Ta istina tužna komu znana nije, da je ljubim,
prožeta tek jednim svaka pjesma mi je, da je ljubim.
Zna već noć što sluša gorke besane mi uzdisaje,
zna to svijetla zora, što se danu smije, da je ljubim.
Zna već jutro, zna već podne, zna već mrkli hlad večeri
ovu tihu tugu što mi lice bije, da je ljubim.
Zidovima moga stana, mirnoj je samoći znano,
a ni vrevi grada ništa to ne krije, da je ljubim.
Zna već ruža, što kraj puta, kojim draga ide, raste,
zna to već i ptica što nad putom plije, da je ljubim.
Zna već svaka stvar, što znati, niti čuti to od mene,
ni vjerovat djeva draga mi ne htije, da je ljubim.