Frka Frkica – II Dio


 

Ono jutro,sjećam ga se kao da je minut prije prošao ,ja nisam pobjegla.Ja sam se uplašila.Mene su na smrt prepolovili i ucijenili.Toliko su me prestravili,  da me neki grozni san za gušu uhvatio i nije me više nije pustio.Tek pred samu smrt me  ,ali , sasvim malo popustio.Nisam mogla dišem od straha.

Samo sam mu nejasne djeliće tog sna  upamtila.Bili su zloslutni.Tolikim crnilom   obojeni , da nisam smjela dopustiti da Dobrog dodirnu.

Slijedeće  večeri sam se udavala.Njemu nisam imala srca da kažem.Trebalo je za Vranje još u svitanje poči.Odocnila sam.Srce sam mu od šala,ribizli i rozaklije darovala.Moje uvele ljubičice i tri ribizle dala.

Razumjeće,tri je njegov broj.Ali sumnjam? On kaže sve u parovima ide.Sve što nije upareno ne potiče  od Boga Mudrog.On je Jedina Singularnost i zbog toga toliko savršenstva,ljubavi i milosti u svijetu ima.

Zlatni upaljač sam mu ukrala i nije me stid.Neće se ljutiti.Ukrala sam ga malo iz ljubomore. To je njemu njegova prva djevojčica,Proljeće srca njegovog, prije tri stađuna poklonila.Neće ga on više  na srce prislanjati i  u njemu njene tragove tražiti.

Ne dam.Nije pravo.Moje srce se lomi,umire i tuguje,sve zbog njega;ja bih da me nkegovo  zlatno ljubi . Znam boljeće ga.Dok ga boli,misliće bar malo na mene.Govoriće ona ga mila lopovčica ukrala.Tepaće mi,osjećam to.

Više sam ga uzela, jer sam njegovo nešto htjela da imam.Zbog njega se udajem.Babo me prisilio.Reko mi nešto zvjerski i podmuklo i ja nisam izbora imala.Shvatio bi sve da sam mu rekla i ne bi me dao da zlo sebi činim.Nisam smjela reći;nikome ništa.To je bila moja bitka,moj izbor.Izgubiti Dobrog je moje iskupljenje.

Luca mi pomogla da se saberem i sebi dođem.Možda bih se Dobrom vratila i zlo navukla.Ovako je bolje.Znam boliće i mene i njega.On je htio da sahrani svoje proljeće radi mene.Ali nam se nije dalo.Možda je tako i najednostavnije.

Nije onaj moj suđeni kriv , što je postao onakav kakov jeste.Krivi mu otac njegov i ja.

Sve je bilo podnošljivo dok nam se nije rodio sin.Došao mužev otac  na čestitanje, pa se napio. Mjeru izgubio.Stoka jedna.Kaže:

-Ovaj vaš sin isti ja.

Sedam ga godina nije bilo.U zatvoru svaki dan proboravio.Sunca ni mjeseca nije vidio.Ni jednog jedinog trena.Dobro ga Luce zaključala.

Malo mu to bilo. pa počeo pričati da je i on mene imao.Ni što ni kako ni zašto.

Do tada se onaj jadnik mlogo trudio.Sve oko mene leto i letio.Meni se smilovala njegova dobrota.Mislila sam,ko zna…

Riječi njegovog oca su sve izmjenili.On se otuđio,u meanu sa drugari,  i pij i pij, i rokaj rakijetinu.Nikad mi ništa u kući nije falilo,sem jedne zime kad se dobro tazbolio.On je radio dvije smjene da sve imamo.

Tada nam zafalilo para i ja htjela prodati onaj prelijepi zlatni Proljeća upaljač. Luca mi ne dade.Kaže daće mi koliko treba,pa ću joj vratiti kad ne budem potrebita.Ja pristanem, ali kažem joj da ga uzme u zalog.

Kada je ozdravio malo se primirio,bilo ga stid što sam posuđivala.Ali nije dugo trajalo.On ponovo u kafanu sa drugari.Ja kod kuće sa dvije kćeri i tek rođenim sinom.Čedom mojim malenim.

Sada ,kao i uvijek , u  mene led i Dobri.

Led kada svoga oca, muža ili njegovog oca vidim.

Kad očeve vidim,strah i jeza me hvataju.

Kad muža gledam ja njegovog oca vidim. Čovjeka koji mi je ono veliko,najveće zlo prije sedam godina učinio.On isti otac. Sin njegov isti kao otac i djed.Kada je na meni ja zatvorim oči i isključujem se.

Naučila neke divne nedosanjane đardine sanjati.Nekad mi srce jekne Joj ili Jaoj ,on misli da mi to on naslade izaziva,pa se blentavo smiješi.Vremenom sam njegovog oca isključila iz kreveta.

U meni đul bašte i đardini su ponovo počeli da zelene i cvjetaju.U počtku to bijaše samo pomisao,bljesak misli jedne:đardin.Potom se prikraše mirisi i boje.Za njima se krade cvijeće,puno cvijeće i anterije.Samo tri,ko sirotice ;bijela,rubinova i safirova ,na bijelom otomanu nevinosti leže.

