Balada : Aišino se srce krši , a Eso samo muči

 


 

Telefon zvoni.

Vijest je tu, bolje da nije.

Nikako nije dobra.

Napolju Sunce razvalilo osmjeh ,

koji nas podsjeća na lice našeg prijatelja

Ese Mrakovića,

kada ulicama našeg grada brodi i misli

lijep je ovaj grad.

 

Da li je pritom mislio na grlice

koje mu ispred očiju migolje ,

ili sjaj Grada čednosti ,

nismo ga nikad pitali.

Nije bilo potrebe.

 

U Sarajevu se ništa ne dešava,

a da to tako nije zapisano.

A zapisano je,

da ovo jutro Eso ne ugleda,

niti vidi koliko ono nalikuje na njega.

 

Rekoše nam

Ljudina se osjećala umorno

odlučio da usnije i odleti sa ždralovima.

Mi nismo nikako pametni

kako da odimo

njegovoj Aiši

kažemo joj tek tako

Eso otišo i nema se namjeru vrnuti.

 

Ne ne bi dobro prošli,

zasigurmo.

Ne bi ni Eso,

samo da ga može dokučiti.

Mlatnula bi ga ,uh, ne zna čime,

ali bi ga zasigurno odalamila

tako da ga zaboli, onako kako nju sada boli.

 

Mlatnula bi ga, uh , ne zna čime,

ali zasigirno bi ga zveknula

tako da vidi sve Zvijezde nebeske,

onako kako njoj u glavi bol iskri.

 

Mlatnula bi ga tako , bilo čime,

zasigurno bi ga heknula, iz sve snage

da mu na pamet ne bi palo da je ostavlja

i da joj srce krši.

 

A opet, i ne bi.

To iz nje izvire ljutnja

za ovu nepodnošljivu izdaju.

 

Da može da ga dokuči,

samo bi ga zagrlila ,

čvrsto jako

cjelov koji mu dala.

 

Nije znala da će joj se iskrasti,

tako naglo, bez pozdrava.

A bio je uvijek pažljiv i obziran.

I kao muž i otac. I kao čovjek.

Ljudina.

 

Kad samo pomisli,

šest decenija proletiše kao leptira let.

Joj , Bože mili , misli Aiša…

Bilo nam je tako lijepo,

da vam ne mogu opisati kako.

 

Znate ono kad se dvoje mladih zagledaju,

a srca im ustreptala ko proljeće što se budi,

obliveno raskošima uzbibane mladosti.

E takav nam je vas život bio.

I još ljepši.

 

Joj, kako nam je bilo.

Plakala bih da mogu.

Sve mi je suze Eso pokro.

Ne teku one da se vide.

Potoci se u meni slijevaju.

Kristalno jezero u srcu prave.

 

Jezero radosti ,

u kome je maleno ostrvce tuge.

Samo za mene i Esu.

Njega ne dam nikome.

Ni da se zaviri u njega.

 

Eso je bio moja prva ljubav

i jedina.

Kada me onomad sprva pogledao,

onim okom iz kojeg radost i čežnja iskre ,

i onim drugim zavodljivim punog ljubavi ,

u koje sam se utapala,

znala sam da će biti moj.

 

Bio je moj Eso ljubavnik,

čuven po tom zvanju,

dođe sa gitarom u ruci,

i nježnošću u glasu

ispod čardaka da mi pjeva.

 

A ja Ajka se topim i kažem majci

samo će on i niko više

da mi na grudi leže

često budi i još češće ljubi.

 

Dođoše nam i dvije kćerke

Joj bože,

koliko je ljubavi bilo u njegovom pogledu.

Koliko nježnosti u dodiru.

Koliko brižnosti u srcu ,

dok ih je gurao da se vinu ka nebu.

 

Bila bih ljubomorna ,

da ih nisam voljela kao on.

A sada.

A ja?

Šta sa mnom!

Mili moj Eso.

 

Misliću na usne tvoje.

Onoliki , velikački

čovjek sa planine,

a blago nježnosti,

sa usana svojih si na moje spuštao

i brao me.

 

A meni nije žao.

Ja hoću još. I dobijam.

I utisno si ih moj Eso za čitav život.

Željeću ruke tvoje.

Joj , kako si me stisnuti i milovati znao ,

sva sam se u njima gubila i nestajala.

Još je toplo tijelo moje , još ih osjećam.

 

Sanjaću tijelo tvoje.

Joj, kako se oko mene svijalo ,

i kako me bralo .

