I opet te u vinu gledam,
Osećam strah pred tvojom slikom,
Tvoj osmeh opet bljesnu čedan
U kosi teškoj, zmijolikoj.
Oboren tavnim mlazevima,
Uzdišem opet, bez ljubavi,
Nestali san o cjelovima,
O mećavi što tebe slavi.
Divnim se smjehom smiješ meni,
U čaši vijaš slično zmiji,
Nad tvojim krznom skupocenim
Lahori vjetrić golubiji.
Kako, kad živa kaplja pljusne,
Ne vidjet’ sebe u toj pjeni?
Ne sjetiti se tvoje usne
Na mojim nazad zabačenim?