Stađun poslije u krajolik ulepršaju Zlata i Lela Jela Jelena.Zlata obuče rubin anteriju,Lela Jela Jelena safirovu.

Dugo ih nisam vidjela.Duša me boli.Kako mi nedostaju.Prijateljstvo njihovo.Mislim tako treba.Kako bi to iskupljenje bilo da malo trnja i boli nema.Ali ni iskupljenje ne može sahraniti snove.Oni kad krenu ne da teku,oni bujaju i bujaju,sapliću se i bubaju,dok žena ne počne da se guši.Joj mamo,mamice.

Malo poslije , ja  bih se ,bojažljivo poput srne, prikrala,bijelu anteriju sa otomana ukrala.Vazda samo kod  otomana i peškuna nešto krala.Navika je čudna stvar. Anteriju bih obukla i kao mala Frka Frkica bih Zlati i Leli Jeli Jeleni u zagrljaj pohitala.

Mala Guza i Kosa tek zalutale sjene. Žao mi Kose ,nekako je nečujno odlepšala.Mogla se bar još koji stađun sa blentovijama provoditi,pa tek onda otići.A ovako,ko zna, je možda i bez ijednog  takara otišla.

Pustila sam i Hanu da iz prikrajka, kraj kapiđika, izviruje. Uslov jedan bio, samo u crnoj kecelji do poda, rukavima do malog prsta i kragnom do brade  može viriti. Ne dam da odraste pizdunčica jedna slatka i da mi opet Dobrog  bekriju ukrade.

Puno je stađuna trebalo da prođe da muzika u nove đardine i u moje snove dođe. Pojavila  se odnekud jedna  harmonika bijela, svjetlucava, bljelja od nevinosti.

Jedne večeri u akšem,sama bijah,stomaćić životni sićušni nosim.Trudan sam. Boga milostivog molim,pomozi neka ovo sa djetetom bude sve u redu.Nije ono ništa krivo.To pomislih ili pomolih se.Druga se misao nije ni žačela,a bolero se javi.

Harmonika bijela svjetluca i miruje .Niko je ne dira. A ona svira onaj isti bolero iz  bašta i đardina naše mladosti.I jeste i  nekako nije onaj isti.Ovaj je nekako nježniji,laganiji,čistiji i prozračniji,akord dva  hladniji. Velova ima;jedan ružičasti,safir plavi,rubin crveni,bijeli srebreni.

Kolo oko harmonike i bolera igraju.Taj bolera nijedne anterije nema.Ni tri vile,tri golubice, ni tri anđele nema .Insani ne  plešu. Samo velovi,kao aveti neke.

U đardinu na otomanu bijelom,bjeljem od tisuću pahulja bijelih Mali princ sjedi.Preko puta njega,šadervan sa šest česmi,jednom česmom,onom drugom desnom razrookom ne žubori poznate pojesme,već neartikulisani poj neki.Teče pa stane i sve tako.Teče pa ne teče.Na preskok.

Peškun na starom mjesu.Na njemu zlatni upaljač.Ja se čudim odakle tu.Ja ga ukrala.Ne baš ukrala; posudila ga za uspomenu, da me više  boli.Plava kutija sa cigankom što okret pravi,neotpakovana.Na drugom kraju curvoasier neotvoren, kristalnih čaša nema.Pored čaša kojih nema zadjela, u kojoj grozd rozaklije drijema,dvadeset pet boba zasigurno broji.Pored grožđa dvadeset četiri ribizle izbrojane i u redu poredane.Ni slatkog ni ljubičica nema.

Mali princ je u košulji bijeloj,volani i satenska traka je krasi.Plave plišane pantalone srebreni prozračni šal opasuje.Bos je i mnogo mlađi nego ga poznajem.Ispod nogu drače kupinske i malinske,se nestašno igraju. Mnogo drača,previše drača za jedan san.Noge mu izgrebane i krvare.Ja hoću da se sagnem,ne uspjevam.Kad nešto previše želite ,u snu to nećete nikad uspjeti.Život  ponekad  prevarite i uspijete.

Tek nekoliko trešanja na trnje sa neba pada. Lijepe crvene okrugle bobe.Mali princ ne obrača pažnju na trnje i krv,zauzet je.Dileme ima. Kupi trešnje ,o košulju ih briše i na sto polaže.Tada mu smješak preplavi čarobno lice.Srebreni veo otpasava i na otoman stavlja.Počeše se iza lijevog uha desnom rukom,kao da se nečeg znanog prisjeća.

Cokne ustima i na konjak pogledava,nikakve ih niti ne vežu.Coknu sasvim dječije slatko,isto onako kako su ona i neki drugi Mali princ coknuti znaoli. Okreće se okolo,zagleda se u mene , ne vidi me ili ne prepoznaje.Ne obraća pažnju na mene.Zauzet je.Tada srebreni veo, da ga složi u oblik srca.Zadovoljan je.Srce je savršenog izgleda.