Joj , majko moja,

znala sam i vrištati i majku dozivati.

 

Kad pomislim na tebe

mili moj Eso,

tijelo moje još uvijek hoće da bukne i gori.

Znam sada će me kćeri tjerati da napustim dom

neću im zamjeriti

ljubav ih na to tjera.

 

Ne mogu Esu ostaviti samog.

Sledio bi se.

Sasvim sam gore sa zvijezdama.

A znam

zasigurno znam

on je tamo gdje su moje srce i naše uspomene,

na uzvisini,

u đardinu ,

među ljubičicama,

da ga gledam

sa gitarom u ruci,

osmijehom na licu,

ispod starog trešnjinog stabla,

koje još uvijek cvjeta i rađa.

 

Ne mogu ja to pustiti.

Svakog jutra i večeri moći ću mu šaputati

Moj Eso ,

joj , toliko te volim mili ,

da me još uvijek boli.

 

Znam, isprva biće mi malo hladno,

i mnogo prazno.

Dok se ne naviknem.

Imam toliko doživljenih slika

i snova da me mogu obasjavati i grijati

još čitav jedan život.

Šta mi više treba!

 

A Eso moj će mi ponovo ,

svaki bogovetni dan ,

pjevati o svemu tome

Zar ne , Mili,

ljubavi moja.

 

****

Dopisano :

 

Danas je tri godine  od kada je naš prijatelj Eso Mraković usnio.

Aiša bijaše, ali  više nije neutješna.

Skoro tri godine je čekala da joj kucne na penđere ,da je pozove da sa njim krene tamo gdje  će ponovo

biti  zajedno .

 

Skoro tri godine je bila tiho   sa blagim osmjehom koji joj je vječno titrao na licu.

Ponekad bi se zamislila , uzdahnula i sjerna tuge bi joj preletjela nježnim licem.

Mi smo , iza njenog vječitog polusmejška ćutili njenu duboku bol.

Nekako ,kao da se nije više mogla snaći u ovozemnom životu.

Nikako se nije mogla navići na samoću , bez Esinog dodira, glasa, ili samo pogleda.

Povukla se u svoju tišinu i uspomene. Skoro da i nije pričala.

Tek bi joj oči zaiskrile kada bi se neka od njenih djevojaka ,unuka ili praunučadi zaletila da je stisnu,

da joj pokažu koliko je vole i izraze svoju zahvalnost za život, ljubav,sigurnost i dom koji im

je darovala.

A bijaše jaka žena . Stamena i čvrsta.Vučica. Do Esine smrti.

Radila je za dvoje i branila porodicu za čopor vukova.

Onaj njen Eso je bio čovjek sa planine. Ponosan i pomalo skitač.

A ona čestita, tiha bosanska žena i  majka , jaka kao stijena , okosnica porodice.

Od kako Eso umri , počela se sklanjati u svoju tišinu,samovati ,  gore u obiteljskoj kući nadomak

Esinog mezara.da nikoga ne smeta,da nije nikome na teretu. I da bude tu kada joj vjetar donese zvuk

Esine gitare i milozvučnog poja.

Ove zime kćeri i zet  je prevariše  i zadržaše kod sebe u gradu.

Ali Aišino  srce nije više mogla da se nosi sa životom bez Ese i bez njihove planine.

Skršilo se.Odjednom . Kao grančica.

Umrla je tiho i brzo.Bez bola i patnje.Onako kako umiru od Boga blagoslovljeni insani.

Ukopaše je odmah do Ese.

Proljetni dan bijaše sunčan i topao .Ptice su crkutale.Psi su veselo skakutali po livadama.

Svi potomci i prijatelji bjehu na ispraćaju.

Nama se činilo da čujemo veseli eho Esinog smjeha,to je njemu njegova vjerna ašik ljuba u pohode

krenula.

Znamo,zasigurno znamo , da je sada sa Esom , da se smješkaju jedno drugom, miluju se pogledima,

držeći se za ruke. Znate ono njihovo mladalačko – ruka u ruci, lijeva u desnoj, desna u lijevoj  …

I nisu zabrinuti . Prwelijepi život odi dalje.

Ove godine  će sa visina gladati rađanje dvoje praunučadi i  paziti na vaskoliko pamotomstvo, kao što

su i uvijek radili.

 

Nek   je rahmet vašim dobrim dušama i nek vam  dragi Allah podari dženet, mili naši ,  Aiša i Eso.

 

 

 

 

Bookmark the permalink.

Komentariši