Balada o Davorinu Popoviću

Kad ne bude mene

Princ mali

žute dunje

Grada čednosti

pružaju ruke

Zemlje Bojžje milosti

Modre rijeke

nerazumni bivaju

izrodi

obala pusta i plima

vrište i proklinju

da sam ja netko

zlo se sprema

negdje na kraju u zatišju

niko ne vidi

Džek trbosjeci znani

zlo veliko

manijaci

opet spremaju

dan i noć

Kameni spavači

kameni cvjetovi

ponizno

Nebo dozivaju

ponovo

mojoj jedinoj

valja nama preko rijeke

 

											
Bookmark the permalink.

Komentariši