Ovdje, ko s platnā, plamti podnev žuti,
I sam se vazduh, ko tuga, jedva sluti,
U punoj tišini gdje lebdi, vojska
Zakriljena, vrane parka Voroncovskoga.
No trošno lišće iz otprije dana
Za lakte, dlanove, žute od duvana,
Kači se, i u lokne zamršene
Pusta šikara ruke mi udjene.
Otišla tako daleko od doma,
Ko letjelica od aerodroma,
U gustoj magli u mrak otplivana…
Živa sam, mrtva, u lišću ili travama?