Kako da ga oživi , pita se.Znam je njega,smisliće on nešto.I smišlja.Uzima jedno ,ružičasto zrno rozaklije u jednu ruku, drugo,crveno zrno ribizle u drugu ruku.Ružičasto u desnu ruku,crveno u lijevu ruku.Ide do šadrvana i otvara onu česmu drugu ,malo naherenu,nesinhronizovang žubora  i pere bobe.

Vraća se do otomana.Ispruži ruke,okrene bobe i pogleda prema nebu.Nešto tiho progovara kao da se moli.Nenadano jedna grlica bijela sa rubin ogrlicom na lijevo mu rame sleti. Kljunom ga nježno i mazno po lijevom obrazu miluje i ljubi. On misli da je sve u redu.Ja sam skeptična.

Mali princ počinje igru ružičastih i crvenih boba.I onih drugih većih lijepih crvenih okruglih plodova.

Lijevom rukom na vrh desne strane srebrenog šala crvenu bobu stavlja.Desnom rukom na vrh lijeve strane tog  srebrenog šala ružičasui bobu stavlja. Gleda veću bobu,zeru je ispravlja.Okreće se i malo nogu krvavu digne.Bocnuo ga trnić mali.Ništa strašno.

Ja poželjeh da se sagnem da trnja bar malo sklonim.Ne mogu se pokrenuti.Noge mi se sledile.Na trnje sa neba  pade još nekoliko trešanja.Lijepe okrugle,crvene bobe.Mali princ ih pogledava,miluje ,podiže i o bijeli košulju briše.Ona se crveni kao da se kupa u krvi.Bobe stavlja na peškun , do onih prvih.To je druga hrpica crvenih boba.

Sa stola uzima novu ružičastu rozakliju i novu crvenu ribizlu.Novu rozakliju u desnu ruku,novu ribizlu u lijevu ruku.Odlazi do šadrvana, pere ih pa se vraća,prelazi preko trnja do  otomana i kleknu.Ruke ka nebu raširi i novi šapat uputi.Niotkud druga  bijela grlica sa safir ogrlicom mu na desno rame sleti.Kljunom ga nježno i mazno po desnom obrazu miluje i ljubi.

Frka misli;nešto nije u radu šta tu dvije grlice rade.Mjesta ima samo za jednu.

Mali princ ružičastu bobu položi na lijevu stranu,do one prve ružičaste bobe.Crvenu bobu položi ne desnu stranu do one prve crvene bobe.Okreće se staje na trnje i iako se ona više ne miče trešnje ponovo padaju.Lijepe okrugle crvene bobe.On ih gleda,miluje i ljubi i bijelom košuljom briše i na peškun kod onih prvih i drugih stavlja.To je već treća skupinica boba.

I tako dvadeset jedan put.Ružičaste i crvene bobe,pranje,trnje,molitva,slijetanje nove grlice,poljubac kljunom,nizanje srca,trnje trešnje.Srce je izvezeno,trnje je izgaženo.Lijepih okruglih crvenih boba je  je sada sedam ili devet hrpica.Pored svake barem po jedna grlica guče.

Mozak mi   ne funkcionira baš jasno.A i san je nejasan.Bilo je  previše trešanja pa ih Mali princ zbio i prerasporedio.Peškun je put rascvjetalog trešnjinog drveta.Košulja je crvene i mokra,noge su crvenije i krvavije.

Mali princ ne posustaje,nešto mu nedostaje. Osvrće se po đul bašti.Ne vidi bijele ljubičice.Sjetio se,uvenule su  ,neko ih ubrao i u formaldehid uronio da sačuva snove i ljubavi svoje.

Smisliće on nešto,mislim ja.Smišlja.Tri crvene bobice usred srca stavlja.Orošenu kao krv crvenu košulju skida i bijele volane lagano odšiva.U tom grlica sa desnog ramena odleprša i njegovu leptir traku u tamni florni krug oko boba smota.

Odnekud ,preko zida doleti velika okrugla teška lopte i heknhu ;grruuh.

Posred peškuna.Tamo gdje su bile lijepe okrugle crvene bobe  samo kaša,ko krv neka se niz peškun slijeva.

Mali princ i grlica sa rubin prstenom put neba nestadoše,za njima preplašena grlica sa safir ogrlicom.Tamo  čeka  briljantiun grlica blistava kao proljeće nježno.

Ostale grlice se preplašeno zbijaju u uglovima bašte iza zidova.

Ja skamenjena gledam i ništa ne shvatam.

Čuje se anđeoski glas,više grlice krik:

-Vrijeme je da se spije.

Mali princ se okreće gleda u mome pravcu,smješi se kao da me kori:

-Nije mila moja, vidiš,  akšam je. I da mi nisi tugovala ili koju suzu pustila, kada dođe moje vrijeme.

 

Bookmark the permalink.

Komentariši