Frka Frkica – Epozoda I / Treći dio

 

 

Odmah po dolasku u Sarajevo Mito u meanu sa drugari a Lela Jela Jelena u čistatice,u higijenski,moralo se,da se djeca prehrane.U Mite čestitosti nešto ostalo,nikad joj paru nije uzeo.Kupi ona kravu i tako Frka opoče đugume nositi i mlijeko raznostito.Moralo se plata majčina nije dostajala.Troje djece,četvrto na putu.

Lela Jela Jelena trbuhom do zuba.Zna Mito nije njegove,nije je tandaro od Vranja,skoro nikako,jedared,dvaput u vrh glave.Ali šuti.Ni jedne ne progovara.Mnogo mu žena Lela Jela Jelena propatila.

Za sve on i,meane i drugari mu krivi.Ne krivi on ni proljeće ni Leposavu,sve je počelo davno prije.Taki se čovjek rodi.Piše mu na čelu kaki je i kakav će biti.Žal je za  mladošću,nema više Lele Jele Jelene.Dosta ostarila.Vidi se ima tu ljepote i kuveta,ali nije to ona njegova Lela Jela Jelena.I  iznenada Vranjaka dođe na tobe.

Frka nagrabusila.Sve se na nju svalilo,a jako dvanaest imala,.Dvije kćeri na udaju ,srednje završavaju,sramota ih; neće moći naći muževe.Sin mali se tek rodio.Dva tri puta je potkačio šofer iz higijenskog kad su na dežuri bili.Ona godinama neljubljena,on šoferski lisac,osjetio da tijelo samo joj ne eksplodira i  ubro je; pa je ubirao i ubirao.

Bogami Jela Jela prvi put od Vranja došla do onog :joj,mamo mamice.Lakše joj bilo.Nekoliko godina,pa se sve ohladilo.To je bio onaj labuđi pjev ili pjev one australijske price što pjeva i umire. Mi ga posudili za tužni rekvijum dvejma djevojčicama. Možemo ga vratiti naš je. U ovoj priči ima mnogo tužnih djevojčica što ih ljubavno trnje posred  srca probija i kasapi

A i dođoše one suhe i posne ženske godine. I to je to. I ljubljena i neljubljena , takarena i netakarena, pa opet takarena, voljena i nevoljena, život ide dalje.

Tegari Frka džugume,sitna oni veći od nje.Deset nekad dvanaest litara mlijeka u džugum pa na Podhrastove za javore veži ,kao i drugi mljekari.Pa raznosi niz Bardakčije,Hadži Beširovu pored domova do Čakaluše.Dalek je to put i pješke za malu dvanaestogodišnju djevojčicu.

Nikad se nije tužila.Sve mirno podnosila, ali reci joj jednu pogrešnu eto belaja. Prozvali je Frka ,zaboravili da je Marija. U neko doba sasvim iznenada počela se  grebati i frkisati i jedan đugum sa sobom svugdje nositi.

Niko se nije smijao, toliko se ozbiljno i sasvim prirodno prigrlila raznosačkog alata. Znala i đugumom dobrano strefiti. Nikad iz čista mira , sama od sebe. Samo kad bi je neko izazvao, nešto rekao ili je pokušao dotaknuti. Za diranje minimum dva đuguma sleduju ;garant.

Pametno mila moja, dobroto moja ne daj na se. Kasno, prekasno se savjeti daju. Ojačala Frka i naučila kako najbezbolnije raznosti mlijeko.

Morao je doći dan kada je Frku život  slomio.Imala je šesnaest ljeta tu veče. Ona sva u bijelom, radosna ko nevjesta neka. Tri godine  ranije se to desilo. Jaka je Frka bila, tri godine je trebalo da bol izbije i da je slomije.

Oni mislili da plače zbog prljavštine  te noći. Plakala je i zbog te noći ,nilo je stid Dobrog. Ali plakala je zbog svih onih noći kad ljubav neće naći i  anterija  koje zbog ljubavi koje nema ,nikad radi ljubavi neće obući.Osim jednom,u nevakat.

Na kraju,kad je odlučila da odleprša je skontala fol. Imaš li  koju uspomenu sa nekim da podjeliš dobro si prošla. Ako uspomene pišeš i ljubavi nekoj nosiš ni to nije loše. Ako ljubav strancima nudiš to ne valja.

Život je prošao, vakat je mrijet. Čovjeku bude žao, pomalo. Svaki život je prelijep  , proleti kao tren i san. Jedan je jedini koji čovjek živi. Ima i boli i tuge jako mnogo, ponekad nepodnošljivo previše. A opet toliko ljepote provri da se i umiralo od te ljepote.

Joj,majko moja,joj sejo moja.

Najdraže Frkino cvijeće su bile bjelkasto žute kadifice i ruže, koje se na vršcima latica prelijevaju rubinovim dugama. Podjećale je na Vranje u kojem nije osjetila bola, i  njenu strast i bol. Voljela je i jagorčevina. Divila se tisućama  ulovljenih sunčevih  zraka na malim pozlaćenim cvjetićima.

