je, kriv je, jer tajne je otkrivao.”
Upitah ga: “Kad’ ti je Gospodar ovaj pehar dao?”
A on reče: “Dana, kad’ plavetno je nebo stvarao.
I ponovo da pomogne ures Duha Svetog,
učinili bi i drugi što Isus je učinio.”
Upitah ga: “Čemu uvojci tih divnih ljepotica?”
Reče: “Za začaranim srcem, to je Hafiz jecao.”