Još kô da ga gledam. Pod oružjem stao,
Uz jatagan trepte ledenice dvije.
Spremni konjić frkće, nogom kopa, bije,
Kao da bi na put gospodara zvao…
Zora je. Mi deca kraj majčina skuta
U dvorištu stali, srce nam se trese –
Otac, evo, svima iz jasprene kese
Po marijaš vadi za sretnoga puta…
Mi mu ruku celuj, a on, kao jela
Visok, izgrli nas, pa konjica bela
Zakroči. I dokle rano sviće doba,
Mi ga ispraćamo, i mahalom starom
Pred njim sluga Jovan krače s džeferdarom,
I meni se čini još ih gledam oba…