Kapljice biserne, kapljice prekrasne,
kako ste lepe uz zlaćani sjaj,
i tužne kako ste, s jeseni prekasne,
na crnom prozoru, uz vetra laj.
Veseli ljudi, dok ne znate stradanja,
kako ste drugima veliki tad,
i kako jadni ste u mraku padanja,
niko vam ne može smiriti jad.
Kapljice jesenje, kako vi sputate
i teškim tugama duši naudite,
klizite tijano, oknima lutate,
kao za veselim nečim da žudite.
O, ljudi nesrećeni, bolom ubijeni,
s tugom u duši, dok vek svoj trajete.
Često dozivate, kao opijeni,
minule časove u koje stajete.