Gledam lakomim očima put mora,
Stvor na obali, uz zemlju pribijen…
Nad nebom stojim – ko ponad ponora –
A poletjeti u azur mi nije.
Potčinit il se bunit – ne umijem,
Bog blizu, al se ne mogu da molim…
Bez smjelosti da živim il mrijem,
Hoću ljubavi – ne mogu da volim.
Ja pružam ruke ka suncu, i tamo
Vidim blijedih oblaka zavjesu…
Znam, čini mi se, istinu – i samo
Riječi za nju meni neznane su.