Emili Dikinson – Pjesma 173

Čupavi stvor, bez nogu,

Ali vanrednog trka!

Lice mu od velura,

A boja lica mrka.

Katkad u travi bude!

Na grani, katkada,

S koje, u pliš obučen,

Na prolaznika pada!

Sve to u ljeto. Al kad Vjetar

Puk Šumski uznemiri –

U damastni se stan zaključa –

U Svili se šepiri!

Onda, izroni sproljeća,

Finiji od gospoje!

Na ramenima krila mu,

Jedva prepoznaš ko je!

Zovu ga Gusjenica!

I ja! No ko sam to ja

Da divnu tajnu Leptira

Iskažu usta moja?

Bookmark the permalink.

Komentariši