Cvjetovi je i kadifice i jadorčevine je podsjećali na Sarajevo, njenog Dobrog Dobru Bekriju i život. Život razigrani , nježni ,skoro prinčevski blagi i krhki prelijevajući se u bezbroj iskrica što tvore snenost zaljubljene duše.

Nije Mojsije bio nagodan svirati vranjanske, te „stranjske“pjesme. Kaže previše je bola u njima,zatakare te direktno i namah,i veliki i mali mozak zavežu u čvor.Nije zbog toga nevolio te pjesme.I sevdah to isto čini,nećemo dušu griješiti,malo suptilnije .

Nijedna ženska u njegovoj okolinu nije imala  onaj specifični  glas mlade vranjanke koju udaju za stara, koju udaju i ubijaju joj srce i dušu. Slomljenom srcu ne preostaje ništa drugo nego da prenose bol sa generacije na generaciju prodatih žena.

Tako se taj glas rađa i prosipa  darujući nježnost i  elegični zvuk onim sentimentalnim i bolnim raspoloženje vranjanske pjesme. Mojsije nije pronašao glas koji bi mogao biti izvor onog nečeg što  samo vranjansko nebo može zanijeti i roditi.

Nije se rađao ni naukovao ne vranjanski glas sposoban da  na površinu  i iznad muzike , do  samog neba iznese i uznese  sve one sičušne valere tonova. Onih vuka što  se spaja u jedan vapijući jedvačujni a tako prodoran i kristalno čist  krik.Krik bola  satkan od nježnih suglasja sevdaha, čežnje, sjete, žalosti  i tuge.

Treba se za to roditi i kako nebo zapovjeda zapjevati..Teško se to uči ; još teže upjevava.

Neočekivano se rodio taj glas.U jadu vremena,u jadu jada, u jadu sjemena, u jadu pada, i bola ljubavnice i prijateljice, golubice i grlice, princeze milosti, karaljice vrišteče boli rodi se glas kao pahulja bijelih kristalni let. I pad je let.

Kad bi pjevala,o svome dobrom bekriji ptice bi ušutjele i plakale.Toliko ljubavi i tuge utkanih u safirnu čistoću i brilijantnu jasnoću glasa su čudili, nebo kao da se takvo nešto nikad nije čulo.

Vrišteća bol bi ponekad zatirala prijeteći da se pretvori u jecaj,u plač ali nebo ne dozvoljava da se niti pjesme gube,želi da sasluša pjesmu do kraja.I pjesma nastavi da se uspinje do neba,da bi tamo penijela slomlčjenog srca krik.Bila je to molba i molitva djevojčice da joj se ublaže boli i podari ljubav.

Slušajući taj milozvučni glas Dobrom je pala na pamet legenda o australijskog grlici koja umire pjevajući. Međutim stađun joj nije bio zreo za tu poemu.I nije bila namjenjena Frki Frkici.Bila je suđena jednoj drugoj malenoj koja će uskoro ući u njihove živote.Da joj olakša boli u nekom drugom vaktu.

Tek nedavno jedan je Dobri naučio da Bog Milostivi je ljubav.Ljubavlju svojom je stvorio Univerzum.Učinio ga savršenim.U tom savršenstvu je sva neizmjerna ljepota i mnogo čuda.Nama je najbliži nauk o suncu,mjesecu,zvjezadam i maglicama,stvorenih dabi ih ljudi gledali i učili.Sve ostalo je jednostavno.

Bog  Jedini je ljubav,i čovjek je ljubav.U Boga Milosrdnog nema gladi ni golotinje,ni žeđi ni žege,samo ljubav i čista srca.Ljubav treba da vlada i srcima i dušama ljudi i da je oni čistu i neokaljanu vraćaju nebu. Ali sve je stvoreno u parovima,pa se rađa i čovjek i nečovjek.

Nečovjek se rađa i odriče neizmjerne dobrote i ljubavi Boga  Silnoga i želi da čistu djecu  uprlja.

Beskonačna i neuslovljena Božja ljubav uprljanu djecu može da očisti i umiri i u svoju ljubav da uvije.Za tu ljubav se čitav život vrijedi boriti.Ako treba i odricati,tugovati i bol trpiti.

Frka ije bila sigurna da ga je shvatila.Bila je samo nestašno dijete,a Dobri preozbiljan i tužan.Iako joj mnogo toga nije bilo jasno vjerovala mu je.Ova noć će joj  pomoći da razbistri um. I slomi srce;dušu i um zamalo izgubi.

Ova noć nema nikakve veze sa joj, mamo mamice, a malkice previše i ima.

Ovo zazivanje majke i sestre olakšava bol ali i ushićenje,onaj dert ali i opijenost,tragiku rastanka ali i anđeoskih priviđenja i sanja.To je i ljubavno ushićenje i bol.

To zazivanje majke može biti i onaj tren kada se duša u bolu slama i kada je vrlo tanka nit između razuma i nerazuma.

 

Bookmark the permalink.

Komentariši